*
Nešto mi šapuće , idi . Ne časi smjesta idi . Gitare i piana zvuk mi mi reže misao . Njih dvije mi tiho pjevaju.
Ne daj ga . Smjesta idi . On je tvoj . Ne daj da ti ga druge ukradu.
Smjesta idi . Samo tvoj .
Ne znam šta da radim . Ponos dežura , duša šuti , srce bije . Blentače poju . Uzmem gitaru i sviram stihove neke pjesme koju nikad nisam i neću čuti . Moji su i samo moji i glas je moj i tuga je moja .
Ja nemam drugi dom
osim doma u srcu tvom
osim tebe nikoga na svetu
nemam ja…
Blentače plaču , ali ja ne . Više nema plača . Ne , ova Luca više neće plakati . Samo preko mene mrtve će suze poteći .
Idem da tražim ono što je samo moje . Polako se spremam . Kada , hladan tuš , jer tijelo je uzavrelo , uzbibano . Korim ga :
-Tiho , ne talasaj , nemam vremena za igru .
Sjednem u baštu , zapalim , uzmem kurvozaije i to njegov . Zaboravio ga . Ili ga je ostavio . Misli se vratiti ?
Šta da obučem ?
Vedra je avgustovska noć . Zrikavci ljubav vode i glasaju se . Cvijeće šumi . Maglice su tužne , vidi se . Sleđene su i ne žmirkaju . Mjesec tek malo viri iza jednog oblaka koji ga u stopu prati .
Osjetim miris suza u vazduhu , ili je to miris kiše . Sve mi to navlači sjetu i bojazan .
Ne , nije on prevrtljiv i nikad ne laže . Ništa mi nije obećao . Samo je rekao da me voli . I nije me ubrao iako je mogao. I vidjela sam da ga boli odlazak njegov , ili rastanak naš , ma kad god to bude.
Odjednom sam sigurna da to nije večeras i zahvalno dižem pogled ka nebu . Uzmem gitaru i samo sviram . Sviram i sviram . Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi . Bio je to neki potpuri , koji je iznjedrilo moje znanje čeznutljivog sevdaha , sefardske nostalgije i traganjem za domom , ciganske tuge utkane u večeri obasjane mjesečinom i galopom vranih konja . Muzika me tjera da budem tužna , iako to nije moja tuga .
Sve će biti u redu .
Nije bilo .
Odjednom kiša iz vedra neba . Lije li lije . Dok sam uletila u hodnik sva sam mokra , a gitara puna vode . Istresem je u hodniku . Nemamo volje zatvarat vrata da mi nevrijeme ne ulazi u kuću . Još mi je samo to trebalo . Podsvijesno vodu spolja prosipam po kući , dozivam mu stope.
Sati su prolazili . Napolju kijamet huče i zavija , a vedro nebo . Ledeni potoci se sa neba slijevaju kao vodopadi , a sunce se smješka . Led fijuče , a kišobran nekom neće pomoći večeras .
Ke sera sera.
Ne znam odakle mi to . Možda iz malog mozga . Sada shvatam Dobrog . Veliki mi ne treba , kad mali izvlači znanje koje mislim da nemam .
Eso se nije javljao . Nisam htjela da zovem . Čini mi se da mi je nona govorila:
-Kad gre , ono samo naprid gre .
I grelo je .
Mokra , mrzilo me da se sušim , zakunjah Usnila sam sam da on pada i da mi ga krvavog donose. Probudi me zvono na vratima .
Puna nade otrčim da otvorim.
Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistine . Moja se obistinila i nije . Proklestvo parova .
Otvaram vrata , njega unose na nosilima . Eso i trojica njegovih . Morki ko svilene gačice u veš mašini. Sav je u krvi . Ja zinem da vrisnem . Mojsije me presječe pogledom , od koga bi se vjetru zamntalo . Stavlja prst na usta i pokazuje da se malo sklonimo u stranu . Bazdi na pivo . Zakopitila mu se u bradi . Šapće :
-Biće on dobro . Stravi bošču na krevet da ti ga ne peksini . Tople vode , peškira i ćebadi što više . Ako imaš termofor , dobro bi došo. Ili golo tijelo uz tijelo prisloni . To najprije pomaže . Treba ga oprati i ugrijati . Pothladio se, heroj blesavi . Moro bi , a neće u bolnicu . Reče :
-Vodite me Luci , obećo sam da ću se vrnuti . Samo da je vidim , biću dobro.
Meni suze naviru , Mojsije me opet presječe :
-I još je reko , ne bojte se neće plakati . Ka stina je ona . I tada je zakovrno očima . Hajd pokaži mahlukatima đe će ga istovariti . Blenuli u tebe ko bikovi u rasplodnu junicu . Ko da žesnkog insana nisu nikad vidjeli . Hajd , ova moja dvojica , oni su rođeni da bleje . Ali onaj tvoj plavac bleji ko oni , a sijede ga već oblile . Vidi se nije mu mrska djevičanska ljubičica.
Unesoše ga , ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti . On nije jekno , jer ne može ili neće . Nije pri svjesti .
Izađoše iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako li ću jadna mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula . Osim onomad , i to baš njega. Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u ovoj kući nisam imala . Osim njega.
On odjednom otvori jedno oko . Ono lijevo , od srca , kako on tumači . On mene ne vidi . On mene osjeća . U mom pravcu ga samo srce okreće . Znam to , jer to je izvrnuto oko kurbana koje su upravo nedoklali .
Kristalno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo misli na moje riječi .
I snašla sam se , jer ljubav sve čini mogućim :
– Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život.
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim gradom čednošću sijaš hodiš
Tebe kojoj cvijeće mirise krade miris
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš …
Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo ,trinaest godina, ruka nije dotakla . Osim njegovog , prije četiri godine . A ni tada nije znao za sebe . Moja sreća .
Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori desno oko od milosti , kako on kaže . On mene ne vidi . On mene srcem osjeća. Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom da prikolju , za mnom klizi.
Biserno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo na ljubav misli.
I snašla sam se jer strah od još jednog gubitka čini čuda :
Kako ću te zaboraviti malena?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš.
Počeh ga prati i obradovah se i zbog ovoga i zbog onoga , što vidjeh .
Nigdje rana . Ogrebotna mnoga , modrica još više . Kažu hematomi se zovu . Znači vanjska krv nije njegova . Uglavnom . Od ogrebotina koije ima , ne bi je ni u petinu krvi bilo .
Brišem krv, a ona se ne da . Obrišem je , a ona se pojavi , još krvavija . Dva lavora i i dvije kade sam vode promjenila . Dvije veš mašine peškirima napunila . I ništa . Krv izbija i ljepi se . Na crno vuče. Veštičija krv tako izgleda . Dobri počinje da drhti i da se grči.
Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Mojsije je diskretno okrenut leđima.Neće da gleda u golog druga.
-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače rikavela . Zamalo ga ubi gadura . Ni krivog ni dužnog . Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu ono pjesmu koju si večeras pjevala . To neće biti vaša pjesma . Vi nećete nikad imati vašu pjesmu .Vaše će biti sve pjesme koje vas zabole . Takva su vam srca . Nisu sa ovog dunjaluka . Široka su i duboka ko pramaljeće , a djetinja .
I ode .
Šta je ovim mahalašima ? Jesu li svi takvi ?
Nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu i odu . Kasnije , mnogo kasnije sam shvatila da su skrivali suze u očima . Vizije , tuga i ponos .
Zatvorim vrata i legnem pored pored njega . I zagrlim ga . On drhti li drhti . Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu . Ili kao da ima goropadicu .