Blažena Luca – Osmi dio – III Nastavak


**

**

Ah , ta mahala , tako mila razigrana , tako mirisna i sladunjava  , sa dunjama i dudovima koji  prkose vijeku . Ljudi nisu ludi  ili nisu smjeli da ih sijeku , jer ljubav je mnoga ispod njih i ježno i  mahnito vođena . I mi bi malena , da smo se ranije sreli . Bolje da nismo , mnoga je djeva bremenitošću sleđena . Ali neka djece ,  njih Bog mili čuva . I šta je život bez djece i igre ? Samo jedan tren bez milovanja  i radosti davanja.

Ah , ta mahala tako lijepa i sanjiva , u drskosti sablažnjiva , u milosti nedostižna , kao egzotika naših ljubavi . Odakle mi vrijeme u mahali frajeru . Kraj tolikih djeva vatrom obasjanih , što te za rukav vuku i pitaju , reda radi : hoće li te dunje i dudovi . Znaju da uskoro će i njihovo vrijeme doći.

Ne moraš se ni spuštati niz sokake.   I ne brineš ,  jer ovdje , pogotovu nikad ne možeš zalutati. Nisi frajer , jer vremena nemaš . Ove mile djevojčice , odavde sa mahalskih  strana , pomno čekaju , ozbiljno na mene računaju.

Ah , te Mahale uvijek ljubavlju osunčane . Tako je u svim mahalama , svi putevi vode iz života donjih ljudi.

Mislim šteta što ne piše svoje riječi . Jedno vrijeme vodila me kušnja da uključim magnetofon i da snimam . A opet bojim se da nešto ne lane i očas gotov posao . A baš mi se njegovo  društvo omililo . Poslije trinaest godina posnih , imam nekoga da mi barem par dana društvo pravi i da mi bajke priča . Kao onaj moj , nesretni Dodo . Ljubav moja , jedina.

Dobri uvijek šuti kad se meni misli jave . I kad one stanu , on nastavi tamo gdje sam ja stala , a  tokove svojih niti ne gubi.

Mahale su najljepši i nemilosniji dio grada.

Mnogi pa i ti , da ti se ne sviđam i da mi ne vjeruješ , bi pomislili da je štorija o mahali samo šuplja priča.

Neću da ga prekidam . Neka , reći ću mu ja šta ga slijeduje , ne zvala se ja Luca strašna.

Ljudi misle da mi to izmišljamo zbog pripadnosti , vezanosti i ljubavi prema toj ljepoti . Griješe , grdno griješe . Mi svim srcem volimo  male sokake , basamke i đardine.

Pogledaj ih ponekad malena moja . Zastani,uspori osvrni se . Tvoja i njegova kučica prelijep pogled na mahale  Grada čednosti ima . Bjelave su uvijek  suncem obasjane i kada se nad gradom nadvije magla . U njoj je previše samoće i tuge . Tako joj zapalo , a nije trebalo . Još od Isaka , tahtali sokaka i sepeta . Vidjećeh kako te strme uličice , taj koloplet uskih kaldrma ,  koje su rađene tako da ostave više prostora za bašće i voće , lagano spuštaju i brane tuđinu da neopažen uđe u te oaze ljubavi i milosti . Gledaj  i vidjećeš kuće i kućerke , tako neobične , zakopčane i izolovane u svom miru i okrenutosti ljubavlju i sokacima.

Prekidam ga , jer moram . Dosta više aluzija i razbacivanja onim što je meni misao , što je meni moje i samo moje . Prekidam jer , sad sam već ljuta i povišenim tonom kažem :

-Odakle ti pravo da mi kažeš  da ti se sviđam . Odakle ti pravo da mi prigovaraš . Odakle ti pravo da govoriš da smo se ranije sreli ili nismo.

On me začuđeno pogleda i kao da o nečem veselom razmišlja , lice mu se razvedrava . To me još više ljuti , jer vidim da on ništa u ovoj kući i priči mojoj ne shvata ozbiljno.

-Ti , ti si jedno obično razmaženo derište i …

On se nasmija od sveg srca . Rijetko je to činio , ali to je bilo tako dječije i tako zarazno , da sam se i ja morala nasmijati . I shvatim da ima pravo . Smiješna je ta moja pomisao da je on dijete .  A opet i nije. On je pravo dijete . Samo djeca vjeruju u milost i ljepotu . S tim se rađaju , i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare . Pojedine ne uspiju ,Vjerujem da ni Dobrog neće.

-Ta ti je dobra , ja dijete.

I ponovo prsne u smijeh . Neodoljiv i odjednom pomalo tužan . Zatim mu  , češće nego što ja to primjetim , reklo bi se iz čista mira zaiskre suze.

To mi je bilo najtužnije kod njega . Pune oči suza , o on ih ne isplače . Pune oči suza , a on ih u se gura . Pune oči bola , a on ga guta . Tada bi mi dolazilo da ga zagrlim i stisnem , kao željeno , a nerođeno dijete i da mu kažem:

-Daj , plači više maleni . Isplači bol svoju.

Umjesto toga on gleda u zvjezdano nebo i skoro šapuće:

– Djece je sve manje malena  moja . Ne znam zašto . Možda se boje biti djeca ? Mnogo boli im odrasli nanose . Možda prebrzo odrastaju , zato što odrasli nemaju vremena za njih ? Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu . Puno je boli i nestajanja . Puno je tuge i ubijanja.

A možda ih jednostavno previše ubijaju ? Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji. I sve manje nade ima.

Ustane , priđe mi , klekne. Gleda me molećivo . Lijevom rukom prima mi desnu ruku  . Prinosi je čelu, pa usnama . Poljubi je . Pa je opet prinese čelu , prisloni je na obraz spušta  je i poljubac dodir lahorca . Prislanja je na svoje srce .  Ono bije i vrišti .  Ja ne razumijem što. Ali to me boli , čini se da je moja.

Zatim  , desnom rukom krade moju lijevu nježno , daškom bez dodira je ljubi , prinosi čelu , miluje je obrazu i opet ljubi .

-Molim te ,nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi . Ubij bol , a nju pusti da zaleprša da  se raduje , igra i juri. Vremena za ostale stvari će se naći . A i koga briga za njih .

Tu zastane , kaže mora nešto završiti i ode.

Mislim , hoću da vjerujem da je izašao samo da ne bih vidjela da plače nad mojom sudbinom . Ja zaplačem , ali se brzo smirim . Ne ide to . Nisam trinaest godina plakala , a sada da me jedan balo , svako malo  natjera da plačem .

A onda začujem   milozvučni glasa Barbare  S . Koja pjeva onu o onoj nekoj zaljubljenoj blentači . Mogu ja pričati šta hoću . Ploča je moja i bila dobro skrivena , pod katancem . Još koliko  juče sam , sam sehara provjeravala , neću vam lagati da ne znam zbog čega . I sve je bilo u redu . A sada evo ploča iz sehare mi srce muči.

Moraću malo provjeriti . Možda se on u obijanje razumije i kalauz ima . Uostalom odakle djetetu ovoliki novac za sve ove troškove.Troškali neko  dijete , za novac ga nije briga . Neće da uzme , samo slegne ramenima i kaže:

-Neka , ima se . Dao jedini Dobrotvor da mi se nađe pri ruci  , ako usfali.

Uto on ulazi i pruža mi ključ . Poznat mi . Ključ od moje sehare sa tavana . Ali kako ulazi na tavan to mi nije jasno . Neko me već dva puta orobio dok sam bila na poslu.

-Jutros kad sam pospremo tavan vidjeh otključanu seharu . Nemoj tako malena . Pripazi malo . Uvijek ima lopova u blizini . Hoće tat očas  orobiti . Znam to iz svog iskustva . Sada nemoj više brinuti . Ja sam seharu zaključao . Evo ti ključ . Sad ga možeš slobodno baciti . Sarajevske barabe ti se više nikad neće približiti . Moje mahale će paziti na tebe.

To nije izgovorio onim svojim poluzamišljenim blagim tonom .To je izgovorio neko ko vijekove strogoće u sebi krije . Skoro da me uhvati  jeza.

On ponovo kleknu na dno mojih skuta . Uze mi lijevu ruku , onu od srca obadvejema svojim , pomiluje je obrazuma , i lijevim i desnim . Poljubi dlan , zagrli je rukama , kao da je beba . Ni čvrsto da je ne ugnjavi , ni labavo da je ne izgubi. I poče da je lagano njiše i nešto joj tiho pjevuši . Ja ne razabirem riječi , ali znam da o ljubavi pjevuši.

Meni tek tada nasrhne koža , jeza se uvuče do samoga srca i ono šta će , od neke silne miline počne da plače . Ne nema tu zvuka ni suza . Meni se tako čini . Ali ja osjećam da se led topi i da srce bol od sebe tjera . Odjednom  mi se pluća  nekom vatrom pune , meni nestaje daha i ja se gubim . Poslijednje što vidim je jedva primjetni smješak u zakutku onog njegovog oka iz kojeg je manje lila bol.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši