**
**
Ah , ta mahala , tako mila razigrana , tako mirisna i sladunjava , sa dunjama i dudovima koji prkose vijeku . Ljudi nisu ludi ili nisu smjeli da ih sijeku , jer ljubav je mnoga ispod njih i ježno i mahnito vođena . I mi bi malena , da smo se ranije sreli . Bolje da nismo , mnoga je djeva bremenitošću sleđena . Ali neka djece , njih Bog mili čuva . I šta je život bez djece i igre ? Samo jedan tren bez milovanja i radosti davanja.
Ah , ta mahala tako lijepa i sanjiva , u drskosti sablažnjiva , u milosti nedostižna , kao egzotika naših ljubavi . Odakle mi vrijeme u mahali frajeru . Kraj tolikih djeva vatrom obasjanih , što te za rukav vuku i pitaju , reda radi : hoće li te dunje i dudovi . Znaju da uskoro će i njihovo vrijeme doći.
Ne moraš se ni spuštati niz sokake. I ne brineš , jer ovdje , pogotovu nikad ne možeš zalutati. Nisi frajer , jer vremena nemaš . Ove mile djevojčice , odavde sa mahalskih strana , pomno čekaju , ozbiljno na mene računaju.
Ah , te Mahale uvijek ljubavlju osunčane . Tako je u svim mahalama , svi putevi vode iz života donjih ljudi.
Mislim šteta što ne piše svoje riječi . Jedno vrijeme vodila me kušnja da uključim magnetofon i da snimam . A opet bojim se da nešto ne lane i očas gotov posao . A baš mi se njegovo društvo omililo . Poslije trinaest godina posnih , imam nekoga da mi barem par dana društvo pravi i da mi bajke priča . Kao onaj moj , nesretni Dodo . Ljubav moja , jedina.
Dobri uvijek šuti kad se meni misli jave . I kad one stanu , on nastavi tamo gdje sam ja stala , a tokove svojih niti ne gubi.
Mahale su najljepši i nemilosniji dio grada.
Mnogi pa i ti , da ti se ne sviđam i da mi ne vjeruješ , bi pomislili da je štorija o mahali samo šuplja priča.
Neću da ga prekidam . Neka , reći ću mu ja šta ga slijeduje , ne zvala se ja Luca strašna.
Ljudi misle da mi to izmišljamo zbog pripadnosti , vezanosti i ljubavi prema toj ljepoti . Griješe , grdno griješe . Mi svim srcem volimo male sokake , basamke i đardine.
Pogledaj ih ponekad malena moja . Zastani,uspori osvrni se . Tvoja i njegova kučica prelijep pogled na mahale Grada čednosti ima . Bjelave su uvijek suncem obasjane i kada se nad gradom nadvije magla . U njoj je previše samoće i tuge . Tako joj zapalo , a nije trebalo . Još od Isaka , tahtali sokaka i sepeta . Vidjećeh kako te strme uličice , taj koloplet uskih kaldrma , koje su rađene tako da ostave više prostora za bašće i voće , lagano spuštaju i brane tuđinu da neopažen uđe u te oaze ljubavi i milosti . Gledaj i vidjećeš kuće i kućerke , tako neobične , zakopčane i izolovane u svom miru i okrenutosti ljubavlju i sokacima.
Prekidam ga , jer moram . Dosta više aluzija i razbacivanja onim što je meni misao , što je meni moje i samo moje . Prekidam jer , sad sam već ljuta i povišenim tonom kažem :
-Odakle ti pravo da mi kažeš da ti se sviđam . Odakle ti pravo da mi prigovaraš . Odakle ti pravo da govoriš da smo se ranije sreli ili nismo.
On me začuđeno pogleda i kao da o nečem veselom razmišlja , lice mu se razvedrava . To me još više ljuti , jer vidim da on ništa u ovoj kući i priči mojoj ne shvata ozbiljno.
-Ti , ti si jedno obično razmaženo derište i …
On se nasmija od sveg srca . Rijetko je to činio , ali to je bilo tako dječije i tako zarazno , da sam se i ja morala nasmijati . I shvatim da ima pravo . Smiješna je ta moja pomisao da je on dijete . A opet i nije. On je pravo dijete . Samo djeca vjeruju u milost i ljepotu . S tim se rađaju , i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare . Pojedine ne uspiju ,Vjerujem da ni Dobrog neće.
-Ta ti je dobra , ja dijete.
I ponovo prsne u smijeh . Neodoljiv i odjednom pomalo tužan . Zatim mu , češće nego što ja to primjetim , reklo bi se iz čista mira zaiskre suze.
To mi je bilo najtužnije kod njega . Pune oči suza , o on ih ne isplače . Pune oči suza , a on ih u se gura . Pune oči bola , a on ga guta . Tada bi mi dolazilo da ga zagrlim i stisnem , kao željeno , a nerođeno dijete i da mu kažem:
-Daj , plači više maleni . Isplači bol svoju.
Umjesto toga on gleda u zvjezdano nebo i skoro šapuće:
– Djece je sve manje malena moja . Ne znam zašto . Možda se boje biti djeca ? Mnogo boli im odrasli nanose . Možda prebrzo odrastaju , zato što odrasli nemaju vremena za njih ? Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu . Puno je boli i nestajanja . Puno je tuge i ubijanja.
A možda ih jednostavno previše ubijaju ? Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji. I sve manje nade ima.
Ustane , priđe mi , klekne. Gleda me molećivo . Lijevom rukom prima mi desnu ruku . Prinosi je čelu, pa usnama . Poljubi je . Pa je opet prinese čelu , prisloni je na obraz spušta je i poljubac dodir lahorca . Prislanja je na svoje srce . Ono bije i vrišti . Ja ne razumijem što. Ali to me boli , čini se da je moja.
Zatim , desnom rukom krade moju lijevu nježno , daškom bez dodira je ljubi , prinosi čelu , miluje je obrazu i opet ljubi .
-Molim te ,nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi . Ubij bol , a nju pusti da zaleprša da se raduje , igra i juri. Vremena za ostale stvari će se naći . A i koga briga za njih .
Tu zastane , kaže mora nešto završiti i ode.
Mislim , hoću da vjerujem da je izašao samo da ne bih vidjela da plače nad mojom sudbinom . Ja zaplačem , ali se brzo smirim . Ne ide to . Nisam trinaest godina plakala , a sada da me jedan balo , svako malo natjera da plačem .
A onda začujem milozvučni glasa Barbare S . Koja pjeva onu o onoj nekoj zaljubljenoj blentači . Mogu ja pričati šta hoću . Ploča je moja i bila dobro skrivena , pod katancem . Još koliko juče sam , sam sehara provjeravala , neću vam lagati da ne znam zbog čega . I sve je bilo u redu . A sada evo ploča iz sehare mi srce muči.
Moraću malo provjeriti . Možda se on u obijanje razumije i kalauz ima . Uostalom odakle djetetu ovoliki novac za sve ove troškove.Troškali neko dijete , za novac ga nije briga . Neće da uzme , samo slegne ramenima i kaže:
-Neka , ima se . Dao jedini Dobrotvor da mi se nađe pri ruci , ako usfali.
Uto on ulazi i pruža mi ključ . Poznat mi . Ključ od moje sehare sa tavana . Ali kako ulazi na tavan to mi nije jasno . Neko me već dva puta orobio dok sam bila na poslu.
-Jutros kad sam pospremo tavan vidjeh otključanu seharu . Nemoj tako malena . Pripazi malo . Uvijek ima lopova u blizini . Hoće tat očas orobiti . Znam to iz svog iskustva . Sada nemoj više brinuti . Ja sam seharu zaključao . Evo ti ključ . Sad ga možeš slobodno baciti . Sarajevske barabe ti se više nikad neće približiti . Moje mahale će paziti na tebe.
To nije izgovorio onim svojim poluzamišljenim blagim tonom .To je izgovorio neko ko vijekove strogoće u sebi krije . Skoro da me uhvati jeza.
On ponovo kleknu na dno mojih skuta . Uze mi lijevu ruku , onu od srca obadvejema svojim , pomiluje je obrazuma , i lijevim i desnim . Poljubi dlan , zagrli je rukama , kao da je beba . Ni čvrsto da je ne ugnjavi , ni labavo da je ne izgubi. I poče da je lagano njiše i nešto joj tiho pjevuši . Ja ne razabirem riječi , ali znam da o ljubavi pjevuši.
Meni tek tada nasrhne koža , jeza se uvuče do samoga srca i ono šta će , od neke silne miline počne da plače . Ne nema tu zvuka ni suza . Meni se tako čini . Ali ja osjećam da se led topi i da srce bol od sebe tjera . Odjednom mi se pluća nekom vatrom pune , meni nestaje daha i ja se gubim . Poslijednje što vidim je jedva primjetni smješak u zakutku onog njegovog oka iz kojeg je manje lila bol.