Blažena Luca – Osmi dio / IV Nastavak


**

Probudim se .  Sunce mi zašlo u sobu . Miluje me ,  i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno  blješte . Zatim  se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje . Ali je ne dam , jer  znam da Dobri vrlo često okreće glavu , da sakrije oči ,j er mu  pogled moje grudi  muti um i nosi grešne misli .

Plavet mi zašla u sobu i mami me . Ja sam malo lakša nego sinoć , još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki dan . Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja  ne znam .

Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao . Odjednbom me nije briga za posao i obaveze . Samo hoću da ležim . Hoću ovog , ne znam čega . Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.

Hoću da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena .

Skidam prekrivač i hoću da ustanem , ali samo vrisnem.

Bjelina mojeg mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet , da sa njom zapleše ispod sunca , ali me stid . I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i  postajem ljuta.

Osjetim, tijelo mi nije dirao . Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao . Zlurada Luca mi dobacuje:

-Bezobraznik je bar  imao šta gledati . Bezbel ga fras samo što nije strefio.

Opet ona Dobrica mi šapće :

-Pusti razvratnicu i zlobnicu , ne zna šta priča .Vidiš ništa se nije desilo . Dijete se uvijek trudi od pomoći biti .

Kucanje na vrata . Bijesno kažem :

-Slobodno !

Dobri oprezno proviruje , skoro da i ne gleda prema meni . Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti  i on , nekako stidljivo izdeklamuje :

-Dobar ti dan Malena . Malo si odluljila sa snom . Neka si . Tako treba.  Puno je srkleta    i praznoće u tvom životu .

Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci , a  kad pomislim na moje golo tijelo , bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…

On me  presijeće jednim pokretom . Stavi prst na usta . Ovaj put ne na svoja ,već na moje rumen usne .

-Ne srdi se . Nemoj biti takva . Ne boj se mila . Nisam te ni  tako ,  ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisi . Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne . Ona odmah doletjela . U nju imam najviše povjerenje i žensko je . Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga . Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta . Ona te oprala i u krevet smjestila . Ti joj pomogla , ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati , ali ćeš biti kao nova . Evo ti ova haljinka za ozdravljenje . Idem ja ,sa'će doručak.

Ne znam da li da mu vjerujem . I nisam . Nisam ja naivna , ako to on misli . Odakle sada Lela Jela Jelena . A opet , pa šta ima ako je malo zavirio u moje blagodati . Barem mi se našao pri ruci i pomogao.

Poslije, kada to više nije bilo bitno , pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni.

Ona se našla zatečena i pita me :

-Gdje sam te to ja , bona , trebala zateći.

-Nigdje ,  samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti . Najviše mrzim kad me lažu.

-To ti misliš na Dobrog . Nije bona , on lažov . Nikad ti on ne laže . Nego je meni rekao ,  da nikom ništa ne pričam , da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela . Nije on tako rekao , već samo : Večeras ovdje nisi bila . Ja mislila da se to i na tebe odnosi . I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog . Brižnog da , to mu je u opisu karaktera glavna crta , ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog nikada . Šta si mu to bona učinila ,  pa mu mozak u čvor vezala .

Nisam mogla ništa drugo , neka me toplina u srcu uzela , nego da  njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.

Ova se otimala i smijala i bockala:

-Šta mene grliš , idi pa Dobrog grli i cjelivaj . Vražićak si ti , Malena.

Lice mi se malo smrknu , vidi sigurno joj je pričao o nama.

-Šta si se smrkla , nije bona on ništa pričo . Ja te samo malo peckam . Nije on taki . Dok sam ga tjerala , da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote :

Molim te , Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu , kako zaslužuje . Vidim ja , čim je to reko , kao  da se ugrizo za jezik . Pomislim , imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti  meni više tako lako za Dobricu prodavat .

Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo , nek misli šta hoće . Imam preča posla . Ja na krilima letim  ,  radost sa njim u đardinu hoću  da podjelim , a onda zastanem.

Što ti je insan . Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi .

Eto ,  kome ja to hitam da s njim podjelim radost . On je već odavno…Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hitna pred rudu .

Donosi doručak . Mlijeko , med , puter , dva vrela tosta , đem od kupiina  i dinju .   Mrštim se , još je samo krupicu trebao natakariti .

On se nasmija.

– Baš si alčak Malena . Stralno me nasmijavaš . Čini se da je to hrana za djecu , ali je zdrava . A  ti si zaista moja mala djevojčica.

Ja za tost da ga gađam.

On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska . Kao silno se plaši.  Šta ću, nasmijem se.  Baš je blesav . Bijes tako lako pretvara u smijeh . A smijeh u tugu . Pogledom pita može li sjesti na kraj kreveta . Nisam ni klimnula , on je već sjeo . Takav vam je on . Pristojan , ali se puno ne predomišlja . Uradi zacrtano .

Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca . Pomislim sada imitira djete na tuti , ali lice mu govori da je tužan , pa se suspregnem smijeha.

-Ne znaš ti malena , kako je to , kad ubiju jedno dijete ?

Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne tuge?

Svake sekunde , nebo vrišti zaustavite ljude . Zaustavite ubice . Niko se ne obazire . Misle to nije njihova bol .

Kao da ti pričam mila , da svakog trena jedno dijete siluju ?

Oni vrište , pomoć traže , a nje nema . Sva ta vrištanja , u meni , u mojim grudima i mojim ušima vrišti .

Ne znaš malena , kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak siluju , a tebi ruke vezane . Usne začepljene . Ne možeš ni vrištati , samo gledaš dok je čereče , a vrisak ti siječe um.

Bolje je da ti ništa ne pričam mila , imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš..

Ništa me ne pitaj mila , i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam . I o ljubavi . Ljubav je čista bol . Djecu dok ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi . Znaju da u njoj leži spas .I Ljubav im dođe i spasi ih . Uh , uh i uh . Zar tako treba da se desi da Ljubav dođe i spasi ih . To me boli mila moja . Nije to pravedno . Ne mora tako da se desi.

Dok to priča , blijedi , postaje vazdušast i svjetlucav . Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi , kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta . Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra i nikako da padne .

A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza ,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom . Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga , on se strese , zatvori oči . Otovri ih i vrati se . Prestade lebdjeti i guliti kožu.

Blijeđi i prozirniji od kristala , priđe mi , uze mi obje ruke , okrenu ih i  dlanove prisloni na lice.

-Tako ti je mila moja . Ubijaju djecu . Bjesomučno . Nemoj i ti.

Ruke me zapekoše . On mi vrati ruke . Jednu prisloni među skute . Drugu na srce i ode . Tek tako.

Pogledam šta me to  žari . Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce . Na lijevoj plavetan  otisak nalik na žensko srce .

Zaplakah . Tek tako . Iz čista mira . Praznog uma , bez ikakvih misli . Ne znam zašto . Znam samo da sam morala.

Kad suze prestadođe , bijah vesela i shvatih šta je želio reći . I riječima i rukama.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši