**
Probudim se . Sunce mi zašlo u sobu . Miluje me , i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno blješte . Zatim se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje . Ali je ne dam , jer znam da Dobri vrlo često okreće glavu , da sakrije oči ,j er mu pogled moje grudi muti um i nosi grešne misli .
Plavet mi zašla u sobu i mami me . Ja sam malo lakša nego sinoć , još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki dan . Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja ne znam .
Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao . Odjednbom me nije briga za posao i obaveze . Samo hoću da ležim . Hoću ovog , ne znam čega . Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.
Hoću da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena .
Skidam prekrivač i hoću da ustanem , ali samo vrisnem.
Bjelina mojeg mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet , da sa njom zapleše ispod sunca , ali me stid . I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i postajem ljuta.
Osjetim, tijelo mi nije dirao . Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao . Zlurada Luca mi dobacuje:
-Bezobraznik je bar imao šta gledati . Bezbel ga fras samo što nije strefio.
Opet ona Dobrica mi šapće :
-Pusti razvratnicu i zlobnicu , ne zna šta priča .Vidiš ništa se nije desilo . Dijete se uvijek trudi od pomoći biti .
Kucanje na vrata . Bijesno kažem :
-Slobodno !
Dobri oprezno proviruje , skoro da i ne gleda prema meni . Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti i on , nekako stidljivo izdeklamuje :
-Dobar ti dan Malena . Malo si odluljila sa snom . Neka si . Tako treba. Puno je srkleta i praznoće u tvom životu .
Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci , a kad pomislim na moje golo tijelo , bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…
On me presijeće jednim pokretom . Stavi prst na usta . Ovaj put ne na svoja ,već na moje rumen usne .
-Ne srdi se . Nemoj biti takva . Ne boj se mila . Nisam te ni tako , ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisi . Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne . Ona odmah doletjela . U nju imam najviše povjerenje i žensko je . Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga . Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta . Ona te oprala i u krevet smjestila . Ti joj pomogla , ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati , ali ćeš biti kao nova . Evo ti ova haljinka za ozdravljenje . Idem ja ,sa'će doručak.
Ne znam da li da mu vjerujem . I nisam . Nisam ja naivna , ako to on misli . Odakle sada Lela Jela Jelena . A opet , pa šta ima ako je malo zavirio u moje blagodati . Barem mi se našao pri ruci i pomogao.
Poslije, kada to više nije bilo bitno , pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni.
Ona se našla zatečena i pita me :
-Gdje sam te to ja , bona , trebala zateći.
-Nigdje , samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti . Najviše mrzim kad me lažu.
-To ti misliš na Dobrog . Nije bona , on lažov . Nikad ti on ne laže . Nego je meni rekao , da nikom ništa ne pričam , da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela . Nije on tako rekao , već samo : Večeras ovdje nisi bila . Ja mislila da se to i na tebe odnosi . I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog . Brižnog da , to mu je u opisu karaktera glavna crta , ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog nikada . Šta si mu to bona učinila , pa mu mozak u čvor vezala .
Nisam mogla ništa drugo , neka me toplina u srcu uzela , nego da njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.
Ova se otimala i smijala i bockala:
-Šta mene grliš , idi pa Dobrog grli i cjelivaj . Vražićak si ti , Malena.
Lice mi se malo smrknu , vidi sigurno joj je pričao o nama.
-Šta si se smrkla , nije bona on ništa pričo . Ja te samo malo peckam . Nije on taki . Dok sam ga tjerala , da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote :
Molim te , Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu , kako zaslužuje . Vidim ja , čim je to reko , kao da se ugrizo za jezik . Pomislim , imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti meni više tako lako za Dobricu prodavat .
Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo , nek misli šta hoće . Imam preča posla . Ja na krilima letim , radost sa njim u đardinu hoću da podjelim , a onda zastanem.
Što ti je insan . Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi .
Eto , kome ja to hitam da s njim podjelim radost . On je već odavno…Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hitna pred rudu .
Donosi doručak . Mlijeko , med , puter , dva vrela tosta , đem od kupiina i dinju . Mrštim se , još je samo krupicu trebao natakariti .
On se nasmija.
– Baš si alčak Malena . Stralno me nasmijavaš . Čini se da je to hrana za djecu , ali je zdrava . A ti si zaista moja mala djevojčica.
Ja za tost da ga gađam.
On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska . Kao silno se plaši. Šta ću, nasmijem se. Baš je blesav . Bijes tako lako pretvara u smijeh . A smijeh u tugu . Pogledom pita može li sjesti na kraj kreveta . Nisam ni klimnula , on je već sjeo . Takav vam je on . Pristojan , ali se puno ne predomišlja . Uradi zacrtano .
Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca . Pomislim sada imitira djete na tuti , ali lice mu govori da je tužan , pa se suspregnem smijeha.
-Ne znaš ti malena , kako je to , kad ubiju jedno dijete ?
Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne tuge?
Svake sekunde , nebo vrišti zaustavite ljude . Zaustavite ubice . Niko se ne obazire . Misle to nije njihova bol .
Kao da ti pričam mila , da svakog trena jedno dijete siluju ?
Oni vrište , pomoć traže , a nje nema . Sva ta vrištanja , u meni , u mojim grudima i mojim ušima vrišti .
Ne znaš malena , kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak siluju , a tebi ruke vezane . Usne začepljene . Ne možeš ni vrištati , samo gledaš dok je čereče , a vrisak ti siječe um.
Bolje je da ti ništa ne pričam mila , imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš..
Ništa me ne pitaj mila , i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam . I o ljubavi . Ljubav je čista bol . Djecu dok ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi . Znaju da u njoj leži spas .I Ljubav im dođe i spasi ih . Uh , uh i uh . Zar tako treba da se desi da Ljubav dođe i spasi ih . To me boli mila moja . Nije to pravedno . Ne mora tako da se desi.
Dok to priča , blijedi , postaje vazdušast i svjetlucav . Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi , kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta . Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra i nikako da padne .
A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza ,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom . Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga , on se strese , zatvori oči . Otovri ih i vrati se . Prestade lebdjeti i guliti kožu.
Blijeđi i prozirniji od kristala , priđe mi , uze mi obje ruke , okrenu ih i dlanove prisloni na lice.
-Tako ti je mila moja . Ubijaju djecu . Bjesomučno . Nemoj i ti.
Ruke me zapekoše . On mi vrati ruke . Jednu prisloni među skute . Drugu na srce i ode . Tek tako.
Pogledam šta me to žari . Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce . Na lijevoj plavetan otisak nalik na žensko srce .
Zaplakah . Tek tako . Iz čista mira . Praznog uma , bez ikakvih misli . Ne znam zašto . Znam samo da sam morala.
Kad suze prestadođe , bijah vesela i shvatih šta je želio reći . I riječima i rukama.