**
Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost . Prošlost još manje . Žive u ovom trebu što ga neuki zovu sadašnjost.
On jednom reče :
– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .
Ali to veče kad me ispratio na spavanje , on me ozbiljno pogledava :
-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi . Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.
Zlokobnica mi šapnuće:
-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar , garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.
Dobrica ne ostaje dužna :
-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili išta nažao učinio? Ili bilo kome ?
Ja se ne obazirem na njih i protupitanje sipam:
-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?
-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.
-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .
-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam , kad si po čitav dan na poslu?
Zlobnica :
-Zvekni mu šamarčinu , šta ti ima govor držati .
Dobrica :
-Rakla sam ti da imaš povjerenja u njega .
Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao naljute i ja mu odbrusih .
-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.
-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Meni je ovdje ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko . Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.
-Radi šta hoćeš!
I zalupim mu vrata ispred nosa ,ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :
– Razmažena pizdunka.
Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.
Pakosnica:
-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .
Dobrica :
-Idi bona , izvini mu se.
Ne slušam ni jednu.
Ustane , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne mogu se smiti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more . Možda treba moju pomoć .
Izvadim kurvozije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu , kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.
On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a čizme rubinove fragmente umjesto plavih.
Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem .Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam.
Dobri me upitno gleda:
-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala . Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .
Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje tegobe zaboravlja i moju grešku na se prima .
Primim ga za ruku desnu , onu od milosti.
Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski .
Naslanjam je na čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci .
Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i kažem:
-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas tako umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći . Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…
-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .
Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči tako čisto i sneno i kaže :
-Za ljubav Mila , magdje ona bila.
Diskretan je i sveznalica . Neće da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti . Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;
-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji u ljudskom obličju hode.
Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :
-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.
Ova gitara je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio , radio je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela koja lebdi . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…
Gitara me gurka i šapće :
-Život je lijep.
Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne , nije rekao : činilo . Njemu se to prisnilo.
Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela skrivati . I prelijepa i mila , brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja , tuga gubi , tek malo sjete titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.
Javlja se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se se činilo , ruke hrle prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim , da se u tvome zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .
Uleti u tvoje naručje , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede . Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati strune i natjerati reski i umilni ženski glas da pusti čežnju i prospe bol.
Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustiki nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikomne.
Tada ti čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog srca , u tvoje ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu čežnju i ubijenu tugu:
-Jutros mi je ruža procvjetala…