Blažena Luca – Deveti dio


**

Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost . Prošlost još manje . Žive u ovom trebu što ga neuki zovu sadašnjost.

On jednom reče :

– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

Ali to veče kad  me ispratio na spavanje ,  on  me ozbiljno pogledava :

-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki  problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi .  Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.

Zlokobnica mi šapnuće:

-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar ,  garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.

Dobrica ne ostaje dužna :

-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili išta nažao učinio? Ili bilo kome ?

Ja se ne obazirem na njih i protupitanje sipam:

-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?

-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.

-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .

-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na  dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam , kad si po čitav dan na poslu?

Zlobnica :

-Zvekni mu šamarčinu , šta ti ima govor držati .

Dobrica :

-Rakla sam ti da imaš povjerenja u njega .

Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao  naljute i ja mu odbrusih .

-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.

-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Meni je ovdje ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko .  Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.

-Radi šta hoćeš!

I zalupim mu vrata ispred nosa ,ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :

– Razmažena pizdunka.

Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.

Pakosnica:

-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .

Dobrica :

-Idi bona , izvini mu se.

Ne slušam ni jednu.

Ustane , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne  mogu se smiti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more . Možda treba moju  pomoć .

Izvadim kurvozije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu ,  kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.

On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a čizme  rubinove fragmente umjesto plavih.

Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem .Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam.

Dobri me upitno gleda:

-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino  janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala . Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .

Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje  tegobe zaboravlja i  moju grešku na se prima .

Primim ga za ruku desnu , onu od milosti.

Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski .

Naslanjam je na  čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci .

Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i  kažem:

-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas  tako  umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj  prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći .  Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…

-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .

Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo  se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči tako čisto i sneno i kaže :

-Za ljubav Mila , magdje ona bila.

Diskretan je i sveznalica . Neće  da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti .  Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;

-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji u ljudskom obličju  hode.

Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :

-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela koja lebdi . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je lijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela skrivati . I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga  gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni ženski glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustiki nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikomne.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

 

Bookmark the permalink.

Komentariši