*
On me zagrli ,počne mene ovoliku ljuljati ko da sam perce.Njegov dodir je tako pahuljast,ali umirujući.Imam osjećaj da tonem u neko plavetno nebo u kojem savršena čistoća vlada.On mi dotiče kosu,miluje je, i osjetim valove milosti što mi niz lice u srce slivaju i tješe.
On šapuće:
-Ništa se ne boj malena . Dosta toga se desilo . Veći dio će doći kad tebe i mene ne bude.Govore mi bol umrje prije nego umremo mi,malena vjeruj mi to istina nije,svakim danom sve jače bije. Vjetar. Nebo.Sunce.Vaseljana.Sve će vrištati.Sve će zavijati.Sve će plakati.I onda stati.Ali ti malena ćeš meni svoju bol predati.
Ja zaspah u njegovo naručju,on mi priča ,polako i tiho,kao da neku uspavanku poje,ja tonem u san i sanjamDijanu,djevojčicu iz žute koverte.Onu koja se Debi zaklela na vječnu ljubav.
Vesela je lijepa,razigrana i vazdušasta .Kaže mi :
Ništa se ne boj.Dodo je dobro.Malo je zauzet,previše nam malena moja, šaljete dječice.Sve ih treba zbrinuti i naviknuti na ljubav i milost.Nisu navikla,uplašena su,sumnjičava i stide se.
Ne plaši se ti za Dobroga. Biće on dobro.Kasnije ćemo ga malo popustiti i domoriti.Trebaće mu.Jer ga još trebamo.To šta će sa njim biti nije tvoj problem.Ako možeš pomogni mu malo.Još je krhak.Za dan dva biće mu teško,najteže.Ne daj da se slomi i skrene.I uberi darove koje ti nudi.
Zastidim se. Koliko je moja bol bila sićušna i patetična.
Kada se probudim zaboravim san i misao.
Odjednom se tu neka djeca petljaju u moj život.Još mi samo to treba.
Od dana pogibije moga Dode sam uvijek sam znala šta hoću. Znala sam da me niko više neće moći povrijediti i da ću uvijeki proganjati one što mi ubiše ljubav jedinu.
I koji uvijek ubijaju nevinosti slične njemu. Tome sam stremila,to sam i željela i to sam postigla. U mom životu nije bilo mjesta za snove i novu bol.
Ja sam jedna čvrsta žena u muškom svijetu koja je jača od svih njih. Ko neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.
Nisam znala niti jednu ženu koja je više od mene željela biti žena; domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, žena savršena.
Ali to nisam mogla imati. Bila sam ubijena onog dana na raskršću Koševske i Điđikovca. Često sam išla na tu raskrsnicu pokušavajući naći Dodu.Ili snove ili parčiće svoga srca. Nikad ništa,samo se led slagao i ledenijim postajao.
Nasmiješim se, jer vidim kako Deba kaže:
Joj dobrih opisa za ekspertize za desetku. Vjerovatno bi on il'neki drugi dodao:
-Joj levata ljudi moji, rikno, a ni takario tu ljepotu nije.
Mojsije bi ih korio:
-Šut’ ,pogančeri jedni.Ugledajte se na Dobrog.On nikad neće reći tandaro ili takario.On kaže vodio ljubav,a on drotuša kaže:ubro.Ne unam šta je ljepše od tog dvoje .Voditi ljubav sa cvijećem ili brati cvijeće,ali da se ne pokida.
Drugi ne bi mario za Mojsija već bi dodao:
-Ja bih zbog nje riknuo,ali prije toga bih je slušao kako pjevuši joj,mamo mamice.
Mojsije bi neki valcer odalamio.
Grlice bi bile zatečene,šta da rade sa ovim blentovijama?
Dobri bi stajao sa strane i bespomoćno u mene zurio.
Takvi su ti blesani. Uvrnuti, pa i tebi uvrnu mozak, i ne osjtiš to. U mislima ih svako malo nađeš.Jesu pametni kolko su blesavi,majka ih nakrivo natakarene rodila.
Malo sam se odmaknula od sjećanja. Misleći na te mahalaše. Dobri iz džepa vadi neke zgužvane i poižutjele koverte. Kaže:
-Izvini imam hitan slučaj,ako mi dozvoliš moram ići.Obećavam vraćam se. Čitaj ovu suzama orošenu.Ovu drugu,nenaslovljenu ću ti ja čitati kada dođem.
Ode pa se vrati.Unese zvuk Bolera.Blago me poljubi u kut usana,nekako nenamjerni i izvini kaže ,brzo ću.
Vrlo često me taj prvi poljubac u ugao usana zagolica.Ja se raznježim skoro da bih zaplakala.Ali neka radost mi uvijek zaigra u srcu i spriječi suzu da kane.
Prvo sam osjetila hladan dašak koji me ježio.I kada sam htjela da se stresem,neka toplina se iz ugla usana počela širiti duž usana,pa se ulila ka ustima,kliznila kao kaplja meda niz grlo.
Svilenkasta i meka slast se stidljivo miješala sa mojom dušom i spustila u moje srce.Ono je zbunjeno zatreperilo i uprlo pogled u dušu, Tražeči savjet.Duša je nemoćno širila ruke kao da kaže,ni ja ništa ne shvaćam.
Dobri je otišao,ja sam počela da čitam i plačem.Čitala sam o nekoj djeci i o boli.I znam zašto Dobri ima dušu punu boli.Deba,Dijana i Frka su djelići njegove boli. To sam već saznala.
Sada vidim da ga bole i neka druga djeca kojima nije mogao pomoći.
Nisam mogla prestati ni čitati ni plakati,ali sam se i smješila i ganuta bila.
Takav vam je taj klipan,u kome sve više Malog Princa slutim.
Nježnost voljenog bića.
Bol majke srne.
Samoća okamenjenih hridi.
Ljubav siročića.
Muzika bulbula.
Ples grlica.
Radost dosanjana.
Tuga beskjraja.
Rijeka rastanka.
Milost zvjezdana.
Svjetlost od neba.
Vješt je kulinar riječi.One vam pred očima lebde,smjenjuju se i ne prestaju.Tolalno vas slude.
I odjednom ih nema.Odlepršaju.Pogledam gdje su.A one u mome srcu predah traže.
Riječi više nisu njegove,moje su.On ih je samo na papir prislonio.