Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.
Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.
Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.
Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.
Bosni nije data ta mogućnost.
Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja
Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.
A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.
Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.
Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.
Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.
A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.
Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.
Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.
Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.
Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.
U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.
Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.
Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
Život proljeće pored nas a mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
A Svjetlost i boje imaju jedan značajan imenitelj. Svjetlost stvara boje.
Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog.On uvijek priča o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju.Ali svjetlucave priče o bojama i svjetlosti mi je treklo da je njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego što to neki mogu sebi dozvoliti.
Dok je pričao o buđenju meni se polako počela dizati neka koprena iz srca.Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um se.Tu je led malo omekšao i polako je počeo da klizi niz grlo da bi se spustila u dušu.A onda se pobucala u hiljade suza koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice.
Krik samo jedan krik,mene,sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući njegovo nebo okupano milijardama maglica.
Mali Princ je sjeo pored mene.Ja sam mu položila glavu u krilo.On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi,pogledao u oči.Vidjevši njegove oči,shvatila sam o boli o kojoj govori.
To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu.On je moj upijao.Znam da ga je boljelo isto kao mene,a on,on se samo smješio.Mili Bože koja je ljepota i nježnost bila u tom pogledu.
Moraću da prekinem priču svoga dnevnika ,da ubacim jednu čaršijsku priču,koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah.A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.
Naš narod je vrlo maštovit.Priče iz ničega zna složiti.Jal potrefiti jal profuliti.To nije bitno bitno je da se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje.Dobro je Deba reko:
Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.
Priča vam na priliku izgleda vako,od riječi do riječi:
Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio, ali moro.
Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.A možda i jeste.Njojzi se nikad ne zna.
U tom momentu je nešto baš gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove dove.
Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.