Godina dana u Vranju a mlada nije osmjeh nabacila na lice. Srce me boljelo Nisam bila mlada . Udala sam se ali um je priječio da to prihvatim. Neću to. Ja sam Dobrog mlada. Samo je on moj muž. .. a nisam znala šta se desilo kada se probudio tog jutra kada sam pobjegla da se udam.Kad je otvorio i oči i vidio da njegove suđenice nema. Bojala sam se da sam zauvijek zatvorila vrata jednog nestavrnog sna.
Da se razumijemo : nije meni bilo loše u Vranju : Mladoženja je bio ljepuškast , malo vranjanski još uvijek nedorečen , njeŽna i brižljiv. Bio je zaljubljen u mene od prvog susreta. Čak i za Vranje moja je ljepota bila nešto veliko i nedoživljeno. Uz to , bila sam kćer Mite Bekrije . Eheej! Nije to bila mala stvar. Skoro čitava varoš se izredala na čestitkama.
No , imao je falinku, zapravo dvije.Bio je moje godište, ali mlad i zelen. Mislim da sam mu bila prvo žensko koje je dotakao u onom iskonskom smislu. Ma , da je imao svo iskustvo svijeta ništa mu ne bi vrijedilo. Završio je ekonomsku školu , nije se mogao školovati dalje. Nije se imalo , a nije bio ni pohitan na učenje. Tražio je , ali nije mogao naći posla.Majka mu je radila .Zaposlila se , morala je.Prvih godina tkako je muž zatvor fasovao da bi prehranila kćer i sina prodala je tri njiva. Četvrtu da namiri miraz za kćer , da je bar udomi.. Sin joj je čeprkao oko velika bašte i tražio posao. Mnei se ništa nije prigovaralo. A nije me bilo ni briga. Nisam ja ovo htjela. Moje je udaja za mene bilo moja robija.
-Eh , Dobri , Dobri . Oćeš li ikad znati cijeniti moju žrtvu? – Sažaljevala sam sebe , iako nisam bila načisto da li sam u pravu.
Srećom moje neveselo lice su pripisivali stidljivošću mladenke. Čak i kratki , brzi odgovorili nisu nikom smetali. S vi su hvalili mladu i zaista iskreno bili zadivljeni njenom ljepotom i njenim odjevanjem. Za vrijeme druženja sa mahalašima skupila sam pet anterija. Ne zna se koja je ljepša od koje. Sve ih je vezla Jela Lela Jelena uz pomoć Zlate. Jedna je imala smisao za vez i boje , druga za umjetnost i detalje.
Ali nije me samo brinuo Dobri. Za godinu dana bi trebao mladoženjin otac izaći iz zatvora. Niko nije znao da je osuđen za moje silovanje . Za nešto blažu kaznu , da mene poštedi javne bruke , Luce je s njim dogovorila antidržavno djelovanje. To nije bila neistina , šuškalo se u Vranju o tome , ali nije bilo dokaza. Naime kao i sve varoške mahale i Vranje je žigosano kao nazadne , destruktivna i antiprotivna varoš. Logično prednjačili su agrarnim reformama razvlašćene i osiromašene age i adžije.Begovi i kulaci su nekako mnogo bezbolnije uspjeli uplivati u socijalističke reforme.
Jednostavno nisam znala kako ću žuvjeti u istoj kući i gledati ssvog silovatelja , čovjeka koji mi je uništio mladost , dobrim dijelom i život.I sina sam mu jedva podnosila.Pregrmila sam to radi Dobrog. Mene je bilo strah pomisli da ću bilo kada biti u društvu sa robijašem. Grozila sam se na samo pomisao i drhtala kao da ću svakog trena imati napad goropadice. Normalno ni moj muž , kao ni moj otac nisu znali za monstruomovo djelo.
Nakon godinu dana , u kojoj sam bila odsječena od svog svijete nisam imala nikakvih informacija. Nije mi ih imao ko prenijeti. U rijetkim dolascima , Mito i ako je nešto znao nije ni jedne progovarao. Ja sa njim nisam progovorila ni jednu riječ otkada sam se udala. Za mene je bio mrtvac.Kad bi došao sakrivala bih se u svoju bračnu sobu. Svekrvi je to bilo vrlo neobično. Mom mužu je bilo svejedno , jer je me tada imao samo za sebe. No niko se nije želio muplitati u nešto što ga se tiče i kvariti dosta uredne odnose.
Ond aje došlo prvo dijete . Sin! Nasljendik !Neopisiva radost.u familiji. Potrefilo se da je za babine i Mito došao i svekar , moj silovatelj izašao sa robije. U bašti se okrenuli janjci. Prvo pa muško! Ehej ,još uvijek je to bila velika stvar.
Na babine se skupilo se sve značajnije u varoši. I staro i mlado kolo zaigralo.U bašti vrelo i veselo. Cika i pjesma. Ne zna se ko prednjači. Mito ili kum mu Mito se malo raspojasao . Stari Stojan Mutikaša koji mu je smrću prijetio više nije bio živ. Jele Lele Jelene žerke njegove , mitine ljubeznice koju za kaznu posla u tujinu skoro se niko ne sjeća. Miti se večeras nešto zgudumilo u srcu , jer ga pogled vuko na staru oronolu Stojanovu kuću.
Ja u sobi , dojim dijete čitavu veče. Ratsežem , srmo da ne bih sišla i suočila se sa dva najmrža čovjeka na svijetu. Oca koji me nije mogao zaštititi od zla i koji mena silu udade za sina svog i mog smrtnog neprijatelja, njegovog vjenčanog kuma.Kucanje na vrata. Kucanje na vrata:
-Ajde Marija ljubavi moja , ljudi su nestrpljivi . Zapličući jezikom glasa se adolescentski promuklim glasom moj muž.
-Ajde kćeri moja , ljepotice mila , obraduj svekra i oca izlaskom među svijet sa nasljednikom.podignutom uvis.- Mito je iznenadi nježnim i drhtavim glasom . Ne sjeća ga se takvog.
A onda ko mora , ko zla rika strađne zvijeri promukli , ali preglasni glas podmuklo prozbori :
-Izađider prelijepa snaho , da te svekar zagrli i poljubi . Odavno se ne vidjesmo.
Sledih se . Znam , osjećam u njegovom glasu da pamti da nije na željeni način završio ,ono što je naumio i da mu to nikakvu radost i užitak nije donijelo. Tačno sam znala da mi neće dati mira i da će poželjeti nastaviti tamo gdje ga je lopata moje sestre i robija zaustavila. I još sam znala da mene krivi za sedam godina najsurovije golootočke robije.
Odjednom u meni straha nestade. E neće moći tako silovatelju. Nisam neuko dijete. Ja sam Frka Frkica , ljubljena žena.A razum prevlada. Kada se slavlje završi , ne smije ostati ni trena dulje u ovoj kući . Mora smisliti šta uraditi. Mora brzo misliti. I smislila sam.
-Idite vi , sada ću ja .Obećavam . Samo da se presvučem. Mužiću moj ostani da mi pomogneš oko našeg sina .
Mislim da se moj muš presamitio kad je čuo to mužiću. Nika dni jedne , ni lijepe ni ružne nisam mu progovorila.Ovo tepanje on neće razumjeti sigurna sam. Obradovaće ga , dati mu nadu , ali će se pitati odakle sad to.I neće dalje razmišljati , biće mi zahvalan na milosti.
Čujem Mito i svekar mumlajući odoše. Pustih muža u sobu , posjedoh ga na ležaj zagledah mu se u oči i polako mu riječ po riječ izgovarah:
-Ako me voliš , ako ti je stalo do braka , od sada do kraja babina nema ni kapi alkohola. Umi se , otrijezni se, i pažljivo gledaj šta se dešava. I ni za tren me ne ostavljaj samu.I znaj , ja u ovoj kući neću , ne smijem i ne mogu prenoćiti niti jednu minutu. I ne pitaj ništa. Zlo osjećam , ali ti ne mogu o tome pričati. Možda jednom. Ništa ti do sada nisma tražila ni iskala , jer to nisam ničim zaslužila.Ali ako me poslušaš imaćeš vjernu ženu do kraja života . Ženu koja će te cijeniti i poštovati i pokušati voljeti. A ono u svakom slučaju ženu koja će ti dobra biti.
Odlučnost , ozbiljnost i mirnoća moga glasa ga skoro otrijezniše.Vidim da riječi ne razumije , da ga čude , ali sviđaju mu se i znam da mi vjeruje.Prvi put smo bili muž i žena u verbalnom dodiru. Prvi put sam mu s eopbratila kao mužu.; kao nekom od koga očekujem bezrezervnu podršku.Otvori usta , htjede nešto reći. Ja mu nježno stavih prst na usta:
-Molim te ništa ne govori . I ništa ne pitaj.jednom će ti sve biti rečeno . A ako ne onda i nije bilo toliko važno koliko se sada čini.I još jednom te moli : ni za tren se ne odvajaj od mene. Ni zbog čega , ni po kuju cijenu.
I poslušao me. Slijedećih dana se bukvalno , faktićki i figurativno niej odvajao od mene .Odmah se otišao okupati i presvići i slijedećih nekoliko mjeseci nije kapi okusio. A i nije nešto bio sklon piću. Ćuvao je sina dok sam se oblačila . Dejetešce u njegovim rukama je bilo preslatko. Mali majčin anđeo .Nažalost ja se nikako nisam mogla povezati s njim. Mislila sam da će to dojenjem ,vremenom doći samo od sebe. Ali nije.
Obukla sam bijelu anteriju. Ona mi je najbolje stajala. U njoj sam bila nestvarna i čedna kao mlada pred vjenčanjem.Crne duge kose sam rasplela preko anterije. Kosu sam prekrila bijelm Lucinim šalom koji se blago povijao nad mojim licem , koji sam prvi put u životu diskretno našminkala.
Šminka mi nikad niej bila potrebna..Sestre i Zlata su me učile kako se šminkati. Govorile su da imam lice vrlo zahvalno za šminku i svaki eksperiment. Ja bih im dozvolila da me šminkaju koliko god im je to bilo ćeif.. ali bi je uvijek obrisala. One su se nekad čudile , nekad nisu. Nikad nisu bilo sigurne kako ljepše i bolje izgledam ; sa šminkom ili bez nje.Tako sam se naučila šminkati. Jalov posao koji mi je eto trebao samo za ovu noć i nikad prije . I nikad poslije.
Tek malo plave sjene iznad trepavica i malo skoro nevidljive bjeline ispod obrva , Dodajući malo pudera na jagodice ,i vrh nosa , karminom ružine noje sam naglasila kontrast sa očima i lice, Izgledala sam tako djetinje , a tako čedno , ali pomalo izazovno . Kao samosvjesna prelijepa mlada koja zna da će prvi put put okusiti slast koju samo prave žene znaju.Bome se i moj muž potrudio.Obukao je odijelo sa vjenčanja. Tamno odijelo , bijela košulja ,crna kravata sa širokim čvorom i crvenim kosim prugama. Bio je elegantan. Što jet , jest. Ne mogu krivo govoriti.
Ali ipak nije bilo prirodnosti u pokretu , ležernosti u stavu , gospodstva u osmjehu i sna u očima kojim je dobri plijenio ženska srca. Bol u srcu me probode. E moj Dobri! Gdje si sad? Koja ,li ti sada djetinje usne ljubi. Koja li te sada mazi. Kojoj puštaš da ti ruke sviija i od koje sada bježiš , tražeći mene. Kroz misao mi sjevnu:
-Moram se vratiti tamo gdje sam najsretnija bila. Čak će i bol biti srećna. Moram pobjeći iz ove tame i od zla koji mi se sprama. Mislila sam da će mi samo njegova blizina donijeti sigurnost i zaštitu od zla.
Muž nosi slatkog nasljednika u rukama . Ja mlada a prelijepa majka , kojoj se ne vidi da je rađala izađosmo na svjetlost bašte koja vri od buke i muzike.Osjeti se neko komešanje , a onda red po red gostiju je počeo da nijemi i blene u scenu koja zauzima pozor čitavog društva. Poslije će se godinama pričati , da ljepše mlade i majke nisu u Vranju vidjeli. Neki su išli tako daleko da su govorili da je toj nestvarnoj ženi jedino koštana bila ravna.
Frkina bjelina i blagost umilne noći se stopiše u nestvarnu sliku nadnaravne žene koja je svojom milošću i ljepotom obasjala prisutne. Neko reče:
-I njeno ime je Marija.
Mito je od ponosa i sjete zaplakao ko malo dijete. Njegova princeza je najljepša vranjanka koju je ikada viudio. I nema veze što u njega nije bilo prvo pa muško. Pa ni drugo pa muško. Pa ni treeće pa muško. Ovu radost i ovu tugu mu niko nije mogao oduzeti . Osim on sam sebi.
Eh Mito , Mito! Toliko si ljepote i ljubavi u kući imao , a od kuće u meane međ druge i drugare , u belaj i zijane život besmisleno trošio.Eh Mito Mito gdje ti je um bio? I bole ga uzaludne godine , i bole ga prazne bez ljubavi godine . Godine kada je voleo , samo zato što je mislio da je ljubav uroniti u novo žensko i zaboraviti neki dert koji umor nosi , a kojeg ga samo golo bjelokosno žensko tijelo. .može odmoriti.
Eh Mito , Mito vidi to prelijepo dijete , tvoj ponos koji večeras Vranjem stoluje .Eh Mito , Mito vidi to predivnog anđela koje te u jecajima , s abolom i suzama molilo
:Ne judaj me tatko! Ja volim samo Dobrog. On je moj život, oče mili. Molim te nemoj skršiti djetinje srce tvoje najmlađe kćeri.
Eh Mito , Mito imao si najljepšu vranjanku Jelu Lelu Jelenu kojoj si ljubav ukrao . Imao si tri kćeri , tri vile koje su drugi mogli ni sanjati , a sve si zbog sjete , nakartadnog muškog ponosa zapustio i odbacio.
E moj Mito , kasno je sada za kajanje. Ništa više ne možeš popraviti. Možeš se samo Bogu i tim ljepotama moliti da ti bar malo grijeha oproste.
Svekar je obnevidio onim slijepilom što ga poput usijanog željeza na oči navlači , pohota sedmogodišnje apstinencije bez žene i osveta bolesnog uma sprema. Zino , ne trepće i ne diše.. Ni u najbolesnijim robijaškim maštarijama nije mu Marija bila nevinija , mlađa, ljepšea i poželjnija, U njgovom umu ispijenom vrelim otočkim kamenom , slanim morskim zrakom , žuljevima tona kamenja i kićme slomljene od batina i tucanja kamena. Nije bilo mjesta za samilost. Nika dje nije ni bilo. Luđak se rodi i takav umire. Tu pošast jedino smrt efikasno liječi.
Veselje traje do nekog doba. Moja mala , ne baš sretna obitelj je u cantru pažnje. Mito žaluje sebe . .Mito Bekrija ko svaki Mitke. Nesretan se rodio . Neki dert ga na krivi put vodio.Nesretann je i sada kada u svojoj sreći i ljepoti svoje kćerke ne može uživati. Zagleda se u Frku Frkicu pa u čudesno Božije nebo . Ne vidi razlike u ljepoti i smjernosti.I odjednom mu se na tren u umu javi misao:
-Odakle mi ovolika sreća da imam tako čudesno i čedno dijete ?
Misao ga gane do suza i one ponovo potekoše , jedna pa druga , pa …Same od sebe se otrgnuše i nepoznati izgubljeni osjećaj da je nekad bio sretan se na časak javi i preplavi ga.On htjede da ustane , da uhvati kćer za ruku i odvede je domu svome u Sarajevo , svojoj unesrećenoj ženi , da zajednio oplakuju hudu sudbinu začinjenu pogrešnim izborima. Alkoholom natopljen um , prekri nagovještaje sreće tamom .Ona se izgubi u vijugama sive mase , koje se vremenom i protokom alkoholanih bura i oluja u ravne crte pretvaraju.
Svekar ne trepće. Upija svaki Frkin pokret i rijetku riječ koju iz pristojnosti prozbori. Čak se i smješka. Svekar bi da joj nekako priđe , progovori s njom , neki nagovještaj šta je čeka da. Ali ne uspjeva. Frkin muž se kao kobac nakrilio nad nju . Otrijeznio se. Na visni je zadatka , jer ga je žena poslije godinu dana obećanjem i nadom pomilovala.Ne da nikom da joj priđe. I zaista su mu ona i sin sve na svijetu.
Frka vidi otac joj plače. Žao joj ga. Zna da žaluje život što ga je protraćio . Nem au donbroti miloj mjesta za slobu. Možda bi u svojoj dobroti i svekru radi unuka oprostila. Ali čitav veče strah u njoj jača. Zna da zlo u svekru nikad nije orestajalo da je proganja. Pravila se da ne obraća pažnju , d ane vidi kako se mota oko nje. Neke nesuvisle i prijeteće misli nikom konkretno na glas ne upućuje..
-Vidjeće ona.
-Moja je i ničija.
-Ja sam joj bio prvi , biću i poslijendji
-Kamena mi golotočkog osvetiću joj se.
-Sedam godina sam tuco kamenpo najvećem zviuzdanu zbog nje.
-Zapamtiće ona mene…
Svi misle , prepio čovjek i prolupo poslije najstrože sedmogodišnje robije.
Frka je sve razumjela , i grozničavo razmišlja. Šta i kako? Zna ostanak u ovoj kući će biti njena smrt. Nije noj radi nje. Ali mora radi djeteta. Šta će dijete bez majke? Kako će se nositim sa stigmom majčine zle sudbine ?
I onda dobi iznenadnog saveznika U svekrvi.
Svekrva se zaželjela muža . Napirlitala se ko mlada koja se u poznim godinama sreće dograbila. Pretvorila se u njegovu sjenu. A on ni mukajet. Ni da je zagrli. Ni poljubac da joj da. Opravdava ga sa sedam godina teške robije. A opet sumnje je na tren muči , jer čula na robiji neki skrenu u poganluk. Ali ne , njen muž sigurno nije. Opazila kako snahu gleda. Ne diše. Mjerka je i pohota , strast iz njega kulja. Tako je nju gledo kad je djevojčurak bila..
Sjeća se…. Djevojčurak je bila. Nije se još potpuno ni zadjevojčila. Još se igrala sa lutkicama. Bili su neki rod i ona nije straha od njega imala. A bio je i desetak godina stariji od nje.A onda je jednog dana , u sjenu njene štale iznenada povalio. Nije znala šta je snašlo. Ništa nije govorio , samo u sjeno bacio , suknju joj zadigo i ubacio u nju onu mušku stvar. Zabolilo je , ali je izdržala . Čula, a ponekad i vidjela je da tako muško i žensko moraju te stvari raditi.On je poslije ljubio i govorio da je njegova mala lijepa djevojčica i da ima tu lijepu malu stvarčicu koja se njemu sviđa.
Ne znajući zašto ,njoj se ta nježnost poslije bola koji joj je parao utrobicu ,nekako svidjela. Kada je drugi dan ponovo ušao u nju , ona je već bila spremna. Nije se bunila i stisnula se uz njega da je manje boli. Uskoro se zadjevičila. Želja se u njoj javila i počela je uživati. Nisu se odvajali jendo od drugog. Ali đavo nikad ne miruje.Sa četrnaest godina ostade trudna. U to doba ato nije bila niakkva sramota ni grijeh. Četrnaestogodišnjakinjesu se udavale sasvim normalno kao i starije.On je morao oženiti ili mu života u varoši nije.
Gledajući kao joj muž nevjestu gleda . Pomisli tako je i mene kao dijete gledao.Tako je balavio dok me nije iznenada i na silu povalio. Neka nejasna ženska slutnja joj se u mozgu javi.Ona je prosta žena , ali zna šta je pohota i strast. Čitavz veče nije oka skidala sa muža. Pomno je pratila svaki njegov pogled i svaku njenu riječ. Dovoljno je shvatila. Nisu ovdje čista posla. Ovdje se nešto dešava. Po namrgođenom i opakom izrazu licu svoga muža znala je da neko zlo sprema.
Gledala je u snahu. Ona nije obraćala pažnju na svekra. Bila je usesrešena na dijete i muža. Ponekad bi pogleda bacila na oca.Kada bi gledala u nju , bio je to pogled pun bolećive tuge.i panike. Kao das je govorila :
-Pomozite mi!
Kada je vidjela da su se Mito i njen muž prepili i zaspali u podnožju jedne kruške ,a gosti počeli razilaziti prišla je snahi i otvoreno , bez uvijanja i ženiranja uptala:
-Šta te mući majko moga unuka?
Frka je pogleda sa zahvalnošću i spremno bez dvoumljenja tiho odgovori:
-Pomozite nam stara majko. Ako ostanem dan dulje u vašoj kući desiće se veliko , ogromno zlo koje neće poštedjeti nikoga od nas.
– O čemu se radi dijete milo?
– Ne bih u detalje . Ne smijem radi mira m oga i vašeg sina ništa više reći. Ali vaš muž sprema zlo. Njegov um je bolestan i zatrovan mržnjom .Molim vas da mi vjerujete. Nikad vam nikakvo zlo nisam ćželjela ni učinila.
Svekrva je dugo gledala i razmišljala. Bila je od onih žena starionskog kova. Racionalna i naklonjena tradiciji. Njena ljubav prema mužu i sinu je bila neupitna. Mislim da je prevagnula budućnost i sudbina njenog unuka. Ona i njen muć su svoje otplesali. Njihov sin je već velilki i mora početi sam razmišljati i odlučivati. Ova strankinja je se baš i ne tiče. Ali ipak , osjetila je da je najmanje zabrinuta za sebe.i d aje zaista iskreno zabrinuta za sve njih.
-Šta možemo učiniti d se zlo izbjefne?
-Moram još večeras napustiti vašu kuću.
-Da ne tražiš previše?
-Ne , ne tražim to ja za sebe. Tražim to za sve nas . Za nas četvoro i za onu dvojicu pijanih i propalih neočeva.- Sagorčinom i bolom joj odgovori snaha.
Nešto u svekrvimoj utrobi se protumba i ona je znala da nesretna majka , skoro i sama dijete govori istinu. I nađoše mogućnost da se zlo izbjegne.
Po koju cijenu?
To sada niko nije mogao zanti.
Godine što hode će sve donijeti kako to sudba nalaže.