A onda se , u svom tom halu , Dobri vrati u moj život.
Bijaše maj mjesec , dan sunčan i ugodan . Ja u bašti , zadeverala se oko zelja , mladog luka i salate. Dobro je rodilo. Meni drago , trud se ispaltio. Djeca mi „pomažu“ . Čeprkaju lopaticama imitirajući mene. Uče se . Meni je bitno da su mi na oku. Pusti strah.Koga alešinari napadnu i vrapca se boji. Ne ispuštam ih iz vida.
Skupljam zadnje strukove povrća kad se sin oglasi:
-Mama, neki čiko nas gleda.
Prepadoh se. Nisma čula da je neko ušao . Znam da sam vrata zabravila. Podigoh pogled i prenerazih se. Dobri stoji i posmatra nas. I mene i djecu. Pogled mu blag , očl zasuzile , lice nasmiješeno , vidi se da uživa.
Odavno se ne zbunih. Uh , gdje me nađe ! Ovako prljavu i neurednu . U starim pantalonama , izblijedjeloj bluzi , zemljom zamazanoj pragači, motkom u rukama punim zemlje nisam izgledala nimalo reprezentativno .Šest godina se nismo vidjeli a ja ovakva , zapuštena i nikakva , prava zemljoradnica. Sreća da su djeca , kao i uvijek bila uređena i čista.
On nam priđe .Pruži djeci dva paketića. Plavi za sinaa , roskasti za djevojčicu.Nasmijem se u sebi. Nikad se ne mijenja . Kao autista . Tačno po tabijatu. Ona me upitno pogledaše i prije nego im dadoh odobrenje uzeše poklone. On ih nježno pomilova po kosi , zagrli dugim zagrljajem i poljubi , zagledajući ih. Začudih se , nisu seotimala i bježala. Prema nepoznatim su uvijek bili sumnjičavi i divlji. Klonuli su ih se i sakrivali iza mene. U njega su gledali sa radoznalošću i u nekom skoro veselom iščekivanju.
On progovori , onim istim glasom koji sam pamtila i koji se u meni u snu javljajo , svih ovih godina godina nesusretanja. Ni glasan ni tih , milozvučan i pristojan,malo usporen i pokroviteljski:
– Imaš prelijepu djecu Frka frkice. Gledao sam vas i uživao . Nisam htio da vas prepadnem.Dođi mi ljepoto mila. Još si ljepša nego prije. Godine su ti donijele raskoš , plemenitost , blagost i smirenost. Pruži mi ruku Ptico malecka .Nedostajala si mi. Ne boj se neću ti ništa nažao učiniti.
Gledala sam ga ne trepčući.Pitanja i pitanja su mi se komešalo u mislima. Kako? Zašto? Zbog čega?Kojim dobrom ? Zbunjenao mu pružih desnu ruku , koja je podrhtavala. Jedva sam susprezala drhtaje koji su se okomili na moje tijelo , iznenađeno nježnim pogledima nakon godina praznoće i negledanja.
On je primi lijevom rukom . Dlan na dlan. Javi se toplina i nježnost. I prepoznavanje . kao da se nikad nisu razdvajale. Poljubi me u vrh prstiju poljubcem koji je bio tek dah njegovih ustiju.Desnom rukom okrenu dlan , i pomiluje ga. Kao da ispituje da li ima žuljeva od ratarskih poslova. Poljubi ga , prinese čelu , pa spusti ruku do usana i poljubi je još jednom . I opet je diže do čela i na tren prisloni. Zatim mi dlan prisloni na svoje lice , zadrža ga na tren i još jednom poljubi. To isto ponovi i sa lijevom rukom.
-U izvini na bliskosti. Kad nekog poštuješ i cijeniš , ovo je u mojoj obitelji način da to pokažeš.I molim te oprosti mi što sam nepozvan banuo u svetost tvoga doma. Nisam imao drugog načina ni izbora. Možemo li malo sjesti na verandu da ti objasnim zašto sam došao.
– Može , kao ne može.
Zborim , a gorim .Ruke i dlanovi mi trepere od njegovih poljubaca i dodira. U meni se sjećanja bude. Može mili , samo traži , daću ti sve ; vrišti moj tugom zapreteni um. Kakva obećanja , kakvi zavjeti. Vratio mi se . Ne dam ga , neće mi više bježati . A nažalost damari su damari , nada je nada , a realnost nešto sasvim treće.
Bespogovorno znam da će me njegova časnost zaštititi od mene same.
Djeca se zagledala u Dobrog kao u rod najrođeniji.Bez straha , s apovjerenjem. Nikad majku nisu vidjeli sretniju . I nikad nisu vidjeli da je neko tako toplo i blagorodno gleda , slično kako majka njih gleda. On ih nježno primi za ruke i povede ka kući. , govoreći im da su prelijepi i da mu je drago što ih je upoznao.
Popesmo se na verandu. Djeca se zabaviše otvaranjem paketića i razgledavanjem poklona. Bili su baš kao da su novogodišnji. Dosta raznovrsnih slatkiša , bojica , balona i teka . Dvije velike igračke. Veliki plavi trkači auto sa upisanim brojem pet i velika lutka bebe crne kose , koje trepće očima i zove mama kada se položi.
Iznesoh limunadu. Ne zbog toga što ne dam da se u kući pije alkohol, već zbog toga što znam da on nikad preko dana ništa od otrova ne prinosi ustima. Igrom sudbine imala sam u kući ružice i iznijela ih uz limunadu. On mi se blago nasmješi i izusti samo jedno sjetno :
-Eh , Frka frkice , mori mome ubavo.
Raznježi me i postidi.Reče mi da okvirno zna sve što mi se dešavalo i mojoj sadašnjoj situaciji. Zaista ga sve to boli i duboko je ožalošćen , ali on nema nikakvog prava da se mješa u bilo šta.. Žao mu je što je tako , ali drugačije ne može biti.
Sada njemu treba pomoć , ne baš njemu direktno , ali ne može biti direktnije. A on osim Frke Frkice nema nikoga kome može pokloniti povjerenje i vjerovati mu , da će uraditi sve najbolje što se može. U nekim njegovim davnim danima postojala je jedna divna djevojka ,jedna krasota , koja se odvojila od njega i pošla svojim putem. Život je odveo u drugi grad.
-Morala je ,kaže ona. U redu je , nema ljutnje , kažem ja. Sve je to prelijepi život.
Nastavili smo živjeti svoje života. Njen život je pošao po zlu . Ja sam upoznao tebe. A onda si se ti udala i otišla . Prhnula u tujinu ko neka preplašena Ptica malecka. .Tih godina kada si bila u Vranju , igrom slučaja smo se krasotica i ja , jedno zlohudo veče , puno košmara dodirnuli. Pokušao sam da joj pomognem . Nastradali smo i ona i ja , skoro na smrt , ona malo više ali joj nisam pomoga. Nije dala.
Prije par mjeseci se vratila svome domu. Jednoj prelijepoj maloj kučici u cvijeću.Ali prazna je ta kučica . Ona već deceniju nema nikoga svoga. Ima samo mene. Vratila se jer nije dobro. Ona to krije , ali ja sam saznao da nikako nije dobro . Naime one večeri kada smo se poslije godina susreli , oboje smo dobro stradali , skoro na smrt. Ja sam se uz Božiju pomoć i dobru njegu oporavio u par dana. Ona je zaglavila u gipsanom koritu od glave do pete. Kičmena moždina joj bila na par mjesta skoro prekinuta. Par pršljenova je bilo smrskano.
Mjesecima je bila na ivici života i smrti. Izvukla se. Iako je njena iznimna ljepota bila netaknuta ,ostale su teške i vidljive posljedice.Pereza facijalis , odnosno ukočenost lica i teška pokretljivost vrata kao posljedica prignječenja kičmene moždine i arterije na atlasu , petom pršljenu , je nekako i najlakša posljedica pada sa drugog sprata. Slaba , invalidska pokretljivost udova ,okoštavanje i srastanje kičmenih pršljenova su sepretvorili iuvrlo bolnu , progresivnu i neizlječivu akutnu bolest.
-Mahalskim riječnikom , najebala je ko žuti.
Oprosti mi na neprimjenrim riječima. Pogodilo me ovo sa krasoticom.Ne znam koliko dugo vremena za život ima. Doktori kažu maksimum dvije tri godine. Vjerovatno manje. Koliko , teško je reći Ja sam pokušao da joj se približim , da joj ponudim pomoć. Glupko ! Zaboravio sam na njen ponos. Nije željela ičiju pomoć, moju ponajmanje. I odbila je na vrlo specifičan , neuobičajen i njoj svojstven način.
Uvijek je imala izuzetno izražen smisao za nadrealni humor. Par puta sam joj dolazio na vrata i lupao zvekirom. Nije se javljala , iako sam znao da je tu. Zavjese na prozoru koji je gledao na kapidđik su se jedva primjetno micale. Bio sam uporan . Išao sam na vrata jedan , dva , tri puta u nekoliko dana. Muk i tišina. Reko bi čovjek napuštena kuća u kojoj duhovi obitavaju.
A onda četvrti dan vidim prozor je malo odškrinut.Obradujem se . Aha , jes kako ne! Viidm cijev floberke kako se ispod zavjese pojavljuje i javi se strahovit bol ispod koljena na lijevoj nozi , tačno na mjestu gdje sam već imaa dva otvorena loma. Aferimi mladosti. Kvrc , i lom treći put na istom mjestu. Znasla je gdje će šicati. Preciznost joj je garantovala titula državne prvakionje u streljaštvu. Znam da ju je sigurno boljelo više nego mene i da je plakala . ali to je bio njen način da mi fino i konkretno kaže da se gubim i da ne želi bilo kakvu pomoć od mene.
To je bilo prije mjesec i po dana.Noga je zacijelila . Nadam se . I sada bi na scenu trebala stupiti ti. Molim se tvom toplom djetinjem srcu i milostivoj duši da nam pomogne ,ako ikako možeš. Trebaš joj prići i pomagati joj koliko možeš. Ne pitaj me kako znam da tvoju pomoć neće odbiti!
-Eh , Dobri Dobri , za tebe bi sve učinila , I za nju . Vidim da je sirotica i nesrećnica , skoro kao i ja . I da pati. Ali šta ću sa djecom. Nemam ih kome ostaviti. Ako djeca mogu sa mnom , onda ću dati sve od sebe da joj pomognem.
-Hvala ti ljepoto mila. Djeca su itekako dobro došla u mojim razmišljanjima da te prihvati . Ona izuzetno voli djecu. Bila je jedinica, nikad se niej igrala sa drugom djevom . brnaili joj. Princeza i te nadobudnosti.Svoju nije imala – Ostala je veliko dijete željno igre sa drugom djecom . Sada pred izvjesnom i neumitnom konačnošću je pogotovo željna nevinei bezuslovne ljubavi koju samo djeca mogu dati. Za novac ne brini , ja ću ti ga dati. Ona se istrošila i sada živi neke minimalne penzije. Jedva spaja kraj sa krajem.
Ovako ćeš …i nikad joj nemoj lagati. Ni najmanju sitnicu.Ima šesto čulo za iskrenost, i izuzetno je cijeni.
Na rastanku me čvrsto zagrli , onako kako to očevi rade i poljubi i kosu:
-Čuvaj se Anđelu mili. Moliću se da sve bude u redu.
Ustade , priđe djeci , poljubi ih u kosu i ode. Niej se okrenuo. Na stolu je ostavio kovertu, U njemu je bilo dosta novca. Mnei i djeci bi bio dovoljan za tri mjeseca. Uz novac i cedulja.
Oprosti mi Frkice
Zaista nemam nikoga osim tebe kome bih mogao vjerovati da će sve uraditi kako treba.
Tu je niovac za mjesec dana. Dio za Krasoticu , dio za tebe. Ako bude nedostajalo novca ili ti bude trebalo bilo šta , odmah me nazovi , broj ti je na dnu cedulje.
Eh , malena malena
Moglo nam je biti … ali sve je u redu.
Vjerovatno je za tebe ovako najbolje.
Bog ti je dao zlatnu djecu , najveće bogastvo koju žena , čovjek mogu imati.
Čuvajte se ,
I hvala ti , činiš mi neprocjenjivu uslugu.
Nikad ti se neću moći dovoljno zahvaliti i odužiti.
Uvijek sam znao da si ti moj anđeo.
Sretno Ptičice malecka.