Upaljač i drastanje
Dvije godine sam bila zombi .Buđenje, štala , krave, đugumi, kobila, Podrhrastovi, Bjelave, škola i rikverc na vrh Sedernika.
A onda, ni ne progledah , dođe srednja. Ja htjela u realku, a mater i otac me htjeli šutnuti u trgovkinje. Kažu prije ću i garantovanije hljebu doći.Ja ih kompromisno premuntala i upisala medicinsku. Nadala se , daće Bog da nešto iskrsne pa će se Medicina ukazati.
Postala sam cinik.
Kontam, a šta će meni hljeb kad mlijeko povazdan muzem i tegarim.Imam mlijeko,kokoši i jaja , šaka brašna ,po šake šećera, od mlijeka nafajtam malo maslaca ili otmem kašiku zejtina , sve sprcam u stari fijaker – dovoljno za kolača. Ne treba mi hljeb.
I mislila sam, zapravo nadala se da će srednja škola nešto promjeniti.Ništa osim jednog.
I to nagore. Počela sam bujati. Sise mi rastu, dugmad za navigavanje se polako gube u oblinama.Sa oblinama sve više privlačim nepoželjnu pozornost , sukladno tome, sve više se povlačim u sebe.
Momci sa par jutroklik dlačica i odebljalim glasom se kofrče oko mene, a ja nemam đugum da ih zveknem. Ali imam dobro centriran štos. Džugumi ih ojačali. Kako ne bi. Osam godina dvaset kila , piklićka od triset i kusur kg svaki dan tegari. Zamah i hek , pravo u sridu. Posred kešine.Krv navre ko nenadana tanja il obilnija crvena linija.
Prestali me zvati Džugum frka.Kažu bolje mi pristaje Frka krvavi štos. Meni svejedno, samo da me se ti glupani nedozrelog uma klone . Ipak ostao mi nadimak Frka Frkica. Tu ja nisam , osim đuguma i štos u nos , udjela imala, a ni brigeša mi ni. Glavno da me ne diraju.
Sve djevojčice moje generacije spuco neki drmoguz , pa se klibere, hihoću, sise peče, mrdaju vrtiguz,gurkaju se i namiguju .Skroz bez veze. Osjeti se crvenilo i miris uspaljenih hojdanica. Počeo ih svrabež proganjati.
U meni ništa. Damara nemam. Dole led ledeni. Ko da jabolkov sok domaće radinosti ,jako izvađen iz frižidera žuborim.
Brat dorasto za kobile i džuguma. Ja ohanula malo. Samo muža i timarenje postali moj posao. Joj ljepote. Samo što ne zapjevam – Rahatluku nigdje kraja nema, gdje Frkica …
Sjednem na ljuljačku , sada vezanu za trešnju , jer je dunja obilno rađala i pazilo se da se ne skrši.I satima se ljuljam. Ljuljam i ljuljam. Misli nemam.
Letim i propadam.Dižem se i padam.Dok mi se ne zamanta.I počnem povraćati. I svakog dana povraćam onih nezrelih trianest godina svojih i ono jutro kad sam rano počela.
Svaki dan isto. Jutrom i večerom. Prije i poslije škole. Ja i ljuljačka postale nerazdvojne druge . A povraćanje nam redovno pravi društvo, ko križ na antihrista.
Hojdana nikako da se sredi. Ima je , pa je nema par mjeseci, pa je evo dva-tri puta mjesečno. Ja je zbog ciklusa i cirkusa što izvodi zvala pogančerka. Uvijek me nespremnu nađe. Jal u školskoj klupi , jal na cesti. Ne boli me . Ni sekunde, ali krvari ko dva preklana kurbana. Ništa ne pomaže. Znala sam obadvije sokne sfurati u gačice i ništa. Curi li , curi i prska ko iz nosa mazluma kojeg ja štosnem.
Mogli su, da su bili pametniji , blentovije skontati gdje stanujem. Od škole do kuće krvavi trag cestu bilježio. Tačno po sredini džade. Tada nije bilo saobraćaja, a ja išla sredinom da me šta ne satare. A mene satro monstrum posred sride.
Umjesto da se krv ulicom primiri , ona divlja ; a kod kuće ni mukajet.Ha dođem kući , prestane. Kod mene sve nešto naopako. Rano sam počela, a nisam znala šta sam počela. Sada znam šta mi je počelo,ali nesabrano i samovoljno. Nikako da se na vrijeme uhavizam i da to ispravim.
Sa pupanjem osjetim polako se budi neka lakoća u mislima. A onda sam prestala povraćati dok se ljuljam. Skontala dva rezona. Nemam ja toliko haljinki koliko ih mogu iskrvariti i ispovraćati. Ako krv ne mogu primiriti jer imam jako srce koje se ne da kontrolisati, vala mogu povraćanje jer imam jak probavno – mokraćni trakt. Monstrum ga zaledio i ojačao.Samo sam trebalo skontati kako naći način i skrenuti misao od bola i muke, i nagona za povraćanjem.
Razlog mi sam prišao. Jeste, najiskrenije , ne lažem , kunem vam se – sam mi prišao.A i inače nisam od laganja.Prešđutjeti ponešto radi ličnog mira – to da , slagati nikako.Nikakve koristi .Insan se ponekad zaboravi i sam sebi skoči u usta i popuši sve ono dobro što je učinio..
Sjedimo nas tri na zidiću ispred škole i pušimo. Ko šljivi profesore! Vrijeme liberalizacije školstva.A i nisam pred svojom , nego pred njihovom školom.Jes da su škole u bocu natakartene jedna do druge , ali ulazi i pripadajući niski ogradni zidovi su im sa različitih strana,
Propušila se , pa šta. Nisam se prokurvala ili propila. Ili nešto gore. A mogla sam. Neki kažu bio bi to logični slijed post traumatskog stresa. Podsvjesno prihvatanje stanja.Razdjevičena si , ono – ne svojom voljom , nego morom , ali ipak , bušna si i niko neće ni vjerovati , ni mariti kako i šta.A nebrigom se najlakše more ubijati. Ali moje misli mi kažu , novim neumljem se ama baš ništa neće srediti.Samo novi belaj na nejaka pleća nabaciti.
Po običaju , isključena , gledam u zemlju i tisuću i neki put , dan za danom razmišljam koliko sam kriva u svemu onome što mi se desilo , osim što sam imala pišulju. Kontam , eh da sam bar imala sekund vremena da se prihvatim džuguma. Ali nije mi bio pri ruci.Tako to sudbina našteli,Moje jedino odbrambeno sredstvo u kriznom momentu postavilo se podalje od mjesta zločina.
Jedna sjena pade mi na kose i prije nego dignem pogled čijem jedan umiljat glas:
-Izvini , djevojčice , mogu li dobiti malo vatre? Zaboravih upaljač.
Htjedoh nešto lajnut , ali mi pristojnost glasa u mozgu sveže riječ. Prvi put od kada znam za sebe.
Dignem pogled i blejim.Jedan anđeo me gleda i skoro stidljivo se smješi. Bože mili , koliko su lijepi ovi tvoji anđeli, pomislim , zebezeknem se i ukočim ko lutka na koncu poslije odigrane predstave..
Anđeo se poče okrećati da odi , uz riječi:
-Izvini mila,nisam te htio prepasti i smetati.
Promrsim:
-Ma ne smetate vi mene , ma na, ma evo šibice. Ma ne znam šta mi je, ma zamislila se…
Joj glupače – ma ne , ma na , ma ne, ma… I ni je'ne više.Jezik mi se u čvor svezo. A najljepše i najfinije biće koje su ikad moje oči gledale se meni obraća i moli me za uslugu.
Uze šibicu,pripali. Vidim cigare bez filtera. Mislim – neobično. Ko još puši te cigare bez gaća od kojih usta puna gorkog duvana,ko pregladnjela usta nepomašćene pure. Ali , nekako sam sigurna da njemu pristaju.
Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje izdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim , ne znam kako , osjetim , uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim. Stid me je šta će tamo naći.
Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj , boje neba, iz drugog oka ne dade da niz lice plazi.
Reče mi :
-Oprosti nam Mila, molim te.
Primi me za lijevu ručicu , nježno , skoro bestjelesno ,poljubi vrhove prstiju, više dahom nego usnama.
-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.
Još jednom me nježno pogleda , mnogo suza u očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Ili da ja njih upamtim. Svaku pojedinačno.Imam osjećaj da ga na nekog podsjećam.Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao , hineći da popravlja kosu na čelu .Sve je to sakrivao. Čini mi se da je iza ugla zastao, u nebo pogledao i satima povraćao.
Ali ko sam ja da mi se sve to čini. Samo nesretno dijete kome su malenu utrobu čerečili i mladost , možda i život ukrali.
Taj susret , te oči mi nisu danima davali mira. Taj blagi pogled i dašak dodir usana na prstima nisu mi mjesecima izlazili iz glave.Mene dijete, tek propupalu djevojčicu ,sa dugmadima za navifavanje umjesto sisica ,neki mahalski đentlmen ko veliku damu u vršak prstića ljubi. I ja sam ih na usne prislanjala i mirisala ,tražeći tragove njegovih usana.
Čim sam došla kući , zafrljačila sam torbak na kreve’ i pravac ljuljačka. Ljuljala se i ljuljala. Satima. Zvali su me na večeru, nisam se obazirala. Zvali su me spavanje , nisam ih čula. Umilno jutro je svanulo , nisam se prestajala ljuljati.
Ljuljala se i ljuljala , sanjala i sanjala i imala osjećaj da je moj anđeo sa mnom. Da mu u krilu sjedim, a on me zagrlio , nježno i čvrsto , i dječije i ljubavnički. I ne da da mi se neko zlo dogodi. I dok letimo u susret nebu govori mi:
-Ne boj se milo moje , ja sam tu.
Nikad više nisam povraćala. Do jednom. Ono kad… kad sam život povratila i skoro umrla. Neka , polako sve u svoje vrijeme.
Ljuljam se i sanjam da lebdim i da me on za ruku drži. Mjesecima sam sjedila na zidu kraj škole. Manje sam pušila, skoro cigarete batalila. Ipak nisam skroz prestala ;mislila naići će i zatražiće mi vatre. I manje sam bez cilja skitala.
Čekala sam ga; da mi se javi , da me raduje. Čekajući ga , ljuljačka mi postala najbolja drugarica. Zažmirim i vidim ga. Ne vidim ja njega onako u totalu. Vidim oči koje mi se smiješe. Blage, tople ,tamno smeđe i malo tužne. Šta će ta tuga u očima nije mi jasno. Nije joj tu mjesto. Hoću samo dobrotu , radost da u njima vidim. Samo to mi treba.
Ljutila se na njega.
-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.
Lažov. Bijedni lažov.Samo mu vatre zafalilo. Ali moro je slagati. Da mi udovolji. Čula sam ja. Ima tih bjelavskih mahalaša – fakina. Obamđijaju te riječima i ti ne mreš disati. Evo i mahalski mi riječnik ušo u mali mozak. Ni bez njega ne znam rijet progovoriti.
Čuj : ne boj se. Ko da sam se ja ikad , ikog bojala. Čuj , molim te sve će biti u redu. A ništa nije u redu. Tri godine nikako nisam u redu. Mrtva sam , a hodam. Led sam , a dišem. Kako da se ne bojim jadan ne bio ,a tebe nema da me raduješ i braniš.
-Nemoj me , molim te , iznevjeriti dobri moj neznanče!-bruji mi eho na mjestu gdje me grlica poljubcem kljucnula.Neprestano.
Čuj molim te. Srešćemo se opet. Reći to djetetu i slagati. Kako je imao scra, a anđelu nalik. Jes vala, što jes jes. Sav je nekako mio i prelijep. Skoro prozračan.Svog bi ga na grudi privijala . Milovala . Ne bih mu dala da diše. I osjetim , dole ko neki tihi sićušni treptaj se javi. E,vala nećeš. Ne dam ja. Al džab džabe. Koliko se ja branila i prijetila, tjerala i priječila,on mi se uvlačio u snove i zavodio me. Treptaji se povremno jave kao plamičci , pa nestanu. Meni ko inatno drago , a ne znam da li je to dobro?
Ipak je nešto pogodio. Nabolje.Sve mi se čini , biću ja u redu.
A opet pomislim , možda se to meni prisnilo, taj anđeo što mi traži vatre. Pitam drugarice , sjećaju li se onog što nam je tražio vatre. One – kojeg i kada.
-Ma onaj lijepi , anđeoskog lika.
-E vala će se tebi anđeo pristaviti i tražiti vatre . I otkad to anđeli puše. Jel,možda i cugo?
I klibere se. namiguju jedna na drugu. Ljubomorne – valjda.
Mislim , jes vala u pravu su. Meni će neki anđeo prići i osloviti, a kamoli nešto tražiti?Podsvijest mi šapće – sve bi mu ti dala , šta god bi ti zaiskao.I oni led , onu santu da je on razledi Mislim da ludim.A opet iz misli mi ne izbiva ono nejgovo:
-Srešćemo se.
Prođe mjesec, dva. Treći se zalomio.Zahladnilo. Ne može se više njihati.A njega ni za primirisat.Ja u sobu. Zaključam se. Ne dam nikome da mi priđe.
Sjedim , skupim ruke oko koljena,položim bradu na njih,zažmirim i samo mislim na njega. Nek je nestavaran . Nek mi se hiljadu puta prisnio.Neka sam ga sto puta izmislila. On je moj i ne dam ga. Do ponoći bi se svađala sa njim. Kako ga nije stid slagati dijete? Ja sebe još uvijek vidim kao dijete , iako sam “rano počela”. Moja je duša čista i nevina.To mi ne može niko oduzeti. Grlica i ovaj moj su svjedoci.
Gdje će mu duša? Misli njegovo dijete. Jer jesam , ja sam njegova. Sebe sam njemu nanijetila.Svoju mladost i nevinost. I zakleh se :
-Niko nikad u mom životu neće osim njega postojati.
Šta zna dijete šta je zakletva?Ali djeca svoje zakletve uvijek ispune.Ne znam zašto i kako , ali bila sam sigurna da me on ne može i neće povrijediti.Onda sam našla neku staru pjesmu : Oči crne , oči lažne. Pjevala je i plakala. I sanjala ih.
Tako je rođen ovaj dnevnik i Marije Magdalene glas.Počinjala ga i cijepala listove i pjevala. Ništa nije dobro za mog Dobrog anđela . Poslije sam pisala odvojeno, na komadima listova. Ako je nešto dobro , prepišem ga . Ako nije ide u rezač papira. Jes, kako ne. Ko da smo tada imali te rezače. Nevaljasti papir je ovoj pepeljugi služio za potpalu triješća za fijaker.
Dođe nova godina. Kažu uvijek sam bila prelijepa, sada još cvjetam i mirišem , kako bi on rekao : ko djevičanska ljubičica pokraj Modre rijeke. Odakle ja znam kako bi on rekao? Ne znam kako znam , ali znam da bi upravo tako rekao , nikako drugačije.
I tako dnevnik polako preuzima moje snove. I dok sanjam pjevušim.I bilježim i stihove i misli.Sama sebe učim i odratsam.
Moram o njemu pisati. A boli me. Lažov. Lažovčina mila. Gledaju me te sjetne crne oči svaku veče. Miluju me. Čeprkaju po mojoj duši. Živ je. Djetinji i nevin. Miluje me i miriše mi kose.
Ljubi mi ručice i poljubac mi ponekad pokloni. Nježan i sladak. Ukus trešnje u cvatu.
Osjećam da nas trešnja spaja. I crvene bobe.
Trešnja iz mog dvorišta?
Crvene bobe iz mog budućeg sna?
I ljuljačka.
Iz moga dvorišta?
On je svakim danom sve stvarniji i prisutniji. Hodam Bjelavama. Osjećam ga. Tu je . Negdje ga sudba od mene sakriva. Ponekad ga više osjetim nego vidim . Pa opet tren vidim prije nego osjetim, zamakne za ugao ulice. Onaj udaljeniji. Bez daha dotrčim. Nema ga. Ne varam se. Nije halucinacija. Bio je to on. Samo nam vakat nije za ono njegovo:
-Srešćemo se.
Naš odnos postaje manje grozničav od onog dana kada sam ga ponovo vidjele.
Stajale smo nalakćene na prozoru drugog sprata škole. Jedna od one dvije prijateljica mi reče:
-Eno ti onog tvoga.
Blenem u nju:
-Kojeg?
-Onog što ti je isko vatre i poljubio ti đugum ručicu.
Ja se bijesna , brže bolje natandarim na prozor – mislim ruga mi se. I vidim ga. Hodi polako. Kao kad anđeo lebdi. Ne gleda okolo. Već nekako pogled ka nebu diže. Još nije došao ispod prozora na kojem smo se natandarile.
Hoće li podići pogled ka meni?
-Molim te Bože milostivi, nek me pogleda.
Ispod prozora zasta. Ne diže pogled. Vadi cigarete. Uzima jednu. Bez filtera je. Znam. Drina iz bijele kutije sa tri zlaćana listića duvana ispred imena.. Vadi upaljač . Pripaljuje cigaretu. Zaustavlja jednog dječaka. Prepoznajem ga. Iz mog je razreda. Daje mu upaljač. Povlači ga za rame i okreće ka našem prozoru. Diže pogled i smiješi mi se. Lagano mi se nakloni i skoro neprimjetno mahnu.
Ja ne mogu da čekam . Letim niz stepenice. Ali spora sam ko godina. Kao da je vrijeme stalo, pokreti usporeni. Slou moušn – blu ap.Znam znanje . Osjećam. Neću stići.
I nisam. Drugar iz razreda stoji na stepenicama. Kaže:
-Otišo ti Dobri. Žao mu. Žurilo mu se.
Bijesna sam. Htjedoh mu nešto grubo odbrusiti , ali zaustavum se . Dječak nije ničemu kriv.Ali ga za rame pričepim.
-Kakav Dobri. Znaš li ga. Gdje stanuje?
-Hej polako. To boli.
Vidim zarila mu kanđe u ramena.Ne puščam.
-Pričaj, šta znaš o njemu!
– Zovu ga Dobri . Voli pomoći nevoljnicima. Ništa više nisam čuo. Stanuje tu negdje, ali niko ne zna gdje. Kao da je vjetar. Ili anđeo.I evo ti ovaj upaljač. Poklonio ti ga je . Da ga čuvaš. Kaže , vratićeš mu ga kada se sretnete.
Otmem mu upaljač iz ruke.Prelijep je. Zlatni , skoro damski. Nježan i krhak. Jedna bočna stranica mu popločana žadom prozirnih tirkiznih nijansi u obliku djeteline sa četiri lista. Moja boja. Htjedoh potrčati.
Drugar mi dobaci:
-Ne leti za njim . Nećeš ga stići. Poručio ti – nije vaše vrijeme. Još malo treba da se strpiš i on će ti doći.
Stvaran je. Postoji . Nisam umislila. On je moj. On se meni javlja.On meni zlato poklanja. On je moj bazerđanin.Sada sam sigurna da ćemo se sresti. Odjednom sve zaboravljam. I bol , i ono što sam rano počela , a da nisam znala šta je to. I povraćanje i bol u grudima i led među nogama. Samo njega osjećam i vidim.I nije više lažovčina.
I Bože moj, koliko ga volim.
I znam, sigurna sam da ga volim, kao što ni jednog čovjeka u životu neću voljeti.
I nisam.
Nadolazeće , promjenljivo , pretežno tegobno vrijeme će pokazati da je bio jedina ljubav moga života. Od prvog susreta i njegovog dašak poljubca na mojim prstima, do mog poslijednjeg dana i daha.