Frkin usud
Luce je molećivo insistirala da joj ispričam kako se desilo da smo Dobri i ja završili na ljuljašci u đardinu skršenih srdaca.A ja joj o tome nisma mogla pričati.Ne zbog mene i Dobrog. Mi nismo jedno drugom slomili srca.Ja sam tu veče isplakala svoju slomljenu mladost tri godine prije.A dobrom su srce kršile mnoge i prije mene.
Nisam joj mogla pričati jer je to veče očev nerazum skršio najtananije i najčednije biće u našim mahalama – Kosaru .O tom mi srce nije dalo da pričam.Ta dva događaja su se zbila isto veče i čim pomislim na to meni se plače i ja se raspizdim ko neka junferica koju je preskočio njen vakat.
Dogovorila sam se sa Lucom – ja ću o ljuljački, ona će o Kosari jer je vjerodostojniji svjedok.Ujedno ćemo to povezati u jednu cjelinu u ovoj tragikomediji.I zapravo – prvi put zvanično uvesti Luce na scenu.
O ljuljački se nema šta pričati. To veče je bio jedno od rijetkih nerazuma koji su se desili u druženju mahalaša. Uobičajeno je bilo slaviti ljubav.Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad ,na kraju balade, nisu to bile sretne ljubavi.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se na dunjaku brusile , dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći, što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.Oni nesretni vukli su praznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.
Ja sam bila od ovih prvih.Najmlađa , a prezrela tugom i bolom jer me je monstrum kao dijete obeščastio i unakazio za čitav život.I onda sam ušla među mahalaše. Zaljubila se u njih.Ali dijete , neiskusno i željno ljubavi u nastojanju da se dopadne najačešće učini greške.Naizled nebitne, ali koje veoma konsekventno utiču na dalji slijed života.
Ja sam ih počinila više.Zaboravila sam sebe.Nisam se obazirala na bol.Dijete željno života , neiskusno i neupućeno nije znala osnovno pravilo Usuda:
-Budi dostojna Božije ljubavu, budi strpljiva i ne griješi !
Nisam bila strpljiva. Čekajući onu “lažovčinu” zaglavila sam sa Debom.On mi je najmanje trebao.Njega nije bila briga za bilo koga i on mi se najmanje sviđao do svih njih.Čak nisam ni znala da se “lažovčina” i mahalaši poznaju.Neznanje nikad nije opravdanje.
Vrlo brzo sam shvatila da sa Debom nemam ništa zajedničko.On vjerovatno nije bio toliko(?) bezosjećajna odrtina kakvim se predstavljao, ali se svim silama trudio da bude što siroviji i bezosjećajniji.Ponekad je bio i zabavan i humorističan , ali ponekad bez mjere i empatije.
Druženje s njim je dovelo da jedne noći valjanjem i trganjem poravnimo sve kadifice, ljubičice, karanfiliće i ruže u tri najljepše cvijetne bašte u mahalama. Jedna od njih je bila Mojsijeva. Deba je sa Mojsijem imao nikad izbalansiran ,odnosno neizvjesno neugodan odnos,na ivici tenzija.
U principu Mojsije je bio dobar insan , možda malo prestrog sudac.Mojsiju dirnuti u cvijeće je kao dirnuti u njegove dvije najveće ljubavi: harmoniku i vjernu ljubu Zlatu.
Kada smo mu uneredili cvijeće, nikom nije rekao ni jedne riječi.Ni Zlati. Mudro je šutio i pustio neko vrijeme dok se sve nije prekrila trava i novo cvijeće zaborava.No, spremao je osvetu. Vrlo pakosnu osvetu, jer nerazum nosi nerazum.Ne može njemu niko njegove ljepote gaziti i trgati.
Zahvaljujući njegovom nagovoru za kaznu me je i Lenji trebao „pricrvljiti“. Ali ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti mnogo više duše i dobrote imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pokušao jednom , ali nije uspio i nikad više nikoga na taj način prići ženskom čeljadetu.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.
Isto veče sam i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Ali ne zbog toga.Vile mi razum nosile. Joj mamo, mamice nisam znala koliko suza, krikova i bola nosim u skršenoj duši
Što bi reko Mojsije za čitav jedan život se slamala .
Aha,bilo to istu veče kad me Lenji pokušao pricvrljiti. Djevojčicu su malu nečasno pokušali prevariti oni kojima je najiskrenije vjerovala.
Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni još nisu jahali. Samo što nisu.Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.
Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije neki hajvan već Deba , a Frka mu društvo pravila.
Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ni ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati, nam nije išlo od ruke, Leda u donjoj bazi, od monstrumovog čerečenja se nisam oslobodila Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal valjanje.
Jahači se skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdunčica koja je postala žena i koja će te večri postati nesuvisla, pa samilosna žena.Mweni čudo što nema Lele Jele Jelene i Zlate. Bez njih mi prazno i kiselo. Ali šta se može.I ovi su zaslužili dobar ugođaj.A i radi Dobrog sam se morala pokazati u najljepšem izdanju.Čak sam se htjela našminkati. Ali sam izgledala ko poslijednja profuknjača.
Poslije saznah , reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.
Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica,rukavi aba sakoi Kemo M. Minjake počela nositi.Jal suknjice , jal šorcike. Jes da joj stoje, ko bombona je, ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . Previše se ljepote otkriva, pa je i dosta vulgarno i pomalo dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno.Poslije te večeri se još više podobrila i pristojno se počela oblačiti.Dosta skupo, elegantno i atraktivno- Moglo joj se! Jednica u majke, kći sudije vrhovnog suda,buduća advokatica.
Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena da se nosaju i po svojoj đul baštici igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.
Mojsije , k'o slučajno potrefio akšamluk kod Frke Frkice u subotnji dan kad je Zlata slavila bar micvu svoga sina.Normalno njemu i u čifutskoj zajednici kao svakom khufuru , oliti ćafiru nije nije priznato pravo na postojanje, odnosno dobio je tarabu za vjek vjekova.A on onizak kakav je bio, nikad nije volio tarabe preskakat.Osim ako mu je bila preša.
Koliko Mojsiju ,Debi još više drago oko srca, što mu drugari kod ljube dolaze. Naložio da se iće i sve moguđe mezetluske đakonije spreme. Obavezno brizle i bijele bubrege. Normalno, u sufinansijskom su talu Mojsije, Lenji i Dobri. Ja sam sa povrćem, voćem, mliječnim proizvodima iz bašte i štale i maštom sofru začinila.Vizuelni ugođaj na visokom nivou. Vjerujem se da će se poistovjetiti sa nepčanim.
Zasjelo se vanka ,puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.
Međutom, nije se ni sofra iznijela ,kiša iznenada poče da sipi i oni se povukoše u kuću.Ha se povukoše, kiša prestade.Oni opet vanka, a kiša ih opet takari .I tako hejbet puta.Vide oni ne mogu se sa nebom naduravat ,pa zasjedoše u sobu do kužine.
Mnije Dobri ovo kišno kolebanje na zlo sluti.Nije kiša mađioničarski trik : sad je vidiš – sad je ne vidiš.Ovo nebo opomenu nekom šalje. Da se pripazi i pomogne insanu , najprije insanki u nevolji. One su te koje najčešće naj…grabuse.I ja se mrgodim.Neće mi valjda par kapi pokvariti ljepotu dobrodošlice.
Deba ko kakva jezikara se uvijek hvalio da niko bolje i više od njega ne može nabrojit sinonima za takarenje,tandaranje i taslačenje.
-Nabroj ta tvoja tatlačenje bez onih sa je i be i za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– to veče će iznebuha Mojsije Debi.
Poče poker licitacija
-Malo je to,može tri banke.
Hoće Deba da profitira.
-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.
-Uzimam dvije,dajem četiri banke.
Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be petodinarka kazne.Evo ruke da je hiljadu poslova.“
Mojsije ruku pruža.Pruža ruku.Zaboravio da se u blentavoj glavi uvijek opačina sprema,Znao je Deba uzvratiti.No, Mojsije će kontru uzvratit i to kako.
Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata petodinarka, tutkalom premazana.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu, pužev trag čak i na pominjanje paučine povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija i higijenu; k'o da ništa bilo nije dobacuje:
-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,-kaže Deba i namah počinje.
“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“
„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.
„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja: tačno u slovo gdje je prekinut bio:
gamti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…
-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.
Brani Lenji Mojsija.
Ne možeš ti Debu tako lako smesti:
-Da li se anamo ona nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima a ti opet štimaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.
Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.
Vidi Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:
-Moraću čekati da se Mojsije vrati.
-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.
-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu zna,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.
-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .
-Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.
Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri, a slutim i ja,Donio mi Lenji na poklon lijep buket kadifica , karanfilića sa pwet iutkanih bijelih ruže iz Mojsijeve bašče.To me upozorilo da nešto nije u redu, ali ponešena užurbanošću veleri zaboravih na slutnju.
Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe i obraća se Debi:
-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade onih prvih sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A tek đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.gdje će ti duša.Sve mi se bolan skupilo.Ne možeš distati ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.
Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.
-Joj čife,koji te ljudi spopali?Gdje ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo,koje ti to ljude spominješ?
Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.
-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi ,malo mi pomozi!
– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,
-Stop,ti ko cigan!
Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega,sve čisto,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.
„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.
„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“
Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima nije dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.
Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:
-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.
Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.
Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“
Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.
Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.
-Može li Lenji zabiberiti,
„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.
Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće
-Jesi siguran sto posto.
-Dvjesto posti i dvaput ako treba.
-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.
A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj i ovu enigmu:
Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.
Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.
Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.
Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:
-joj mamo,mamice,
a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.
Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.
Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.
Dobrom nešto šuveli.U kuhinji suđe zvecka, ali i zvuk nekog čudnog komešanje remeti kuhinjsku harmoniju.Duma Lenji se nešto predugo zadržao u kuhinji.
Kaže Hani;
–Idi vidi treba li šta pomoći .
Ona ne bi da ide , zinula u nabrajalicu.Uhvati je za ruku i čvrsto diže:
-Idi kad ti lijepo kažem.Molim te!
Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo,a nikad prema ženskoj sila nije.Ode ona,pa se vrati.
Ona sjedi mezu rezucka, on oko nje skakuće i pričaju.
-Idi na vrata i pripazi,ako nešto ne bude u redu samo migni.
Uvrijeđena šiparica ode.U odlasku brzo se okrenu i isplazi mu jezik.Uze malu šćemlijicu,ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova dobi jedan poen.Što ti je čedno dijeta;asmješi se Dobri.
Do tog momenta sam osluškivala šta Deba melje i branila se od Lenjeg.Od onog može li zabiberiti ,n bezvoljno kidiso na mene.Te hoće da me dodirne, pa da me pomiriše,da se prisloni uz mene.Hoće da me zagrli i poljubac ukrade.
Meni se mozak zaledio.
Deba mu najbolji prijatelj.Ja mu djevojka najboljeg prijatelja.On ima djevojku koja se druži sa nama i dobra je sa mnom.On onako mlitav i pospan nikad nije pokazivao nikakvu agresivnost.Sada me sve više vraća u tri, ne sad već četiri godine daleku prošlost kada me onaj…
U meni se panika javlja. Postajem robot.Sjednem na stolicu sa naslonom da bih ga udaljila.Ne mogu Debu zvati i sijati zlu krv mešu prijateljima.Ne mogu ni Dobrog zvati. Stid me šta će pomisliti.O Mojsiju nema govora.Shvatam ovo je njegova namještaljka. Kazna za cvijeće i Debine pređašnje aferime.U meni se četvorogodišnja bol vraća,povećava nosi sve neisplakane suze i jecaje.
Hana više ne obraća pažnju na takarli nabrajalicu.Izbečila oči ko krofne, lice ko mak,rukom ispred lica maše ko lepezom.Dobri konta vruće je ,blizu je kuhinje.Zove je on,ona odamahuje,noge stišće ,ko stražu čuva.Odjednom sa šćemlije pade.
Poleti Dobri,preskoči preko nje uleće u kuhinju.Ima šta vidjeti.Lenji misionarski hoće da me pricrvlji .Vidi se nije dobrovoljno.Ja Marija Magdalena , jednom silovano dijete ublijedila ko tek ispeglani čaršafi, branim se i plačem.Silovito se branim, odgurujem ga, grebem po licu,stisnutih zuba, usne grizem i čutim. Nigdje đuguma. Znam daleko je u kredencu.Lenji me obgrlio , ne mogu ga ni štosnuti.Pokušavam dohvatiti veliku tavu sa brizlama i bijelim bubrezima.
Dobri ni sekundu ne razmišlja.Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa mene.Ovaj pade među šerpe i lonce,viseći ormarić pade i poklopi Lenjog. Bježim iza vrata , gačice dižem, namještam bijelu anteriju , prilazim fijakeru , uzimam tiganj sa brizlama i bijelim bubrezima, nebiberenim, koje cvrće i prosipam ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio. Rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.
Gledam Dobrog u očima strah, bol i očaj očaj .On me ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije je odbiti. U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.
Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiho, da ja ne čujem:
„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj da nisi to učinio. Jasno! Ili ima da te nema. I ni jedne , o ovome ,ni da pomisliš, kamo li progovoriš;ili ima da te ni zuce, ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da plaho ljutnje imam. A bilo bi ti bolje da te ne vidim kada se vratim.“
Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se toliko snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.
Nije on – Lenji mogao biti lenj koliko će ga stid još više ulenjiti.Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši,grlo,nos i oči izbijao.Tada je imao sedamnaest godina, kao i Frka Frkica.Poslije je očvrsnuo;nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.
Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju,jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:
-Dobri moj ,ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo,Idi molim te Dobri;nevinosti ti moje.
Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa ovim plačom,jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja. Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.
Znam tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i ka bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla san za danom.
Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok boni. On je svoj bol i svoje suze prigrlio i navikao se na njih.Njegove boli i suze više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci što su bila i što će biti ubijana.
Sebe je posmatrao onako uzgred, kao neku kolateralnu štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih on ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !
More biti da bi zastidio moj bol , bol ove grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše,a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.
Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.
– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.
Dobri me gleda u oči, ja se utapam u njih i odjednom ja sam Dobri.Gledam sebe njegovim očima.Ne znam kako, ali spojili smo se.Duše su nam se sjedinile. :
-Šta mi to tajiš grlice mila? Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?
Dobri se ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.
Pomen nevinosti na jauk ,na histeriju me vodi. Dobri to zna, prilazi prilazi mi, zagrli me blago, zaštitnički. Polako me vodi u sobu, ne vidi upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:
-Ako iko zna, ti znaš da je ubiti nevino dijete ka da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?
Prelazimo sobu; mi smo jedno čini se.Ne obraćamo pažnju na Hanu, Debu i Mojsija. Na verandi se na zid kuće naslanjamo. Vazduh je svjež i prozračan, mirisan.Kako ne bi bio?Ljeto je umilno.Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki tuguje.
Dolje u daljini rasula se žmirkajuća svjetla tisuću džamija kao odraz maglica što žmirkaju sa neba. Dobri saginje glavu u vrh čela me ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja. Dašak vjetra mi kosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u nas dvoje. Povlađuje nam.
Gore se nebo priprema za nas dvoje. Nebo sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se tuga nesmetano popenje do maglica i prospe rosu krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih maglice sjaje i žive.
Dobri ne želi da poremeti ovu Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:
-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.
To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bio vrišteća bol što ledi um; što snagu tijelu otima. Ja na drveni pod padam. Uvijam se i grčim ,kao da imam goropadicu.
I plačem.
A onda prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu ;kome trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.
Grči se dijete vrišti i doziva:
-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila sve me boli. Dođi pomozi mi,boli me majko moja. Šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.
Dobri se nježno spusti pored nje.Leže i čvrsto je zagrli, sada su njih samo dvoje ranjive djeca u fetalnom položaju On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru,čereče i kidaju.Djece kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.
Malena djevojčica kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači-Djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.
On je samo čvršće stisne i još tiše ponavlja:
-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.
Djevojčica ne prestaje vrištati. Odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, mali pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu bol zadaje, srce na komade sjecka.
Dobri se ne brani , samo joj šapće :
-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.
No, čini se da ona nikad prestat neće.Samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da bije.
-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete što hoće da se svidi i da voli.
Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo autistički ponavlja i ponavlja:
-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači se djetešce malo..
-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da neku ljubav hoću ,snove hoću, bolero hoću. Sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu lomite, u duboko blato me gurate.
I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačom vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala.Stiže do čaršije,tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.
Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona sama je, koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno Mariji svetila.
Lenji jeca i u zemlju gleda.Deba ništa ne anlaiše . Pita se šta je mahnitulji i kaže Mojsiju
-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.
Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski, ljudski i krvnički. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom psosvkom razgovara:
-Konji jedan , pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?
I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.
I samo ponavlja o konju, psu,metri i pameti nikad ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ;
_Eej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.
Da zna Deba šta se desilo reko bi:
-E, eto joj ga sad. Hoće ona pjevati i belaj zazivati.
Mojsija kavonoz boli, poplavio i vas otekao. On je derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i jakako, sto dva'eset basa.
Gdje nađe harmoniku od šest basa zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj toj ljepoti i jedinstvenosti ko Bosni nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.
Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se nikad ne događa. Znaju takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.
Djetešce neumorno vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.
-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..
Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:
– Hoćel’ ta milja.
Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:
– Hoćel’ ta milja.
Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru.Vraća se do djeteta nježno,sasvim lagano djetinju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.
Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom on moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.Izgleda s pravom.
Zatim se Mariji Magdaleni naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači. Ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci? On ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću.Intuitivno. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečinom svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije. Samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog tugujućeg princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo vjeruje da je njemu na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.
U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno zvonik Isusovo srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , poteku tonovi,nejaki ko potoćić srca što krvari. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski ,više nebeski plešu.
Čuda se večeras dešavaju. Ništa neobično. Večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima,u kojoj se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje pišu.Neke će biti uslišene.
Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
u morno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih odagnati.
Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij morno dijete je spij
u srce primam bol tvoj.
Milo moje je usnilo.
Možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše moli ljude
što stupaju i struje.
Uz umorne duge
o suzo iskrice tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
da ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba blate.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju.
Djeca ljubavi zamiru.
I nježno i lagano umiru.
Harfe.
Pianissimo.
Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje.
Pianissimo Immpossibile
Dušo moja mrije
Ne dam je nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
Bešumno diše
Dok sniš u snove ću ti doći
Sunčice moja malena.
Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Dobri kad htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše, zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini
Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je lagana i krhka bila,na ruke je prima . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti.
On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja ,kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji,zagrli ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi i misli još uvijek miriše na bebu.
Ljuljačka se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.
Bože mili da li to djeca umiru?
Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.
Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.
On ih nimalo ne iznenađuje i razočarano kaže:
-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.
Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku, stegnu je već stegnutim kaišićima; prvo gornjim zakopčanim, pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa hamalskim sepetom na leđima.
Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo, dok pratila ih harmonična jeka crkvenih zvonika i svjetla tisuću minareta.
Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda, cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo naglo podignuo nu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. Netom iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:
-Evo ti milja, uughhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.