Frkina svjedočenja
Dok zadnju prostu rečenicu pišem sažaljevam samu sebe.
Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.
Poslije kad sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.
Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi on pisao o nama. Ali želio je da to ja ispričam.
Ako treba i njegove riječi umješam
Kao nepristrana sam.
Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege.
Vrijeme neko buduće. Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.
****
Od kako se Frka Frkica skršila , prođe tako skoro godinu dana a da niko nikog nije dirao, u smislu zajebavo , nasuho takario il’ ono ko nesvrstano zezo. Neko primrje nastupilo. Ko da nas je Frkin plač nečemu poučio.Preko noći sazrili, skoro. U jednom smislu.U drugom gdje ćeš ti blentovije nešto naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.
Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.
Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili ne bi.
Kako su se oni uspeli to ptice znaju. A ni one. Sve se u čaršiju spustile.Nigdje kljun iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka.Ono do Bistrika i malo poviše , dokle je lako , taksi je dotlen vozio.
Crvena harmonika se rasplakala,otima se , raspada se i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu.
Oni su lagano nakupljali godine.Širili su vidokruge ,intesovanja i znanje.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su više različiti bili,ali su uvijek željeli samo muziku i ljubav,i grčevito se toga držali.
Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila. Nijedan nije umro od te ljepote. Mnogima,premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svima i sebi i djevojčicama ..Ali uvijek su vapili voljeti nekog,ruke pružali,ruke tražili,djeca bili,snove snili i ko najvećehablečine se opet zaljubljivali.I opet se zaljubljivali i opet se od ljubavi ubijali. Ima te čedne djece koja neće da odrastu,samo hoće da se vole,igraju i jure.Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli,i kada ih gaze i biju,i kada umiru hoće ljubav i muziku da sanjaju.
Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom, da ih krpe i lijepe i sasvim dobro uspjevali u tome i opstajali. Kako su im se iluzije češće razbijale oni su postajali sve mahnitiji i sve grčevitije se zbijali , u potrazi za novim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonam i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati.
Nažalost,sve je bilo toliko lako da nije imalo smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti. Djeca u njima su sve teže persistirala.
Vrijeme se ubrzavalo svi i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije.Vakat je postao slogan za kapitulaciju, Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku uvodiš, kroz bajku je vodiš , a ona se smije. Vidi budale kaže, svlači se i bestidno gola ,prosto i bizarno, kažiprstom te doziva.
Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehara odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina hevine postadoše samo ženke,kuje što se pare. Oni počeše po haustorima harati, zbog njihovih sravljenih bašči se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali su pronaći baštu neku,negi đardin ili gaj. Neki mirni kutić koji bi pustio poneki bolero. Ni od predvorja više nisu zazirali, znali smo Sarajevo je dobilo olimpijadu.No svuda su za njima stizale i prestizale. One . Gdje god krenu One ih čekaju. Tako su ih zvali. One.
Ništa lično i bezlično. Tek tako one. Na vlas iste ženski rod, dugo lice množine.
Gdje god harmoniku odlože, Došljaci je u miliciju šalju. Muški rod drugo lice množine.
Kažu ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni nikad ne odustaju. Skontali trik. Podijelili sa u dvije grupe, jedna na jednu druga na drugu stranu. Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.
Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Lucu. Ili Proljeće.Ili neku od oni đardinki prije nas . Ili sve nas..
Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih zbaciše iz grada. Počeše bježati. Po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Dohakaše im.Počeše ih slati u vojsku,a neke kući ostavljati,da razbiju zajedništvo. Uspješe , skoro.
U sebi sam se molila:
Molim vas,najiskrenije vas molim , ne dirajte ih , ne ubijajte im duše čedne .Vama to nije teško,samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako doći. Šta zna dijete šta je teškoće?
Danas četrdeset godina poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog trena im nije žao. Ni onih najlošijih, i tragičnih . A bilo ih je mnogo.
Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su one će se širiti ,neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako, ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi.
Sve rjeđe sam bila sa njima. Kažu nema vremena, smiješi se i anterije veze . A meni su srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njegovo skršila .
Frkina sjećanja
Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.
Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, Bašku baŠu od nestajanja i lutanja , zaljubljenog Hercu, trapavbog Lenjeivca, Omu od vizija.
Dobrog najviše. Kao čovjeka moga i jedinog od srca ljubavnika kojeg sam imala. Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade povjeravao.
Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom vesele. Drugima.
Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , posloje olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje. Oni mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Znasju ako stanu , survaće se ko Mojsijeve harmonike u provaliju i nikad se neće vrnuti.
Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.
Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.
To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. Giganske one postale jake i bolne. Ni da ih pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije sokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.
Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga Herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset. Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. kaže čula samo slabašni krik i ništaviše. Četeres dana se za život borila. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao se molio. onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih nije obadvije mogao sačuvati
Za druge cigare Herco govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.
Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mudavao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.
Od kako smo Kosa , Lela Jela Jelena i ja Frka Frkica odlepršale . Dobri sve je ćešće zviždao, oni mislili zvizno.
A nije njemu se srca i duša skršili. Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.
Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za ginisa je to.Samo što Dobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.
Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara. I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima. A ona zainad , anterija , te ova te ona. Držali je mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.
Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad nabavio one Ž'tan sa Frkinim ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.
-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.
-Ne smijem ti reći.
-Zašto?
-Nije mi on reko.
-Pa kako znaš?
-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu.
-Znam , kakve veze ona ima sa tim.
-Ima , kako nema.
Dobro pričaj.
-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio, da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,
Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu, u Đardinu skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto posto. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj kao ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj. Jes kako ne!
Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi u familiji priče o branju zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. I junferica bila , plaho zrela za branje , da ne mre biti zrelija.
-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.
-I nije nego , je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići samo poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.
-Aha ,- smijuri se Zlata – pravi, to mu u krvi.
Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je ostala danima i noćima kod Dobrog.
On je umjesto Zlate pazio na nju. A Zlatu plaho pazio Mojsije. Zakon parova i pažnje. Znaš i sama moja Lucija , kako je Dobri pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.
I tijelo, dabome. I ostale ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv i nježan pazi i pripazi.
Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:
-To je Dobri odveo sebi kući.
-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog nedovršenog posla po vas dan i obnoć..
Ne mere to tako, jaučem . A ja šta je sa mnom Dobri?
Očiju punih suza zaputih se kući Dobroga.