****
Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta, kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana . Bijele čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.
Purpur se razletio po asvaltu , oko krvave mlade , kao kamen graničnik što ponoru vodi.
Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji . Krv po njenoj haljini sigurno nije , svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.
Moje oči iskre , to osjećam . Ja ih stisnem Ne dam da suza kanu . U grlu je krik . Ja usne stisnem , ne dam kriku da bol pobijedi . Moj um je pun magle , ja hoću da je pustim da ga zarobi . Moje oči su obnevidjele , mrena ih pokrila . Mislim i vrijeme je.
Ali jok.
Evo ti one bjelavske protuhe , prilazi mi i nježno me zagrli . Na čelo , u vrh do kose ruste , neljubljene , nemršene . mi dašak dječije svježine meće.
To mi razmiče maglu uz pameti , jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:
Plači Malena . Ništa be brini . Ja sam tu pored tebe . Ničega se ne boj.
Nije .
Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.
Začuđena sam . Dižem pogled . Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim .
U oči mi padoše dvije velike suze Malenog Princa , hladne kao led . Osjećam , otele se iz njegovog srca . I znam , sleđeno je to srce . Santa leda je to .
On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu , prenosi je na moje usne . Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla . Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca , a ja obnevidjela , progledah.
Vidjeh tugu u njegovim očima crnim . To nisu oči , to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena . Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca . One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše . Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.
On ju je vraćao . Ali sam u jednom trenu , u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žen , kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.
I vrište . I vrište moj Dodo Dodice . Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam . Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.
Osjećam da neću moći više da izdržim , a da ne izbacim svoju bol i svoje suze . Jer su uvćane za djelić oni drugih , meni dotad nepoznatih .
I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:
– Topla si ti mila moja . Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti . Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi , a ti to ne primjećuješ . Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav , bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu . A i vrijeme ti je.
-Evo ,malena moja , ti su ruža , ti si moja modra rijeka , ti si izvor , koji sanjam . Kada kiša lije i snijeg leprša i kada sam budan godinama te sanjam . Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše . Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.
Tvoje su grudi čvrste , podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama , sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim . Tvoje skute i đardin , rajski bljesak i hlad , ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.
Ruke svoje , milujući duge bjelokosne noge tvoje ; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ; blizu roze centifolije sa hiljadu listova . Da slučajno dirnem tu milosnicu , tu nevinost , sebi bih ruku odrezao . Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj život cijeli.
Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto šta on ne zna .Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke.
Kažu neke riječi nastaju spontano , u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća . Možda .
Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima . Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se iz malenog potočića , zvanog ljudski um, razliti bujica koja gane čovječije srce.
Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.
Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom . Još su mi pči pune suza i plača.
Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode . Jedna ternmosica je plava , druga je crvena . Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.
Još nisam mogla doći do daha . Gušila me Dijanina krv . Gišila me djetinja ljubav Dobrog i bol . Pročitane riječi su uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je . Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.
Sada me sve boli . Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.
Dok se ja borim sa da dođem do daha i pokušavam da se priberem , onaj klipan me ljuti . Ništa on ne radi . Šuti i tužno me gleda . U očima mu iskre suze.
Mislim , još mi samo treba da se on rasplače . Nije se rasplakao , samo je tiho rekao :
-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.