Dan trinaesti
Tog četrnaestog dana samo si mi mahnula.Na rukama su ti bile licice i lanci čelični.Plakala si jer obećanje ćeš morati prekršiti.
Sve ove decenija minuše kao san poklonjen tebi.Skoro svaka pjesma Indexa me podsjećala na tebe.svaki cvijet me podsjećao na tebe. Sutoni i jutrenja su bila bojeni tobom.
Rekla si mi:
-Navsegda budi ovo dijete koje zavoljeh.I pričaj mi o nama mili moj, i slikaj ono o čemu smo sanjali. Znam , jednog dana će riječi i boje doči do mene. Bog Milostivi će me uputiti. I ja ću biti sretna jer zanću da naš susret nije bio san i da se nismo uzalud dali jedno drugom.
Poslušao sam te, jer nisam imao izbora.U riječima i slikama mojim ostoji neka sjeta ,ali i punoća naših susreta ,kao preslika aura zemlje.Tu su bile ( i ostale ) djevičanske ljubičice,one neubrane,one što smo ih il’ nismo stigli pokloniti nama.Poslije,nikad ih nismo kupovali,niti jedan jedini put ljubičice ili ruže brali,iako drugima ljubav smo krali,svako drugo cvijeća poklanjali
U potonjim vremenima , svakog pretposlijednjeg dana proljeća našega išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke.Izvor nije običan.Iz ogromnih usta pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera širinom velikom otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.
Rekoh , u potonjim vremenima , svakog trinaestog dana proljeća našega , išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke. Gledao u nebo i rijeku , prizivajući Svjetlost tebe i ljubav učio.
Izvor nije običan.Voda je probila ogromnu kamenu gromadu .Iz ogromnih ralja pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera ,širinom velikom ,otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.
Do kasno u noć ležao,sjedio,prevrtao se, krajolik gledao,osvrtao se,osluškivao i nešto očekivao.Slučajno ili ne uvijek je to bio lijep plavetan dan,Sunce je sjalo.Mjesec se smješio, Zvijezde su žmirkale.Svi zajedno u malom jezeru se kupali,ono je oticalo,ali krajolik nije moglo izbrisati i odnijeti. Neukom posmatraču bi se učinilo da sam ja dio krajolika. Da se pretvaram u tu kamenu gromadu ispod koje kristali izviru , lepršaju i prelijepu prošlost šume.
Okolo nepregledni đardini,livade cijeća svih boja i mirisa.U tom prirodnom potpuriju ,ništa nerealno se nije dešavalo.Uvijek i iznova sam viđao kako su se neka nova djeca sretala,jurila i igrala.Bezbrižnost se za ruke držala,prve poljubce krala.Radost cvijeće brala i milovala.Za sve suvišno u njihovim bajkama , djeca ljubavi marila nisu.
Neko bi se umorio,neko bi odustao,neko bi prestajao dolaziti.Ja nisam.Učeći, shvati sam da je život jedan prelijepi savršeni krug plus minus Arhimedova konstanta. U narodu poznata kao ona čuvena π .Čak i kada se naizgled , naglo prekine , kao kazaljka na satu , život otkuca sve suđene dekike do kraja.
Pješćanmi satovi su mistični i mirišu na prošlost i iluziju. Jer šta je prošlosz nego iluzija.Ilizija zkana na krpicama i djelićima nekih nepostojećih sadađnjosti. Srce pamti ono što želi. Um sluša -ečke stca i duboko u nutrini zakopava ono što nas može boljeti.No, i srce se ponekad raznježi do te mjere da pokušava iskopati tajne sakrivene u najdubljim porama bića.
U krajoliku , gdje izvor život rađa,sve je podsjećalo na tebe i hranilo uspomene u meni.Dolazio sam i dolazio i dolazio. Nisam prestajao dolaziti svakog ljeta trinaestog dana onih naših dana proljeća i uvijek okretao slike tvoje dvije,jedine koje imam. Odraz neba u hladu polja na ljubičice , slikama tvojim polagao.
Čak se i u Izvoru ogledao tvoj život kroz žumor u Bajci o Aleji platana .Ah, nejkada. Bilo je to doba romantike. I sada je , ali samo u srcima onih koji vole – navsegda.
Na domak Platana Aleje ,tri kilimotra duge,pored blistavog Izvora,rijeka je zeleno modra,nalik onoj što Zemlji mojoj jedinoj,po njoj je ime dato.
Prije slikarevog mosta gradić jedan u sjećanju osta. Umoran.Razoran.U umornom gradiću Splav čežnje.Na splavu čežnje Mali Princ tuguje.Tugujući princ gleda i traži.
Željezni most.Razdora.Na mostu razdora magla.Razorna.Ispod magle razorne.Rijeka željezna.
Pored rijeke željezne,livada cvijetna.Na livadi cvjetnoj ,kuća oronula.Kuća oronula ima dva ulaza.Sumorna.U jednom sumornijem ima prvi sprat.Strepnje.
Na spratu strepnje jedna vrata bijela.Iza vrata bijelih soba bijela.Sanja.U sobi sanja samo obojen ležaj .Duge.Na ležaju duge žena spava.Bolna.U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.
U usnuloj djevojčici snovi.Nemirni.U nemirnim snima bajka.Prastara.U prastaroj bajci Aleja je platana.Duboka.Na početku Aleje duboke Izvor.Veliki.Izvire izvor veliki iz gromade kamene.Gromada kamena samuje.Okamenjena samoća kazuje.
Bila jednom nekad davno Aleja platana.Odmah počinjala tu kraj Izvora,pa se i završavala.
Jednom,neznano kad ,umoran od traganja ,otišao sam pred tvoju kuću , trošno posivjelo zadanje uspomena.Sunce je od njega sažaljivo skretalo sjajČinilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedno okno,razbijeno zvjezdanim otiskom,tužno i neoprano prošlost je čamilo.
Poderana zavjesa visi i leprša .Njišući prašinu tuguje i tiho poji – vrati se mila, domu svom.
Stajao sam satima i stajao.Hudo u okno zurio.
Prišao je jedan policajajc ,rekao mi da se sklonim,izazivam sablazan.
Još samo minut molio sam ja.
Tuga ponekad i zakon gane.
Ostao sam do večeri i zurio.Pstao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Pstao bih do vječnosti i zurio – i zureći u kam bih se pretvorio. ali….
Prilazili su policajci, jedan po jedan, dva po dva,govorili izazivam sablazan.
Još samo minut – molio sam ja.
Tuga nekad i zakon gane.
Zurio sam trinaest dana i noći.Samo sam zurio.Upijao svaku prašku na razbijenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.
Samo sam zurio.Upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese.Znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti.
Samo sam zurio.Upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.Samo sam zurio. Ostao bih do vječnosti i zurio, klanjajući se sobi djetinjstva tvoga,moleći se krhotinama zvjezdanog otiska.
I dalje zureći samo sam poželio:
-Vrati mi se jedina moja
Nisi se vratila.Nebo ima prednost.
A ja još uvijek zurim , neprestano zurim. I ne trepćem.
Policajcima je postalo dosadno . Više ne izazivam sablazan
i samo zurim.Okamenjena gromada zuri u razbijene prozore moga srca, tražeći zvjezdani otisak poslijednjeg plesa ,u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja jedina.
Ponekad okamenjena gromada okrene ice ka aleja platana što počinjala je odmah kraj Izvora istine kojem je djevojčica pješke hodila,na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,pored koga je djevojčica mirisne ljubičice milovala,u kosu mirise stavljala.Iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore svom budućem princu gradila.
Ta Aleja platana ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge u kojem je djevojčica biciklom brodila. Snove odmarala, pored koga je djevojčica Tugu polagala,iza kojeg je djevočica Suze sakrivala iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.
Ta Aleja platana tri kilometra duga od Izvora bila.Od Izvora bola kojem je djevojčica motorom plovila.Na kojem je majku tražila,pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,pa se Aleja i završavala.
Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.
Ne hodi više Alejom djevojčica mala,što put šarenih leptira je žeđ gasila,nježne ljubičice milovala,prelijepe krajolike dočaravala,snove odmarala,tugu polagala,suze sakrivala,samoćun raspršivala,nemajku tražila,od nemani se sakrivala.Princa malog dozivala,kraj izvora,tu gdje počinjala Aleja platana.
Bila jednom nekad davno jedna,Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora tuge tri kilometra dugačka pa se i završavala.Ta aleja sada šuti ,najljepše snove o djevojčici snuje.Izvor joj pomaže, žubor muzikom.
Jedne veoma tužne zimske noći,još tužnijeg majskog dana,umorna žena neka u Aleju kroči,lik i stas Aleji znan,ali sumoran a i nešto sporiji i teži,od nečega očito bježi.
I ta Aleja platana prepoznaje misli što se roje iza očiju nevinih,zvjezdane boje,i riječi samoće stoje.Ljubavnu žeđ ugasila nije,šarene krajolike poderala,ljubičice milovati zaboravila,ljudima zdravlje darivala,Sebe bradatom dripcu jednom dala,ali čedna kao i prije ostala.
Majku pronašla,bolje da nije.Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,klavir kćerkicu i vrijednoga sina.
A snove pokopala.
A suze zaledila
A tugu prigrlila.
O‘nda razmislila.
J'oj ljubav je možda odbacila.
Bila jednom davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora suza,tri tisuće metara suza dugačka pa se nijemo završavala.Poklanjajući misli toj aleji platana,kao nekad,do Izvora stiže i kao odgovor na nijemi upit istinu reče.
Princa malog srela je nekako slučajno,sa vanilija sladoledom u ruci u rano Proljeće Radosti, jednog toplog ljeta, jedne prelijepe Ružine Godine, kada su ove počele cvati ljubavlju,več u avgustu ljubičica,poslije januara plača,prije maja nevinosti.
Upoznah ga i prepoznah,kad mi ljubičice,ruže srca svoga,nježno sneno poče poklanjati.I još k'tomu sa usana i sa grudi i sa tijela i đardina,što već bješe moja sreća,moja želja,poče isto cvijeće brati,mirise upijati.
Kada stade,da bi jošte više zaiskao,htio suze moje odlediti,tugu otkloniti,nježnost tkati,ljubav poklanjati,snove sniti,pjesme liti.Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,hrabrost davati i ljubav tražiti.Uplaših se jako bome.Pobjegoh malenom gradu svome.
Zaključah se u malu sobu snova,legoh na ležaj boli i duge:Usnih i tek tada,o koje li tuge,ja ga spoznah ali dockan,jer ga ubih,pa ga doklah Princa Malog dosanjanog i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.
Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora boli.Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.
Danas.
Umire ta Aleja platana.
Djevojčica slomljena živi sa uspomenama teškim tri tisuće metara,na kraju trinaestog dana proljeća,poslije četrnaest i pola,k'tomu četrdeset osam, i na kraju još sasvim nešto malo više godina Samoće.
Ponekad samo sjedi ,uspomene krpi, lijepi,neke hoće da izbriše,kao začarana igrom Staklenog života što se zavrpnoj tačci života bliži.
Sjedi kraj druga svoga – Izvora na kojem je žedna ljubavi,iza koga je nevinost titrala,pored kojeg su ljubičice uvenule,iznad kojeg je bijeli Dvor sanja srušen.Ipak usud nametnuti proklinjati nije znala.
Oh, jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.
Oh, žalosne li žene žubori Izvor studeni.
Aleja i Izvor okreću leđa ženi i šute i bleje put uplakanog neba
Bila jednom davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,tri tisuće metara dugačka bila pa se i završvala.Aleja dugo umirala,Izvor nešto duže izvirao, djevojčica,dijete malog princa nikad više dozvala nije.Princa malog njegovoj bajci odaslanog.
Aleje platana odjednom ne bi više.
Izvor prestade da žubori i diše.
Okamenjena gromada nevinosti,djevojčicinog lika i dalje doziva Princa malog od htijenja njenog palog.
Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,tri tisuće metara visoka pa se i zavšavala.
Neznano poslije,vjekovima možda,ispredala se priče i legende,nekad oživljene,češće zaboravljene.Tko je ta djevojčica da prostiš i k'tomu čiji je taj Princ mali bio.
Jednom davno poslije,ljubavnici besprizorni neki hodiše putem negdašnjim Aleje platana što počinjala je odmah tu kraj Izvora, Života tri kilkometra epoha dugačka bila,pa se završavala kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,pored nestalog Izvora Ljubavi,što počinjao je na početku iščezle aleje platana
A šta se zbi sa Princem malim,nezrela ljubavnica kao da se pita.Baš me briga,spreman odgovor hita,bradatog ljubavnika ogromne ćele.Ko ga šiša,iskre pakosti u oči sjele.Ko ga šiša odjekuje,dok brada ljubi sirovo,grli surovo i gazi neke nove,tek narasle djevičanske ljubičice.
Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,pa se završavala.
Ta se javi vapaj tihi,lijepo molim pomenute ljubavnike gore, i još gore malo više,navedene, majku,oca čak i kćerku,sina.molim:
Ne spominjite nikad više,Princa malog,odlutalog,za vaš život nedoraslog,pustite ga neka sanja,da me voli,da me bere,da mi bere pupoljak ruže snene,nježne moje mirisave ljubičice djevičanske,pa i ruže procvjetale
Samo jednu kaznu iz slomljenog srca mog i njegovog ja mu želim,neka sanja,u snovima pjesme,bajke piše.
J‘oš neka sanja ,nema može, jasno mora dječačkim srcem svojim
A prečistom dušom svojom
A bez suza i bez tuge
A čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi
O ljubav iskrenu našu vječnu
J‘edinu mirisavu,djevičansku ljubičicu svoju zadirkuje i igra se i juri.
Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.
Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,
J‘oš neznano dugoj
A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj
A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj
O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog
O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri
J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.
Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.
Ispričavši svoju bajku, neutješna djevočica Danas plače prvi put.
Mnogo toga ona ne zna.Da zna ,možda ne bi plakala već bi se nasmijala i rekla:
-Glupko,uvjek je bio malo blesav. A mio i drag.Jedini moj Princ Mali.
Pitala bi se šta ja noću radim.
Po svu noć ja tebe sanjam mila moja.
Po svu noć ja tako uz dragu počivam,uz nevjestu svoju života darove snivam.Noć je uvijek tako zvjezdana.Draga moja nije ti suzama lice umila.Udovica je moja malena,crne velove po polju ljubičica prosula.
Po svu noć ja tako ,uz dragu se milu odmaram ,uz nevjestu moju, za me neudatu. Ljubavlju je obasipam..
Noć je tako magličasta,draga se moja umorila zaspala.mila ljubav je moja na odar ljubavi mrtva klonula.Ipak…
Po svu noć ja tako,život moj dozivam,po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.
Po svu noć ja je tako volim
Po svu noć ona me jako voli
Po svu noć se volimo mi
Koga briga što mrtvi smo, jer obala naša je i dalje šaputala – ljubav je vječna.
Da,obala naša mi je šaputala,tvoje tajne okrivala.Kada se smiješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.
More mi je na uho šumilo,tvoje tajne predviđalo.Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.
Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć tebe tražim jer mjesec žmirka ,huči, vri da se volimo mi.
Mila moja,Bog milosti i ljubavi me pitao , čemu je, kome je duša, čovječe srećni.
Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi stvorena.Duša je od Boga data. Milosti i snova radi.
Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti.Kao tebe sada.
Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,jer petnaest poupoljaka bijelih orošenih suncem i krvlju mojih snova,naizmjenično su prošarane.Za svaku našu godinu traganja, do dana kada sam se na splavu opraštao od tebe.
Pa, da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja?Nije bilo važno,jer znao sam da voljeću te do groba,barem,a možda i poslije,ali ti ro ne mogu zasigurno reći.Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina ,možda malo jača, gore čeka.Na koliko dugo , ne bih ti mogao reči, jer vječnost nema mjerila.Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.
Zato tih petanest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih, a prekrasnih u svatu,još uvijek samuju na splavu opraštanja.Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.
Da , ta anterija sasvim u redu miriše.Na tebe,tvoje tijelo bijelo,mazne grudi sedefaste,cvijetove tvoga đardina ,jer moje su je pjesme lepršale po tebi,da bih je ja nestašno skidao sa tebe.
I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.
Lakše se živi mila moja.Kad o ljubavi pjevam,oči su zeru bistrije i kao kad ruže ćutim.
I nemoj zamjeriti mila moja, ako tugu u stihu slutiš.Mnogo je bola na dunjaluku ovom.Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti.Umoran sam ti ljubavi moja,kao stari ofucani ker, koga u šintoraj vode,a on nema snage da dalje bježi.
Ti ode ,kažeš – vakat ti došao da bježiš.
A šta sa mnom.Bolom što pritišće sa svih strana,svakog časa.A kraja nema.Jedini Otac moj ,mi snagu daje , da izdržim dane u kojima se svakog trena jedna djevojčica siluje,jedno maleno dijete ubija.Jedna se majka čereči ,a monstrumi i dalje kidišu.
Da silni su oni , ali pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.
Slaba je to utjeha. Mnogo su djece oni nestali. Mnogo su cvijeća uvenuli. Mnoga rosa je pokidana. Mnogi pupoljci nikad neće procvati.
Mnogi su sanji nerođeni.Mnoge su grlice u letu pokošene.
I zato ne zamjeri mi, srećo moja. Moram, ljubavi jedina – o ljubavi ,ružama i djeci pjevati.
Više ništa ne molim.Samo tebe sanjam begunice duše moje.
U snovima ti dolaziš. O dodji već jednom, proljece, smeh anđela nebeski, vilo zemljine. Zakucaj mi ruke u šumama, sjekirom mi lomi srce na stijenama . Izdržaći.Jak sam ja.Samo dođi i voli me.
Dođi mi , u naletima nemira usred lisća i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom svijetu, oslobodi reč ugušenu.Oslobodi vrisak koji je pao u letargiju, osnaži našu borbu malaksalu, budi pobednik smrti! U život prelijepi vrati me ljubavlju svojom.