Dan deseti
Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.
Znam samo da mržnju treba izbrisati. I sve Džek trbosjeke,horde zla i manijake sa lica zemlje pomesti, turbo usisivačem i šutnuti kamo pripadaju.
Bol boli rađa.Bol boli radi.Ni to ne razmijem.
Bol treba isušiti.
Mila moja ti najbolje poznaješ moje srce.
Zaš koliko se u njemu ljubavi i dorbote krije.Ili ne krije.
Ali sigurno zbnaš da nisam ubica, ali uzrok svakog kolektivnog i pojedinačnog bola treba uništiti,u korjenu sasjeći.
Taj deseti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i blentavo.
Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.
Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.
Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.
Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.
Trajali su tri dana i tri noći .
Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.
Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.
Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi.
Zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima.
Poslije tebe ljubav je bila sva čežnja,sva htjenja moja.
Orijenta lirici kažu;
“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre.
“I zaista ljubavi na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri trena što se decenijama se poštovanjem i ljubavlju u duši nose.
Sve suze,tuga,i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada, ni bilo kada.
Ni tebe ni mene.
Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.
Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“
Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“
Nisi razumjela zašto ja ne shvatam srce ozbiljno.Ježila si se nježnoću kojom prilazim svemu vezanom za dušu.Nisam te htio plašiti i govoriti da je to pitanje iskustva.Ja ga nisam imao i možda mi ne bi vjerovala.
A opet sve si mi vjerovala čuvarice srca moga.Kako i ne bi.
Meki talasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste obale sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih putovanja kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno umiranje.
Sanjah te sinoć mila moja
Zvala si me u svoju baštu
čuvarice njena
mirisi tvoga tijela su mi šaputali
uđi u baštu mili moj
miriši i beri voće moje.
Ja ti odgovaram
Tvoje bašte su snovi
Koje sanjam
Vidim ih
one cvatu
Ne mogu da dišem
um mi mute
Želim ih mila moja
ali
Ne ide to tako
Ništa ne brini
Doći će vrijeme
Bašča tvojih.
Nije došlo
Prohujalo je
Sa olujnim velovima
Nenadanog rastanka
Oprosti mi mila
Bejah častan i dobar
Sada sanjam neubrane bašte tvoje
Čuvarice srca moga.
Sigurno se sigurno pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim,o čemu pišem,šta slušam,ili možda pjevam.Znam sa ovim o pjevanju sam te malo nasmijao.Dobro je to,jer ću te malo ksnije rastužiti.pjevam .
Možda i ne.
Jedna od osobina vremena je da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.
Nečega se ne želimo sjećati.
A opet neke slike,one najdraže se opet,opet i opet vraćaju.
Iako nepitan ja ću ti reći:
Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna Zemlja Božje Milosti.
U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.
Na izvoru te rijeke u srce te zemlje imade jedan dvor .Gradom Čednosti on slovi.
U toj zemlji,kraj izvora te rijeke, u Svetoj palati privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.
Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao,posao i znatiželja su me vodili putevima.Bijelim i crnim.Crvenim i žutim.Putevima raznih boja.A svaka jednako lijepa i čedna,jer potiču od jedne Svjetlosti.
Da mila u toj raznolikosti postoji savršenstvo koje mi sretnici objeručke prihvatamo.
Ponekad su me na lutanja vodila prijateljatva i ljubavi.Nekjad bol i tuga.
Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.
Znam žalosno je to!Možda se sebično i uskogrudno,ali nije tako.Ni jednu nisam napustio.Uvijek su sa mnom lutale po Dvorima i Svijetu.
Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otšao.“
Prije toga se to isto pitao Meša,Kiko i svi zaljubljenici u Dvorove čaršiju i mahale.
Niko ne zna šta bi sa Sarajevom bilo bez nas.
Pitao sam Pjevača.
Ovaj je Pitao Kiku.
Kiko je pitao Maka i Mešu.
Mak je pitao Kamene stećke i djedovsku hižu.
Meša je pitao Nurudina i Mudrace.
Niko pravi odgovor nije znao.Ali ,svi su se slagali ,da je u tom slučaju najbolje ,da ni po koju cijenu, trajno ne napuštamo Grad Čednosti.
I nismo.
Jer vremena nastaše zla;Vremena Nostrodamusa poročanstva
dođoše zla
da se zbude
što pisano je i ranije
u knjizi staroslavnoj
„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *
Da mila ostadosmo Davor,ja i još neki naši prijatelji Cigani ,kao i mi,po krvi isti.
Osim nama nikom nisu bila bitna:
Djeca ta
Blažena u čednosti
Čista srca u snenosti
i gladna hljeba ne i radosti
i bosa starki ne i milosti
i bolna u krvi ne u ljubavi
i žedna vode ne i molitve
a čedna u svjetlosti
nježna u krhkosti
prelijepa u snovima
i snena u smrti
ubijana što su
dok ležeć
uporno sanjala:
Sveti Grad Čednosti
Dvor svoj divni mili
Zemlju Božje Milosti
Bosnu svoju
Love ana Peace
modrozelenih polja
zlatnih ljiljana i
djevičanskih ljubica
i
Pjevača kako pjeva
Sa horom Romkinja
Prelijepih anđela:
„ Konji i Ovce umorno stoje
Po jaucima granate broje
Jerbo more ih smrtu žeđu i gladu
Djeca smurt umjesto kokoši kradu
Sve što konji i ovce od života imadu
Gitara nek plače violina svira
Oj lele
Oj lele
Oj lele
Čini se aki
To nije ciganska noć
Njiihhaa-Beee
Njiihhaa-Beee.“
i murtvi
u Boga Jedinog
ne gubeć nadu
Bleju nebu.Nada da će možda proć
O krvavo preduga + zverinja noć.
Život predivni
život žalosniji
život černobiljniji
Život hirošimniji
život hanojnii
život bagdadniji
život nagasakiji.
Život je kratka ”’
kak’ bi rekla filozofi
op-op-op
Opet
opet
i – opet
bez prestanka
teroro mnogih od srbalja
-grmalja
fiijjuu grrrum Njihhaaa
fijjuu grruuhhaaa Beee
Jupi du
Jupi du
Jupi du
kako vivo pakleno
Stupidu
Stupidu
Stupidu
kako bijedno žalosno.
Sve
baš sve
pa i ova mora
mora proć’
pa to je samo izrod ljudi
duža noć.
Pjevajte svi
I vi vjerni cigani naši jerbo
Sad Blaženi redom lete u nebo.
Pa poneki naivni Davor
pa poneki dobri Đorđe
pa poneki šeret Fadil
Pa poneki smiješni Hakala
Pa poneki vjernik Levi.
Čudna Ana
Još čudnije Anđele
Hana i Sonja
Fali tu nevinost još neka
I bez broja anđela
Nebom poslani
Životom odabrani
Ne želeći
Ne hoteći
Grudima ugrabiše-
noževe.
Glavama pokupiše-
metke.
Vratovima dozvaše-
Sjekire.
Pokretom nazvaše
mine.
Aj – lele aj-lele
Ajlele-ajlele
Ajle-le Ajle-le
Bolji – bolji
Bože Dragi
Bože Jedini
pomozi
kako to samo silno
booljljii. ”
Da mila moja ,jako je boljelo.
Kraj prvo dijela Dana desetog