Dan petnaesti
I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.
Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.
Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani , bijeli džemper. Smirena bezbrižnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.
Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga zadovoljnog tijela.Blaženi osmjeh sretne djevojke koja više nije djete vjerovatno svoga dragog sanja.Činilo mi se, milo moje sada sanja da smo negdje daleko među zvijezdicama,A možda sanja, da se nas dvoje beremo na izvorima ljubavi.
Opraštanje je čudna stvar.
Ima opraštanjai ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše opraštanje bilo vazdušasto,put krila leptira-ružina lata-tihe muzike anđela s neba, il’ osmjeha mjesečeve blagosti što nježi srce.
Ponekad vrtim tu scenu. Usporeno.Ponekad je sanjam. I svaku scenu ponovo proživim.Decenijama.I iznova i iznova se zaljubljujem u tebe.
Bože mili , koliko sam te volio.
Svaka scena sa robom u kadru se svaki dan ponavlja.Još češće ih mislima prizivam. I svaki titraj , svaki tvoj mig ,svaji tvoj osmjeh i suzu – piksel po piksel na platno prenosim.
Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak ljubavnih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo ljubavi i tananih sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih, neispričanih osjećanja.
Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.Fizički.A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam barem pola od onih petnaest bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska po trideset tri staklene perle,što resile su vjeru,moju i tvoju.
One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao
Tek deceniju poslije, poneka škrta ,teško iskamčena vijest o tebi.
Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost , tvoj odlazak ili bijeg na zapad..
Lete godine.
Koračaš polako ljubavi moja.Rame uz rame sa mnom. Da, da. Ruka u ruci i tango u mojopj duši.
I još deset.I još deset.I još deset prohujalih, A mi još uvijek plešemo naš poslijendji drugi valcer , stvoren radi nas.
Još deset i nešto više preko prtina samoće . U tangu. Tijelo uz tijelo . Eksplozija tijela i bura strasti u noći coprnica, nikad ne prestaju.
Da , da. Bilo je to vrijeme ruža, ljubavi i snova.
Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .
Puno je to godina koje sanje proklizavaju u onom jednom trenu što se sadašnjost zove.
Mogao bih ja , još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas milostivo Nebo sebi zove.
A šta smo radili sve te godine?
Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili. I poklanjali.
Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade za nas – uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.
Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje zauvek.
Ljubav se dogodi tek tako
Sama od sebe savim lako
Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj
Obrći se vrišti i miruj i ne miruj.
Na plač za tobom nikog ne tjeraj
Bio je dovoljan poljubac jedan znaj
Da ću te voleti zauvek to znam
Na osmijeh tvoj-srce obećavam.
Znaš li kako bol svoj zadržavam
Zatvorim oči i tebe pogledavam
Ali ne mogu da se utješim ja
Prejaka čežnja pod nebom sja.
Mali Princ u tebi da odraste ne dozvoli
Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi
Da djete ne odraste i samo mene da voli
Podmiti – moli sve učini nama u slavi
U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi, prvenstveno našoj.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.
U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć su bili tmurni i sivi.I neštedimice smrtonosni.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i nesnosna buka koja guši i nestaje živote. A u zatišju galebova i djece krik.
A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.
Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?
-Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.
A te četiri godine sam ih morap sakrivati od zla.Smrt je bila milostiva i zaobišla nas.
Dvoje djece
dva sunca
Kad pogledam u nebo
Moram oči sklopiti
Kad oči sklopim
Svoju djecu vidim
U polju sanja
Ljubavlju okupana
Trče,igraju se i jure
suncem i ljubavlju obasjana
Radosna
Nježna
Poput nas dvoje
Beskrajno čedna
mirisnim ljubičicama
sanjaju i hrle
pa hajde
sad ti
ne gledaj u sunca.
Moje su molitve uslišene.
Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.
I za tebe sam se molio da budeš dobro.Ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta, mog jedinog proljeća u kojem sam dijete bio.
Sebi ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi. Tada spoznah drugo ime svoje domovine – Bosne ,Zemlja Božje Milosti
A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:
Oprosti mi što ne mogu ti oprostim
Ako ti oprostim
Tugu ili radosti
Ako ti oprostim
Smijeh ili ludosti
Ako ti oprostim
Šale ili nježnosti
Ako ti oprostim
Snove ili milosti
Ako ti oprostim
Ljubičice ili milovanje
Ako ti oprostim
Stvarnost ili vjerovanje
Ako ti oprostim
Bježanje ili ostajanje
Ako ti oprostim
Vjernost ili nestašluk
Ako ti oprostim
kišu ili sunčev sjaj
Ako ti oprostim
Ono tvje nadanja znaj
Ako ti oprostim
Tugi ili žestinu
Ako ti oprostim
Usne ili istinu
Ako ti oprostim
Sve što si mi dala
Ako ti oprostim
Htjenje a nisi znala
Tebi neće ostati ništa
Mila moja.
Jer Mili Bog
Sve daje u parovima
Ti i ja
Sunce i mjesec.
Kada ti budem opraštao
Radosti i tuge
Kada ti budem praštao
Smjeh i suze
Kada ti budem opraštao
Šale i nježnosti
Kada ti budem opraštao
Milovanja i čednosti
Kada ti budem opraštao
Snove i bježanje
Kada ti budem opraštao
Stvarnost i ostajanje
Kada ti budem opraštao
Nadu i vjerovanje
Kada ti budem opraštao
Sjaj kiše i padanje
Kada ti budem opraštao
Nestašluk i tugu
Kada ti budem opraštao
Istinu i njenu drugu
Kada ti budem opraštao
Ono što si dala i mislila dati
Kada ti budem to opraštao
Tada ćeš moju ljubav znati
Meni ćeš uzeti sve
Milo moje
I zato
Oprosti mi
Što ne mogu
Ne,ne mogu ništa
da ti oprostim jedina
tada kao da nas nije ni bilo
ljubavi moja
Tada saznah još jedno ime Moga grada – Grad čednosti.
Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.
A ti begunica mila?
Šutiš.Da mila,šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.
Dodji, prolece moje, smjehom ljubavnice zemlje, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi u srcima našim.!
Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu bića – navsegda zarobljnih ljubavlju! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni gromom u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Oslobodi damar koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!
Sjećam se dana kada si uslišila moje molbe.
Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv i vreo, s duvanjem vetra. Uzeh svoju mramornu spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao titrave žice tvoga tela, kao meštar najlepšeg instrumenta . Nehotično muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše.
Suđaja je krišom ostavila svoj posao, zastala kod vrata naših snova, dvoumeći se,pa pobegla. Prepustila nas je slobodnoj volji.Mi izabrasmo ljubav i njenu sublimaciju.Dodire i poniranja..
Kasnije , mnogo kasnije , kada se oluja stišala,vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid. Najzad je tiho ušla u pjesak pored nas i sjela. Pognute glave hitro okrece iglu u tišini. Plete krhko tkanje. Uskoro zastaje,diže pogled i gleda raspored aleja zvezdica blještavih od ozona.
Spusti pogled,sagne se , zagrabi šaku pijeska tamnog od kiše. Suosjećajno nas gleda. Jedna suza iskri joj u oku na strani od srca, Sliježe ramenima. Njene moći se ovdje završavaju. Ne može nam ništa više pokloniti.
Okreće nam leđa. .Opraštajući se od nas , od uzavrele noći , kišnog potpurija, punog senki, pesme i tišine ,baca pijesak preko ramena na strani gde nije srce. Ne pada joj na pamet ništa drugo i nestaje.
Neke druge noći ,kada mi se Suđaja smilovala,ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u muziku, dok su se zvezde palile jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada kad si kraj mene.
Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.
Reći ću ti:
„Čar tvog lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu koji se pamti – navsegda i moja ljubav joj je dala tajnu koja ne blijedi .Tom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom, sam pokretan konstantnom voljom usuda i milosti Neba.
Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime Vječnog pozdravljaju snove i muze kroz stoleća.
Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju vatru božanskog dodira.Dodira koji sija na tvom licu.na tom trgu robova . I ti shvataš da je već odavno tebi poklonjeno srce moje, krvavo i živo.
Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:
„Poznajes li me?“
Osvrnuh se, ugledah anđelu i rekoh:
‘-Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Anđeo odgovori:
-Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,
Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:
-Jesi li iscrpela sav teret suza
Osmehnula se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plač imao vremena da je nauci govor osmeha.
-Nekada ,-prosapta ona,-govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „
Zbunjen, rekoh:
-Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav.
I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:
žI ti si se promenila. Nekadašnja bol postala je vedrina.
„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“
Tada si se rasplinula, a odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.
Ali novi dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo. Rijeku rastanka ce prekriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.
Žao mi mila moja, vremena sretnih dana,naših detinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobeći, se pomalo bliži kraju.
Predivni su Dvori moji,mila moja.Sa lutanja i puteva dugih i raznobojnih uvijek sam im se vraćao noseći u džepovima misrise žutih dunja i eho djevojačkih tuga, orošenih ljubavlju i iskonskom milošću.
Hvala ti proljeće moje,za sve dane proljeća mojih.Koračaj polako ka putevima mojim,ka svim proljećima što njima dolaze
Spavaj mirno ljubavi moja,za sva proljeća koja si mi ili nisi dala.Sanjaj lijepe proljetne snove ,dobro srce moje. Hvala ti za sve biserne perle u mojoj duši nanizane.
I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je, pahulje bele padaju i sećaj me se s ljubavlju. Čini to dok možeš, dok zvijezdice , tvoje sestrice obitavaju u tvojim očima.
Zbogom ,zbogom dijete moje malo. Zbogom ,zbogom moja djevojčice.
Opraštajući se oprost molim, radi mira u mome srcu i tvome i onog vremena ljetnog. Ponovo pokušaj ili nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je prelijep . I plači malo dijete mopjeza mene i tebe. Plači djevojčice moja plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina ljubavi, snova i samoće.
Tu i ti jedina ljubavi moja i spas
svijet je bio prije i biće poslije nas
samo neće biti tako mio i čist bez nas
da voleo sam te mjesec je svjedok
da volio sam te
bio zaljubljen
kao i uvek prije
od rođenja
nemoj se smejati
Istina je.
neki ljudi čim se rode žive u oblacima
u njima vide lik svoje jedine ljubavi
i onda kroz život hode i tragaju za njom
Neki je nađu.
neki se mimoiđu u djeliću sekunde
a to je mnnogo prostora
neki nespretni budu nađu je pa se izgube
svi su oni sretnici jer o ljubavi snivaju
svu noć sam probdio
veliki okrugli srebreni mjesec,
sićušne zvjezdice su mi namigivale
i avgust je bio
ali nebo nije imalo maglica
reka je bila dovoljno široka
da mi se činilo da je to jezero
na kojem nestašni mjesec igru igra
lelujajući hoće da najavi djecu
koja se igraju i jure
samo se šalio,
mene hudog zezao,
jer iako je bio osam godina stariji,
ja sam ga prepoznao
bio je to onaj isti mjesec
onih naših obala pustih
obala vrelih
kad molio sam te da budeš kao more
a ti si me voljela ljubavi moja
bio je to onaj isti mjesec
velikodušni
što slao nam je maglice,
zvjedice i Bolero
okretao leđa
krijući pogled
da bi se mi bezbrižno igrali i jurili
tada smotekdjeca stidljiva bila
pa smo poljubce i milovanja
u uzburkanom
zapjenušanom valu krili
Govorio sam da te volim
vjerovala si mi
Govorila si da me voliš
vjerovao sam ti
Da mila moja, sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.
Da ljubavi moja , bila je to godina ljubavi i cvijeća,i još mnoge što netom slijede.