Bosna zemlja Božije milosti – – Predponoćna galerija

Auztor

Hajro Šabanadžović

Izvorište Lotosa More sanja dugu Sreća

Izvorište lotosa                                                           More sanja dugu                              Sreća

Čudesni oblaci  Zegonetka Plavo i zeleno

Čudesni oblaci                                                  Zagonetka                                     Plavo i zeleno

Ustaljenost Nijanse crvenog Neizmjernost

Ustaljenost                                             Nijanse crvenog                                     Neizmjernost

Mist na izvoru Modre rijeke Čarolije žutog svijeća  Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

Most na izvoru Modre rijeke        Vrt u zlaćanim bojama      Zlaćano Sarajevo Grad Čednosti

Vilijam Batler Jejts – Bijele Ptice

 

 

Volio bih da smo draga, bjele ptice iznad mora!

Nas zamara čak i bljesak ugašenog meteora;

U srcima našim zvijezda na obzorju sinje noći

budi draga bol i tugu, koji nikad neće proći.

 

Zamorni su ti snivači, ljiljani i ruže krasne,

ah, ne sanjaj, draga moja, meteor što brzo zgasne,

niti bljesak plave zijvezde u večernjij prvoj rosi:

Voleo bih da smo ptice koje morska pena nosi!

 

Snim ostrvlje, Danajansko, naš zavičaj valoviti

gde nas tuga i prolaznozst nikad neće pohoditi;

Ljiljan, ruža, i gnjev i bol nestali bi za čas tili

kada bi smo bjele ptice iznad morske pjene bili.

 

 


												

Bleki – Večeras nije veče za valcer

 

 

 

Večeras nikako  nije večer

za valcer

ona je tužna

boli je život

a ne bi trebao

prelijepa je

dahom proljeća diše

ljetni plam joj venama teče

raskoš jeseni boji joj dušu

čednost zime je njeno ime

a sve se  stopilo sa mirisnim ružama

njenog  tijela u cvatu

dok večeras sanja dragog

koji je bacio  ljubav njenu

za par napitaka ledenih


												

Mojoj Gitanes , dobroti milosnoj

Oni jašu a Mojsije harmonike baca

Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a našoh sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .

*

Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi o dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane _ cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijume gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad i špsčoke olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da pamet nije abortiro?. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država ne. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se preudala i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme apisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , možda i od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema. Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do sebilja …

Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonma paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti , da je u ovom užurbanom i tupavom vaktu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Vojnika pravih više nema , pa ona jadnica svisnula.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha, osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i i bolesnim umom.

Na stepenicama sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi medovina zvali .

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti i poslastiti .

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu ha je njena armijamahalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne id enam a i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija koja se nekad milicija zvala kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera o penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom skoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! – bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto t i Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski , doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila diopztija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićle ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat. Jeidni od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilkne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nulo , pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i neprogovara. Samo klartinet gudi. .

Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Blekijevo rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put iznmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebio svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru, tamo neđe na bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskim blizanaca igrale. . Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio ni biro . .

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom se spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – i eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburiom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i Ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove , kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l za te čoškove i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali il nisu?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , u nemoći svojoj , vodu puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …

*

*

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim ko panju vas i ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Tih , sjetan , umilan , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Obasjani svjetlošću ,dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu

*

*

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Benbaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.


I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi .

Nikad ih više nije vidio zajedno .

Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije hekno harmoniku. Nije imo razloga ??? Ha , ha , ha! , Oćutiše mahalaši .

Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

Besa Kokedhima – Ederlezi / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Ederlezi

 

Sa me amala oro khelena

Oro khelena, dive kerena

Sa o Roma daje

Sa o Roma, babo, babo

Sa o Roma, o daje

Sa o Roma, babo, babo, ej

Ederlezi, Ederlezi

Sa o Roma, daje

 

Amaro dive

Amaro dive, Ederlezi

Sa me amala oro khelena

Oro khelena, dive kerena

Sa o Roma, daje

Sa o Roma, babo, babo

Sa o Roma, o daje

Sa o Roma, babo, babo, ej

Ederlezi, Ederlezi

Sa o Roma, daje

 

Sa me amala oro khelena

Oro khelena, dive kerena

Sa o Roma babo, e bakren chinen

Amaro dive

E devado babo

Ej, sa o Roma, babo, babo

Sa o Roma, o daje

Sa o Roma, babo, babo, ej

Ederlezi, Ederlezi

Sa o Roma, daje

 

Ej, sa o Roma, babo, babo

Sa o Roma, o daje

Sa o Roma, babo, babo, ej

 

Ederlezi, Ederlezi

Sa o Roma, daje

 

Đurđevdan

Svi prijatelji kolo igraju.

Kolo igraju, slavu slave

Svi Romi, mama.

Svi Roma, babo, babo.

Svi Romi, mamo.

Svi Roma, babo, babo.

Ej Durđevdan,Đurđevdan je

Svi Romi, mamo.

 

Svi  prijatelji slave

Prijatelji slave Đurđevdan

Prijatelji slave kolo igraju

Slavu slave kolo igraju

Svi Romi, mamo.

Svi Roma, babo, babo.

Svi Romi, mamo.

Svi Roma, babo, babo.

Ej Durđevdan,Đurđevdan je

Svi Romi, mamo.

 

Naša je slava, Đurđevdan

Svi slave kolo igraju

Svi Romi,babo, janjce su zaklali.

A ja, sirota, tužna po strani sjedim

Svi Romi babo,babo

Svi Romi mamo

Daj i meni babo jedno janje.

Svi Romi babo,babo,svi

Ej Đurđevdan ,Đurđevdan je

Svi Romi mamo

 

Svi Roma, babo, babo.

Svi Romi, mamo.

Svi Roma, babo, babo.

 

Ej Durđevdan,Đurđevdan je

Svi Romi, mamo.

 

(  Pjesmu Erdelez  balkanskih –   Roma  muslimana –  lopov Goran Bregović svojata i prepjevava na razne jezike. Tako to rade “stvaraoci”.)

 













Bleki – Trešnju sam sanjao

 

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nema
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
djetinju kapljicu 
krvi
jubavi srca svoga
čitav  život
darujem

 










												

Tose Proeski – JOS I DANAS ZAMIRISE TRESNJA /Song – Lyrics

Dugin dan

 

Jos i danas zamirise tresnja

u proljece kao davno prije

jedna tresnja danima daleko

tamo gdje me vec odavno nije

 

Rekao sam kad poci sam mor'o

uzmite mi i kucu i njivu

samo tresnju ostavite staru

kad navratim da je vidim zivu

 

Ref.

Sta to ima u ljudima tuzno

da ulaze u tudje zivote

tko to zivi u proslosti mojoj

a jos nije umro od sramote

 

Rekao sam u vjetar sam pric'o

nikog nije bilo da me cuje

lijepu pjesmu ne voli bas svatko

neko baca kamen na slavuje

 

Ref.

Nije nebo ovo sto vam nude

nije sunce od zlata i moci

kad bi mogli prodali bi Boga

njima niko ne moze pomoci

Ref. 2x






												

Dragutin Domjanić – Bele ruže





(MOJOJ DRAGOJ MAMI
KIPCI
BELE ROŽE)

Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.


V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.


Zmisliš se grma od rožicah belih?
Tak se razrasel, navek je pun cveta,
Vnoge su zime prek njega vre prešle,
Vnoga su žarka ga grejala leta.


Tesno je k staromu stiskal se zidu,
Da ga prijatel obrani od bure,
K nizkom, obloku se penjale grane,
Čule su, stare kaj šepćeju vure.


Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.


Nî Ti sad rožah, poginul je vrtek,
Dom je razrušen, raznesli su vsega,
Zdalka se vidi ledina žalostna,
Dom gde se belel na slemenu brega.


Mrtvo je vse, kaj smo imali radi,
Nadu za nadom živlenje nam ruši,
Gineju želje, al samo popevke
Još mi živiju, kak negda, vu duši.


Vu njih navek još ta jutra su plava,
Vu njih još rožice cvetaju bele,
K Tebi dišeće privijaju cvete,
Dobre Ti ruke bi dragati štele.

Marlen Ditrih – In Memoriam


6.maja  1992.-Umrla je Marlen Ditrih, američka filmska glumica nemačkog porekla, legendarna “fatalna žena” (“Plavi anđeo”, “Šangaj-ekspres”, “Svedok optužbe”).

Maria Magdalena Dietrich je rođena  u Berlinu 27. decembra   prve godine XX vijeka u Schönebergu, četvrti Berlina.

Šoneberg je u njeno vrijeme bio ugledna četvrt.Sada Marlene , vrlo ekscentrična i probirljiva, ne bi kročila u njega.Skoro trećina stanovnika  su imigranti.Među njima ima i dosta  balkanskih pobjegulja.

Kao mala je znala da će biti slavna.

Sa jedanaest godina je promjenila ime Marija i nadimak  Lajna u Marlena.Mi bi rekli rano si počela mala.A šta to ,prepuštamo vašoj mašti na volju.

Išla je u muzičku školu.Željela  je postati koncertna pijanistica.Skrojena joj je drugačija ,glamuraoznija haljina,koja joj je savšeno pristajalaPovrijedila je ruku,san je odlutao a ona se našla kako obija pragove glumišta i vodvilja. I uspjela je..U Berlinu 1920-ih, glumila je u kazalištu i u nijemim filmovima.Tada je Berlin bio grad poslijeratnog beznađa i poremećenih pojmanja morala,koji je čeakao Godoa.Iznemogao od čekanja, dočekao je zvijer,raširenih ruku.

Šta je mlada ,ne i neiskusna djevojka morala pretrpjeti da opstane u podmukom svijetu šou biznisa možemo zamisliti.Otuda neka njena izvitoperena pojmanja života.

U Lejninoj 29. godini dolazi njeniha pet minuta koje će trajati okruglo 49 godina.

Plavi anđeo   njemački je crno-bijeli film iz 1930. godine, redatelja Josefa von Sternberga. Film je snimljen prema romanu Professor Unrat njemačkog pisca Heinricha Manna.

Potka je vrlo tanka, govori o ljubavi i beznađu. Profesor Immanuel Rath se zaljubljje u Lolu-Lolu, pjevačicu u noćnom klubu. Njih dvoje započinju vezu, međutim kada to izlazi u javnost profesor dobija otkaz. Par se vjenčaje ali u nedostatku posla profesor spada tako nisko da nastupa u noćnom klubu kao klaun.

Film i nije bitan ,bitno je da u njemu glumi savršena, egzotična ljepotica.

Ostalo je klasika.

Međunarodna slavu i ugovor s američkom filmskom kompanijom Paramount Pictures. Hollywoodski filmovi kao Shanghai Express i Želja iskoristili su njen glamur i  mistični  izgled i učvrstili status zvijezde, kao jedne od najplaćenijih glumica toga vremena.

Domovinu nije previše voljela.

Kako bi?Niko je nije volio.Tamo su vladali zle sile i mrak.Adolf Hitler i nacisti.

Njena pjesma Lili Marlen je postala pojam pobune protiv Hitlera.

Ša radi holivudska komercijala.

Sasvim obična pjesma jednog zaljubljenog vojnika stvorila je mit o Maleni kao protivniku svoje domovine..Par posjeta pozadini , bolnicama savezničkih  ratišta,slike u medijima,popularnost se preliva preko krovova.

Ispredaju se priče o ljubavnicima,hkladnoj biseksualnoj kuji i nepouzdanoj majci.Podilazi se bolesnim maštama gutača žute štampe,koja postaje kreator života kompleksaša i autsajdera.

Ona jeste hladna,ali u uzdržanosti iznošenja intime u svijet javnosti.
Pripisuju jopj da je ateista i izreku: “Ako Bog postoji, mora preispitati svoj plan.”

Čisto sumnjamo da je njena.Bila je rđena protestantica i mi smo je viđali da često,prekrivena maramom ili crnim  udovičkim velovima leprša ka sakr Keru,najljepšoj hrišćanskoj crkvi na dunjaluku..

Nakon rata povremeno još glumila na filmu, od 1950-ih do 1970-ih većinom je bila na turnejama kao uspješna šou izvođačica.O njenom glasu su rekli da je „treća dimenzija“ i “ako nebi imala ništa više osim svog glasa, mogla bi vam njime slomiti srce“.A imala je i svega i ohoho toga pride.I slomila je srce onoga koji je pričao o njenom glasu.Upucao se.Tako kažu.

Svi su se trpali uz njenu bajku.Kada joj je postalo dosadno odlučila se povuči i napravila poslijednju pokretnu sliku.Kameo u filmu Just a Gigolo (1979.), s Davidom Bowiem u glavnoj ulozi.

Zluradi bi rekli : Kako petetično biseksualka sa biseksualcem.

 

Mi im šaljemo snimku i poruku: Poetična simbolika.

Svaki muškarac njenog života je bio samo žigolo.

Meriju Lejnu Maghdalenu Marlenu Dietrich,poznatu i kao Lili Marlen je kao i uvijek bolio  stidni čošak.

Povukla se u Grad svjetlosti i zakopala u samoću.Proživjela je j13 godina u samoći,tišini,koje pićence i mnoštvo dosanjanih snova.

Tugovala je samo za snovima one djevojčice koja je povrijedila zglob.