“Ne vredi ostaviti ni ludom ni pametnom. Ako je pametan sam će zaraditi, ako je lud, sve će izgubiti. ”“Ako jednom odeš, nemoj se okrenuti, jer ako se okreneš moraš se vratiti, a ja ne želim da se vratiš odlazeći.“ „Gotov sam već. I stupam. Bezbroj je flaša u stroju. Ja zapušače skupljam – da dušu zapušim svoju.“I ja uvek kad zažmurim kažem: „Samo srce da oseti draž.“ Život vara, no i on nekada radostima ukrašava laž.
„U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmejan i tih najveća je umetnost na svetu.“
„Život vam je varka s toplom čamom. Zato će nas uvek opčinit s nova. Jer nam svojom grubom rukom samo piše kobno sudbonosna slova.“
„Ko je ljubio, taj ne ljubi više. Izgorelog nikog ne zapali.“
„Umreti nije ništa novo na ovom svetu, al’ ni živeti nije baš najnovije.“
„Hteo bih se ljubiti, hteo bih da me neko grli, hteo bih nekoga gledati dok spava pored mene.“
823 * Kad suza nema i ne teku, ne trebaju …Život je suza… od zore, do zore
824 *. Pazi što činiš i još bolje pripazi šta ne činiš ¨!
825* Dani su prelijepi. Kako kome? Nekome lijepi , nekome slijepi , nekome mirišu na pržun.
826* Tekuća godina. Tekuće godine . Ko biva dani teku . Kao rijeke ili druge vode. Kao svi kružni tokovi u univerzumu. Sve ima svoj početak i svoj kraj. I onda ponovo. Panta rei.
827 * Prošlost se ne vraća , greške se plaćaju ljubav niko ne krpi ni za šaku zlatnika .
828* A jopet ima ih raznih . Bivaju , žive a ne znaju da su mrtvi. Dišu na škrge , a ribe nisu. Jedu na slamčicu , a ne primaju infuziju. Obijesno mašu ušima , a nisu hajvani. Kleče i mole se, ali Boga Milostivog ne pominju.
Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Maka Dizdara najveći i najplodniji bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.
To su relevantni podaci sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.
Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.
Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.
Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu, u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je toboparalitička glupost.
Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.
Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.
Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se u vašem oku nije sajkrila šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.
Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.
Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.
Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.
Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.
Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.
Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.
Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.
On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi i mirise Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.
Šantić se uvijek zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju, u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.
Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.
Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.
Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.
A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.
Šantiće je odrastao,njegov Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka prange i gusle.
Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.
Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje u njegovoj poeziji.
On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.
Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.
Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela. Mlađahna Emina Sofić je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da bude par.
Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike.
1971.-Žene u Švajcarskoj referendumom su dobile pravo glasa.
Za ovo bi trebalo aplaudirati,ali prrije toga močugama izlemati sve švajcarske zakonodavce milenijumima unazad,
Tada treba zaredati i po Ocidentu i Accidentu uzduž i poprijeko.I još koji put ponoviti.Za svaki slučaj.
Dvadeseti vijek s ebliži kraju.
U Bijafri je završen rat i žene odavno imaju pravo glasa.
Ženke pingvina na Antartiku su prije mnogo eona ostvarile ravnopravnost.
Amebama je lako. Samo se podijele i eto ravnoprvanosti.
Ali u “demokratskoj” Europi , na koncu dugog milenijuma , neko je pomislio ,
vidi bolan smao kod nas žene nemaju pravo glasa.
Hajmo im učiniti navolju i organizovati referendum.
Normalno d anisu očekivali uspjeh referenduma.
Muškaraca,i žena koje se ne smatraju ženama je bilo mnogo više od žena kojima je trebalo pravo glasa.
Na iznenađenje zakonodavca referndum niej uspio u vlastodržačkom smislu. Doživio je potpuni neuspijeh.
Žene su dobile pravo glasa.
Vlast , muškaračka, stopostotna bjelačka većina je glasove prebrojavala više puta.
Dvojbe nije bilo. Žene imaju pravo glasa.
Ipak to ostaje mrtvo slovo na papiru.
I danas žene Švicarske su najnezastupljenije u vlasti i najvišim organima vlasti.
Još uvijek se smatraju domačicama i higijeničarkama.
Ali ima nešto demokratsko u toj Švicarskoj.
Oni se ne stide priznati diskriminacije žena, useljenika, obojenih , osunčanih, požutjelih , mjršanih i sličnih uljeza u njihove prostore.
To je vrlo demokratski i pohvalno.
U ostatku EU je stvar istovjetna, ali oni su demokrati , koji će eto prećutno podržati fašističko_nacističke težnje ustaških postrojbi HDZ-a o rasističkoj segregaciji stanovnika na osnovu religijsko , pravopisnog i medicinskog razlikovanja stanovništva.
Religijsku će te vjerovatno razumjeti.
Pravopisno je segregacija na osnovu različitosti u imenima.
Medicinska segregacija je na osnovu nedostatka djelića otfikarene kožice.
Vjerujemo , ukoliko zakon pođe , da će se unijeti klauzula da ćr svi muški morati na liejvoj strani prsiju nositi sliku falusa, kako bi se pokazala i dokazala pripadnost ili nepripadnost arijevskoj genocidnoj ustaškoj patriji HDZ.
Baš su ove žene nekake.
Ne m're čovik o njima progovorit’, a da ne zad're u srž ustavno prevnog ustrojstva jedne nacional-socijalističke partije i rasističkih smjernica njene politike, sa obadvije strane Une.
