Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

zapis-o-cvijecu   svilena-magla

Zapis o cvijeću                                                                        Svilena magla

 

nebo-jesen-i-modra-rijeka  jutarnja-sema

Nebo jesen i modra rijeka                                            Jutarnja šema

 

predvecernja-simbioza  dva-lika-jednog-krajolika

Predvečernja simbioza                                                      Dva lika jednog krajolika

 

jersen-u-gorju  jesenje-iluzije-nad-modrom-rijekom

Jesen u gorju                                                                      Jesenje iluzije na modrom rijekom

 

   u-vrtlogu-mjesecine

Stepenica do raja                                              U vrtlogu mjesečine

 

bozur-cvate-i

Božur cvate

 

uskomesana-nevinost-ii  idila-u-zutom

Uskomešana nevinost                                             Idila u žutom

 

lenbdece-poljsko-cvijece  sjaj-ljeta

Lebdeće poljko cvijeće                                                            Sjaj ljeta

 

 

Lord Bajron – Razdvojenost





Kada smo razdvojeni
tišinom i suzama,
polovičnost nas pleni
kroz godine, uzama:
Bledi tvoj obraz nag,
poljubac tvoj je hladan;
I to je veran znak
mog svakodnevnog jada.

Rosa jutra na mojim
obrvama već sanja –
upozorenjem boji
sva moja osećanja.
Zaveti ne postoje,
a sav sjaj tvoj je plam:
Svud čujem ime tvoje
i delim sav tvoj sram.

Tvoje ime i pre se
u uvu mome sklupča;
K’o pretnja me protrese –
zašto si tako ljupka?
Tvoj znanci ne slute
šta sve o tebi znam:
Ka tebi dugim putem
dublje koračah sam.

Bleki – Danas je dan za valcer i snove

Danas je dan za valcer i snove

sasvim vedar i nasmijan

kao ljepota tvoja i iluzija

što lebdi ko snene oči tvoje

u mojima tražeći  ljubav vječnu

plešeš za nas dvoje

zaleđen od mirisa tvojih

pokušavam utkati nestvarni let

u bilo moje čežnje

ali ti ne želiš mir

hoćeš titraje što ljubav uznose

u preplitanje rasplitanja

u muziku tijela koja se spajaju

u tisuće krhkih ruža

nalik svilenim valovima

a plove obalama naše strasti

ne mareći što dan je prekratak

na kraju svake zore

ti odlaziš sa osmjehom

što liječi moju bol

jer tako prelijepi život hoće

drži me budnim

željnim tvoga sna

Leonard Cohen – In My Secret Life / Song – Lyrics – Prevod


*

Nestajanja  Poniranje Nemirna noć

 

In My Secret Life”

 

I saw you this morning.

You were moving so fast.

Can’t seem to loosen my grip

On the past.

And I miss you so much.

There’s no one in sight.

And we’re still making love

In My Secret Life.

 

I smile when I’m angry.

I cheat and I lie.

I do what I have to do

To get by.

But I know what is wrong,

And I know what is right.

And I’d die for the truth

In My Secret Life.

 

Hold on, hold on, my brother.

My sister, hold on tight.

I finally got my orders.

I’ll be marching through the morning,

Marching through the night,

Moving cross the borders

Of My Secret Life.

 

Looked through the paper.

Makes you want to cry.

Nobody cares if the people

Live or die.

And the dealer wants you thinking

That it’s either black or white.

Thank G-d it’s not that simple

In My Secret Life.

 

I bite my lip.

I buy what I’m told:

From the latest hit,

To the wisdom of old.

But I’m always alone.

And my heart is like ice.

And it’s crowded and cold

In My Secret Life.

 

 

 

Vidio sam te jutros.

Kretala si se  tako brzo.

Ne izgleda da  se može olabaviti stisak

Prošlosti.

A ja ću ti  nedostajati toliko mnogo..

Nema nikoga na vidiku.

A mi smo i dalje vodili ljubav

U moj skrivenom životu

 

Smješim se  kad sam ljut.

Varam i lažem.

Činim ono što moram da uradim

Da biste dobili  .

Ali ja znam šta nije u redu,

A ja znam šta je u pravu.

I ja bih umro za istinu

U mom skrivenom životu

 

Drži se, drži se brate moj

Sestro moja, drži se čvrsto.

Konačno sam dobio naredbe.

Ja ću marširati kroz jutro,

Marširaću kroz noć,

Kretanja prelaze granice

Mog  skrivenog života

 

Gledam kroz prezninu

Čini se  želite da plačete.

Nikoga nije briga ako ljudi

Žive ili umiru.

A diler želi da misliš

Da je sve  crno ili bijelo.

Hvala G-d to nije tako jednostavno

U mom skrivenom životu

 

Grizem usnu  .

Povlačim ono što sam rekao

Od najnovije novosti

Do mudrosti starih.

Ali ja sam uvijek sam.

A moje srce je kao led.

Sve  je zbrkano  i hladno

U mom skrivenom  životu


												

Desanka Maksimović – Ne boj se mila,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina

Valjeva, 16.maja / svibnja 1898. – Beograd. 11. februara /veljače 1993.

„Da mi je sada šesnaest godina,činila bih sve opet onako kako sam činila kada sam bila gimnazijalka u Valjevu.Dugo sam hodala po šumi i to pred veče,kad je u njoj sasvim tiho. Iako sam društvena,samoća mi je i danas draža od razgovora sa ljudima.Volela bih opet onako, kao kad sam pisala pjesmu Strepnja.Opet bi mi bilo draže čekanje ljubavi nego njeno ispunjenje.Opet bih čitala u isto vreme tako oprečne priče kao što su,recimo,Tolstoj i Ipolit Ten.Opet bih se zanosila crtanjem i matematikom,opet bi mi bile bliže stvarne nauke od onih koje su u mojoj mladosti bile gotovo kao priča.Opet bih voljela iste pesnike ili bolje reći gotovo sve pesnike: u svakom od njih bih zacela našla malo sebe i opet bih u časopisu  posle pesme pročitala kritike,a onda tek ostalu prozu.Opet bih više videla i ono što je prošlo i ono što će biti od onoga što se u danom času zbiva.Opet bih sanjala (oprostite ovo nije prekor kome i aluzija) o bratstvu Južnih Slavena!“

Desanka je bila od onih krhkih bića, kojima Svjetlost još u detinjstvu udahne Ljubav i Milost .To je dar koji se nikad ne prekida.

Bila je udata,ali njena životna družica bila je poezija.Njene pjesme, njena dječica.Ona se uronila u poeziju i bila poezija.Od mladalačkih dana do smrti je osluškivala i bilježila govor svoga srca.Koliko srce ,toliko ljepote u pjesmama.

Srce djevojčice i starice ne kuca isto,reći će neuki.

Desankina poezija govori  da godine nisu bitne,da sva vremena iste snove nose.Ponekad se osjeti  mala razlika,da srce malo sporuije kuca,jer umorno je.Trebalo je ljudima odaslati toliko  iskrica i snova o ljubavi , a vremena za to ljudi nemaju.

„Prva ozbiljna „ Desankina pesma bila je o zalasku sunca:

Sunce odlazi,a sve,i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani…

Vrlo brzo će doći  Strepnje i Ja sam lovac srca svoga rodenog.

I tada će se roditi naša mila pjesnikinja , uvijek djevojčica,koja će nježno,poput grlice lepršati ovim dunjalukom sijući ono što je čovjeku urođeno od iskona.

Dijete nam poručuje;bez Svjetlosti nema života   i moli zapitajte se šta učiniti da Svjetlost   uvijek bude tu i da se ne zaprlja.

Imala 14 samo godina kada je počela i nikad više nije prestajala pjevati o Svjetlosti.Jer Svjetlost je neizmjerna Milost i savršena Ljubav.

Naše su riječi šture i neubjedljive.Zato ćemo pustiti poetesi da sama o svojim srcem  snije i za nas pjeva.

Obratiće se Zapadu i reći:

Vi, doista, imate

nekoliko miliona Hristovih kipova,

na svakog čoveka po jednoga,

imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;

a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,

u sebi ga nose. ( Balkanac)

 

Svjetlost to je san i ljubav u srcu svakog djeteta i djevojčice:

 

Dopusti, majko, da zoru

dočekam u vrtu s njim.

On peva: da zajedno ćemo

do zvezda se peti;

Da, ako mene ne dadne mu Bog,

mora umreti. (Djevojačka molba)

 

Svjetlost je u ljepoti i ljubavi prirode:

 

Zavole zumbul lepi

juče, kad zora svanu

i sunce poljubi cveće, šume i poljanu

i na njoj rosnu travu,

ljubičicu plavu

zavole zumbul lepi. ( Jedna smrt)

 

Bila je optimist i kada ,  u smrti  , Svjetlost traži i ljubavi poručuje:

Ako prva odem, javiću ti

javiću ti šta biva kad se brat i sestra

i mati i prijatelj polako raziđu

i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,

i treba li se bojati pauka savesti

i šta on među crvima i stonogama znači. ( A i tebe molim)

 

I smrt je samo puta ka  Svjetlosti:

 

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,

preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,

ne gledajući u dno pod sobom crno.

Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. ( Ne boj se)

 

Mila tebi će uvijek biti samo šesnaest godina jer ti si mladost zamolila:

 

Ali ja te neću nikad pustiti.

Oko srca svoga postaviću stražu

jedne ljubavi što mene voleće;

U vrtu svome zasadiću proleće;

sve mirise slatke zarobiću

što bregom nihaju leti;

 

Mladost ti je u srce urezala Strepnju:

Strepnja

 

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

 

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra’.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

 

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.

 

A Svjetlost je vidjela sve tvoje ode o njoj,Milosti i Ljubavi… i pamti:

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

I zato  ne boj se mila i vjeruj nam,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina:

Dođi da ti vidim lice,

ispod belih grana da stojimo,

da po livadama travu milujemo,

da vrbe lomimo,

da se smejemo, da se smejemo,

da zvezde brojimo,

da ćutimo nemo. (Šesnaest godina)

 

Ne boj se mila tvoja Svjetlost je sada sa tobom i zato:

 

Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,

iščezli kao osmeh tih

meñu zvezdane svetove.

Pomisli, Bože, na njih

u čas kad prosipaš cvetove

povrh kutova svih. (Pomiluj Bože)

 

Jasna Gospić – Strepnja / Song – Liric

 

 

Plavo bijela refleksija   Zvijezdice  Okus čednosti

 

Desanka Maksimović

 

Strepnja

 

Ne, nemoj mi prići

Hoću izdaleka

da volim i želim tvoja oka dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

 

Ne, nemoj mi prići

Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanja i stra’.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

 

Ne, nemoj mi prići

Našta to i čemu?

Izdaleka samo sve ko zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.

 






												

Slovo o DAMARU

Jednom,pitala me ljuba jedina moja :

-Šta je to damar?

Ljubljena nije Bosanka bila. Tak'e sam vam je sreće bio.Po stare dane bezbeli plaho ograisao. Srećm se okitio.

O, im'o ja naki pojmovnik što se riječnik zove, još mahalski , pa joj rećem, onako od prve, nadobudno ,deklamatorsko knjiški:





damar 

osjećaj, emocija, nerv, bilo, žila kucavica, puls, krvni sud, život, životna energija,

snaga, srčanost ,ljubav,život, Aristotelova duhovna katarza.podzemni tok vode ,podzemna rudna  “žila” bogata blagom.”





Vidim bijelo me gleda. Anlaiše i ne anlaiše.Razumije i ne razumije.Bar ne po mahalski.Vidim ja moram neki nježniji,pismeniji damar upotrebiti da joj bar malo pojasnim nedokučivu mahalsku tematiku.

A kako objasniti nešto što je u svom značenju objedinila vaskoliku čovječiju emocionalnu katarzu? Kako objasniti ono što se jedino nutrinom može osjetiti?

Ali opet, blentovije kakve jesmo pokušaćemo.

Vako napriliku, a najčešće miriše na nepriliku,jal vako , jal nako ti to biva , to pismenje o damaru.

Kad se dvoje rečemo biva k'o vole mnogo je to damara.

A damar k'o dijete; ništa ne zna, a voli da se igra,  srce i dušu u igru ulaže.

Tada ništa na svijetu bijelome osim te igre ne postoji.Kad damari zatrepere u duši, razlete se u srcu , penju se u glavu i tres razbiju blentaru i svaku pametnu misao u parčiće krše , ne veće od dvije riječi:

Volim te.

A u ljubavi nema predaha. Ni razuma . Jok! Nikada! Samo damari.

Oli voliš oli ne voliš.Il se raduješ i igraš ko malo dite,ili tuguješ ili boluješ ka nateži bolnik. I kad nijemiš i kad sve te boli i kad grliš i kad ljubiš , i kad te plam damara međ’ rogove i čelenku hekne i kad se oči rose nema predaha.

Nikada. Bezuslovno uvijek damari rade i rovare.

Violina zacvili , nježnost i suze na licu.Daire zazveče tijelo uzavre, samo od sebe zapleše.Ptica zacvrkuće milina u duši,treptaji u damarima.Cvrčak cvrči u gori zelenoj , sjećanja grunu, tijelo jeca, vapi ,mira nema.

Voli se, neštedimice.I diše se i ne diše.I mre se i ne mre.I miruje i gori.Sve je to damar.

Ako se damari neoprezno ,nerazumom troše o'čas se istroše. Nema, bolan, čo'ek damara na bacanje. Tada se ne mere disati. nema se više snage, čovik posustaje…

I tada jednostavno : rikavela. Ili se’ crkne.Poneko i krepa.A ima ih koji odavriječe, oliti odapnu.Za neke kažu presvisnuli.





Oni “pametni” i nadobudnbi će reći : sve je to sinonim za umrijeti, a ne shvataju da je riknutom insanu nestalo damara.I njemu je svejedno kako ćete njegovo smrtno stanje nazvati.Bez damara se ne more živjeti.I šta ti preostaje?

Umrlim je sasvim .svejedno, presele se na ahiret, ko rečemo biva neki drugi,bolji ,miriniji i tiši svijet.

Kako ne. I tamo ih ona ista damarli ljube čeka ili će doći da mu ponovo damare lomi. .

I eto ti belaja !

Ne znamo kako tamo funkcioniraju damari!?

I sve se vraća na početak.

Bez damara nam nema života.





Zato pazite kako se volite. ne štedite damare ,jer samo jednom se ljubi!

A u svakom slučaju jednog dana ćete zaboraviti disati.

I biće vam žao što ste damare vagali,pazili i čuvali,što ih niste neštedimice poklanjali.To vam je k'o da niste ni živjeli.





Možda se pitate šta bi sa onom što nije bosanka?

Jel spoznala šta je damar?

Ma,ona se samo šalila.

Ona je od iskona živi damar , i Božijim nijetom i ludom srećom moja, za vike vikova.

.

Zlatko Pejaković – Ove noći jedna žena / Song – Lyrics


Ljubav i rastanak   Putevi   Srce vene

 

Volio je ženu svog života

Sada tugu svoju vječno skriva

Bezbroj puta vraća se i krene

Da opet pođe k njoj pod prozore njene

 

Ljubio je njenu kosu plavu

želio da ima zvijezdu sjajnu

Sada skriven u sjenici od granja

On se sjeća njenih milovanja

 

Ove noći jedna žena mirno spava

Na jastuku rasuta joj kosa plava

U tišini doma svoga mirnog zdanja

Ove noći jedna žena nešto lijepo sanja

 

Ove noći jedan čovjek nekud luta

Na čas misli da je stigo na kraj puta

Ove noći jedan čovjek tužno bdije

Dok niz lice umorno mu hladna kiša lije






												

Bleki – Pružiš ruku

 

Violetno jutro

 

Tirkizna bajka

 

Zavodljiva iluzija

 

Nebo i nada

 

Poput tanga

zov

dobro jutro

kao borbena pjesma

rađa se svakog dana

 

pružaš   ruku

dotakneš drugu

nježnu i toplu

mniješ

ruka u ruci

dva srca iskrena

u jednom dodiru

prelijepi život

postaže bajka

 

aha

kako da ne

sudbina se izvinjava

ne spaja nemoguće

ruke zastanu

vrišti praznina

boli vazduh

pokidnaih strasti

 

a opet

nada je vječna

ćitavo potonjstvo

neumitno mili

u svjetlosti

Milostivog neba

ako ubijemo grijehe

zaboravimo neumlje taštine

osluškujući nijemost

onog sutra

i jednu ruku malu

možda dočekamo suton

okupan mirisom behara

 






												

Oliver Dragojević – Skalinada / Liric – Song

 

 

Flaša Oblaci i plavet Ah, to mirisno cvijeće

 

Mirno spavaj dušo moja
noć je ‘ladna zvizda tvoja
sjaja nima
na sto vrata ja san kuca
tople riči, mrvu srca
nigdi nima

Pismo mala reci svima
moj je život pusta stina
mira nima
miljun pasi ja san proša
sad se pitan di san doša
sriće nima

Ref.
Skalinada, skalinada
tu se penje, tu se pada
to je sudba, to je nada
skalinada
skalinada, skalinada
svaki korak, jedna skala
svaka skala, jedna nada
skalinada

Skalinada
(4x)

Sudbo moja ‘ol ne vidiš
na toj stazi di me vodiš
sunca nima
u đardinu od života
još mi samo pisma osta
cvića nima

Kad zajeca mandolina
sve ću skončat cašon vina
nek me nima
kraj fontane sklopit oči
ona tudju sricu toči
moje nima

Ref.

Skalinada
(4x)