Kada dunjaluk cvijetni Maj tišinom zarobi , sve oživi . Masline zamirišu iskonom , zvono sa tornja crkve sv. Mihovila u kalama nadjača huk minulih nevera , trešnjin behar oplemeni mahale , a nestvarni eezan zanijemi sutone svitanja, jave se umilna sjećanja orošena nježnim riječima i urešena snenim bojama.
Daleko od mora prelipog , mora plavetnog , mora Jadranskog , negdje u Bosanskim brdima , u jednom malenom parkiću sa tri klupe i pet lipa , večeras jedna usnula Galerija sjaji u noći , poput barke koja u bonaci ka ulje , baca mreže da uhavti odbjegle snove.
Zidovima Galerije kao dragulji svjetlucaju slike prelijepe djeve Yossamin , koja večeras slavi dan , kada je Nebo poslalo da nas raduje ljepotom , umom , dobrotom i umjetnošću.
Pogled patinastim zidovima klizi , uranjajuži se u razigrane i nestavrne boje tisućua nježnih valera , nosi emocije ka vremenima kojih više nima.
Veče radosno i uzvišeno , mjestimice umiveno sjetom i žalom za nestalim vremenima , bremenitim ljepotom i plemenitom dobrotom nosi slike i riječi slavljenice.
konje san sanjala noćas, doli ispod kuća, kraj mora, u kasu, prkosu buri šta ori,
mlati bore i lomi grane tamarina
crna griva na vitru, in viori ka stijeg na vrju bandera pa, leluja u divljen plesu sa kapljicama slanin, a tuku more u moći snage vlastite
… ja bila san više mora, na hridi, kad protutnjiše topotom kraj mene
i… povuče me, poželin… Trčat s konjima
Gazit more
Ludovat u bijesu bure
i… zatrčen se bosi nogu pjenon mora, zapinjuć u pijesku a, bura me gura, udara u lice tira nazad, triska me more, diže se, kvasi
ma, konji su nestvarno lipi i ja želin, samo želin trčat s njima dotaknit jednog sjajni crni očiju šta zastajkuje…
… ka da me … Čeka…
*
Slovo II
Iša je stari kar
cuja se na prašnjavoj cesti,
kola, pošjolana laton, klopotaju
u ritmu…
fenjer visi na štapu i bljeska
u predvečerje
Kočijaš, umorniji od konja,
šta strpljivo tegli
cili dan istu rutu,
za šaku zobi i toplu rič,
biži pogledon u daljinu
Ne vidi ni dicu šta trče za karon,
ni suton koji pada,
lete mu misli u – nekad –
u vrime milosti
– nje –
okupane morem u
ukradenim predvečerjima…
Suza nema, ne teku, ne tribaju
…život je suza…
od zore, do zore
Udre Večernja s kampanela
– Bože, daj joj mir –
kočijaš promrmlja i
nastavi se cujat
u ritmu kara
*
Slovo III
a plakat neću
danas mi se plače,
vanka su oblaci
i kiša će…
jutros san našla svoje polje,
iskaš čitav život blago,
a
čeka te u snovima tvojin,
strpljivo,
puno zrili plodova, uvik,
makar godinan nezaliveno,
svraća ti u sne dok ne
svatiš…
s jutron
ću otić,
ništa neću ostavit,
ni spomen na kose
plave,
i
nećemo se opraštat
rastanka ionako
nikad neće bit
danas mi se plaće
u počast
danima bez tebe,
nezapisanin pismama,
neiživljenon dušon,
negledanin lipotama mora
uz cvrkut jutarnji tica…
danas mi se plače
neisplakanim kišama,
neizigranin godinan,
i oću bit kiša
skupa s oblacima
trčat i trčat i trčat…
…uvatit sebe
danas mi se plaće
vanka su oblaci
i kiša će…
Sjećanja i snovi se ponekad zanesu i pogube u ljepoti riječi i slika , i zapletu se u krhkim mrežama iluzija i snova poete , koji još uvijek uči kako se slika ljubav i čarolije vrimena kojeg više ni , vremena nezasitog kradljivca krhkih srdaca i blagoslovljenih duša .
i zato Yossamin , velika mala grlice moja ,hvala ti za sve što si i nisi mi dala , gdje god da si sada .