U dunjalučkim danima dešavaju se čudne stvari Dobre i loše. Vesele i tužne. Nama se manje više dešavaju mahalske stvari. Ne može ih čovjek ni protumačiti , ni prepisati, a kamo li pred dunjaluk bez tabirenja natakariti.
Nije za javno mnijenje. Šta se u mahali zbije, ostaje u mahali. Jes, zinite da vam pričamo šta se u mahali sinoć zbilo.! Ili koliko je njih i koja je to zavriskala : Joj, mamo mamice. Onu o crvenom fesiću, vidimo, prokužili ste.
Zato smo odlučili da vam ispričamo naš susret sa jednim fatalistom koji neće da prizna da je bilo šta drugo.
Nama dosadno bilo, jer smo mimo bilo kakve logike dogovorili kont u parku ispred predsjedništva. Nismo bili još prokužili da tamo nema ni trena osjećaja , već samo preraspodjela planova o otimačini narodskog blagostanja i vreća sa zlatom.
Čekajući dotičnu, a bilo je to nekad , kad je je'nom neki čojk , ispod je'nog drveta sjeo na travu naslonio se da predahne. Bio malo umoran , a malo zalego da složi kosti. Kako zalego namah zaspao,kako zasp'o tako usnio. Taki ti je naš čovjek , ha zalegne on zaspe. Umjesto da kad zalegne…, ma ne mremo više uputstva dijeliti , šta je kome radit’ ili ne radit’.
Nema svrhe. Ko zna zna, ko ne zna ,nikad neće naučiti.
I tako onaj ,koji evidentno ne zna šta mu je raditi kad zalegne, sanja listove, mnogo lišća kako pada , i pada,sve više po njemu pada. na njemu se skuplja. I sve više i još više zatrpavaju ga i pretrpavaju, guši ga nema vazduha.
Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga, k'o da ga neko mokrom krpo po glavi tuleha. Jedan naš, onaj od dobrih ga prodrma , probudi i pita:
-Da li ste dobro?
-Dobro sam , a zašto ne bih bio dobro. Ja fataljist kak bi reklja filjozofi.
– U redu je biti fatalist ,nisu filozofi što su nekad bili i ne treba im u današnje doba previše vjerovati.
– Ja fataljist,kak bi reklja filjozofi ništa loše.
-Dobro kad rečeš, nije to ni tako loše.
Tješi ga onaj od Dobrih.
-I nije . Plaćaju me za to.
Usta fatalist, uze vreću i šiljak polegnut u travi, i nastavi raditi svoj ekološki posao. Vrijeme za pauzu mu isteklo.
Kada dunjaluk cvijetni Maj tišinom zarobi , sve oživi . Masline zamirišu iskonom , zvono sa tornja crkve sv. Mihovila u kalama nadjača huk minulih nevera , trešnjin behar oplemeni mahale , a nestvarni eezan zanijemi sutone svitanja, jave se umilna sjećanja orošena nježnim riječima i urešena snenim bojama.
Daleko od mora prelipog , mora plavetnog , mora Jadranskog , negdje u Bosanskim brdima , u jednom malenom parkiću sa tri klupe i pet lipa , večeras jedna usnula Galerija sjaji u noći , poput barke koja u bonaci ka ulje , baca mreže da uhavti odbjegle snove.
Zidovima Galerije kao dragulji svjetlucaju slike prelijepe djeve Yossamin , koja večeras slavi dan , kada je Nebo poslalo da nas raduje ljepotom , umom , dobrotom i umjetnošću.
Pogled patinastim zidovima klizi , uranjajuži se u razigrane i nestavrne boje tisućua nježnih valera , nosi emocije ka vremenima kojih više nima.
Veče radosno i uzvišeno , mjestimice umiveno sjetom i žalom za nestalim vremenima , bremenitim ljepotom i plemenitom dobrotom nosi slike i riječi slavljenice.
konje san sanjala noćas, doli ispod kuća, kraj mora, u kasu, prkosu buri šta ori,
mlati bore i lomi grane tamarina
crna griva na vitru, in viori ka stijeg na vrju bandera pa, leluja u divljen plesu sa kapljicama slanin, a tuku more u moći snage vlastite
… ja bila san više mora, na hridi, kad protutnjiše topotom kraj mene
i… povuče me, poželin… Trčat s konjima
Gazit more
Ludovat u bijesu bure
i… zatrčen se bosi nogu pjenon mora, zapinjuć u pijesku a, bura me gura, udara u lice tira nazad, triska me more, diže se, kvasi
ma, konji su nestvarno lipi i ja želin, samo želin trčat s njima dotaknit jednog sjajni crni očiju šta zastajkuje…
… ka da me … Čeka…
*
Slovo II
Iša je stari kar
cuja se na prašnjavoj cesti,
kola, pošjolana laton, klopotaju
u ritmu…
fenjer visi na štapu i bljeska
u predvečerje
Kočijaš, umorniji od konja,
šta strpljivo tegli
cili dan istu rutu,
za šaku zobi i toplu rič,
biži pogledon u daljinu
Ne vidi ni dicu šta trče za karon,
ni suton koji pada,
lete mu misli u – nekad –
u vrime milosti
– nje –
okupane morem u
ukradenim predvečerjima…
Suza nema, ne teku, ne tribaju
…život je suza…
od zore, do zore
Udre Večernja s kampanela
– Bože, daj joj mir –
kočijaš promrmlja i
nastavi se cujat
u ritmu kara
*
Slovo III
a plakat neću
danas mi se plače,
vanka su oblaci
i kiša će…
jutros san našla svoje polje,
iskaš čitav život blago,
a
čeka te u snovima tvojin,
strpljivo,
puno zrili plodova, uvik,
makar godinan nezaliveno,
svraća ti u sne dok ne
svatiš…
s jutron
ću otić,
ništa neću ostavit,
ni spomen na kose
plave,
i
nećemo se opraštat
rastanka ionako
nikad neće bit
danas mi se plaće
u počast
danima bez tebe,
nezapisanin pismama,
neiživljenon dušon,
negledanin lipotama mora
uz cvrkut jutarnji tica…
danas mi se plače
neisplakanim kišama,
neizigranin godinan,
i oću bit kiša
skupa s oblacima
trčat i trčat i trčat…
…uvatit sebe
danas mi se plaće
vanka su oblaci
i kiša će…
Sjećanja i snovi se ponekad zanesu i pogube u ljepoti riječi i slika , i zapletu se u krhkim mrežama iluzija i snova poete , koji još uvijek uči kako se slika ljubav i čarolije vrimena kojeg više ni , vremena nezasitog kradljivca krhkih srdaca i blagoslovljenih duša .
i zato Yossamin , velika mala grlice moja ,hvala ti za sve što si i nisi mi dala , gdje god da si sada .