Proljetno vece puno obecanja.
Gle jednom opet osjecam se mlad.
Pod silnim nebom, koje zvijezde sanja,
Rasirio se rasvijetljeni grad.
Nesto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tisini mraka,
Tece u moje srce iz nizine,
Od nizova i hrpa svjetiljaka.
Ko da mi sapcu ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nesto radosno te ceka!
U dublji zanos, ili ljubav novu –
Kuda me zovu?