u prvom snu mrem
na njenim rukama
u drugom snu lebdim
vidim da sam dijete
držim srce u ruci
nudim ga nekome
znam da je moje
iako su mi grudi nevino čiste
pomislim čudno je
sretna a spretna ona
iz prvog sna
koja je sanjalicu iščupala
dok kap proljetne kiše
spira krv sa njega živog
a krv crvena
a kakva će drugačija biti
borca za ljubav
za mir i slobodu
klizi na nevinu bjelinu
ruku ruže bijele
ah miline i tuge
gledajući suzu u oku njenom
zaboravih da lebdim
i sada padam sa darom u ruci
ni ponoći ni sjenke ni svjetla
ni one iz prvog sna
više nema nikog da ga primi
Autumn Leaves
The autumn leaves drift by my window
The autumn leaves of red and gold
I see your lips, the summer kisses
The sun burnt hands I used to hold
But since you went away, the days grow long
And soon I'll hear, old winter's song
But I miss you most of all, my darling
When autumn leaves start to fall
The autumn leaves drift by my window
The autumn leaves of red and gold
I see your lips, the summer kisses
The sun burnt hands I used to hold
But since you went away, the days grow long
And soon I'll hear old winter's song
But I miss you most of all, my darling
When autumn leaves start to fall
Jesenje lišće
Jesenje lišće lebdi pored mog prozora
Jesenje lišće crveno i zlatno
Vidim tvoje usne, letnje poljupce
Preplanule ruke kojim si me držao
Ali otkad si otišao, dani su sve duži
I uskoro ću slušati staru zimsku pjesmu
Ali nedostaješ mi više od svega dragi moj
Kada jesenje lišće počinje da pada
Jesenje lišće lebdi pored mog prozora
Jesenje lišće crveno i zlatno
Vidim tvoje usne, letnje poljupce
Preplanule ruke kojim si me držao
Ali otkad si otišao, dani su sve duži
I uskoro ću slušati staru zimsku pjesmu
Ali nedostaješ mi više od svega dragi moj
Kada jesenje lišće počinje da pada
Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled naših grlica. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi. Prsten snova i vjernosti. Drugi je rubin crveni. Prsten svitanja , ponovnog rađanja i ljubavi. , Treći iskričavi, brilijant prozračni. Prsten svjelosti , ljubavi , milosti i andela.Tako shvatismo da na svim prostorima žive ptice malecke koje umiru pjevajući.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku. Bol rađanja, odrastanja, prelijepog života, milosti i ljubavi, sa natruhama zla i bola.Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo , anđeosko biće se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti. I drhti i drhti. I jeca i jeca – ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove ono katil grmlje koje će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se, kao kroz život , teško i mukotrpno, biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već nazadrživo nastavlja traganje, jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin , ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje, ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj , jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje, ljubavlju obljubivano tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati.Jer i on će umrijeti sa njom. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika i zla, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše , na kraju je puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja , presliku njene krhke , prozračne duše , koja pripada Stvoritelju. , Bolnije, jer će to trajati tako nježno i kratko , da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce, glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire , jer srce krvavo i živo , čedno i uzvišeno, titra polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire , ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke. nesebične , nestvarne i čudesne.
Umiruća bol je prejaka i nepodnošljiva. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo koje znane. Samo joj je poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.
Nažalost, niko osim Neba i ove blentovije koja ima dovoljno hrabrosti i srca da ovo zapiše , a da mu se srce ne raskomada u hiljadu samljevenih kristalnih parčića , nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.
Ljudi su oglušili od zla i silne boli i krvi koje rade.
Tako , bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol , vapaj i jecaj ranjenog srca i uzvišene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , dobrote i ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet – uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme – ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika i neshvaćena, jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj Anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, u njegove dvore , kraj njegovih skuta. Na jedino mjesto kome krhkost, nevinost i ljepota pripada.
Sve što je lijepo skupo je i bolom se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.
DA TE SAMO DOTAKNEM
Sjedim do tvojih nogu glave pognute.
Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.
Znaš sve moje misli, sve moje molitve.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje sce bilo bi cijelo, date samo dotaknem.
Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.
Suze polako klize niz moje obraze.
Da te samo dotaknem …
Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
“Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!”
Da te samo dotaknem …
Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:
-Nije to ništa vrijedno zahvale.
-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.
Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :
-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.
Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .
Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.
Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.
-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.
Izađosmo iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne đakonija raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći.
Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.
Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.
Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.
Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.
Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.
U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.
U kuhinji , na stolu cedulja:
“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”
Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .
Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.
Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :
-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.
Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.
Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .
Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.
Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.
Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.
Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.
Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.
Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.
Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.
-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.
Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.
Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?
Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:
-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.
Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.
Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.
Frka Frkica:
-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.
Luce Malena:
– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.
Kosara i Dobri skoro istovjetno:
-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.
Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.
Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.
Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.
Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.
Dobrom se srce kršilo , zatomio je zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.
Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .
Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.
“ Innocence , ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “
Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.
Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .
” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.
“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …
-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.
Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.
Ona lagano zatvara oči :
” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”
Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .
Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .
Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.
Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .
-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .
Alelujah !
Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .
Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.
Prelijepi život ide dalje.
Amin !
Ah , skoro zaboravih ,
Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.
الطفلة الملائكي تعلم الناس كيف أداء الصلاة وتذهل لجنة التحكيم ( Anđeoska djevojčica uči ljude kako se obavlja molitva )
…i zadivljuje i žiri i auditorij i…čitav svijet
Prisutni i žiri znaju samo da je taj Anđeo muslimanka i da se moli Bogu Jedinom.
Svi su znatiželjni ( vjerovatno i skeptični ) kako će to izgledati. Skoro niko ne razumije ni riječi . Blagosloveni bili oni koji ih znaju.
Kako molitva protiče , nadnaravni glas malene djevojčice , čini molitvu svetom. Umilnost i ljepota osvaja i zapanjuje jasnoćom i uzvišenošću , koja , vjerujem , dolazi nadanhućem Neba.
U prvi mah nervozni i znatiželjni gledaoci , protokom molitve sve više su začuđeni .. Zabezeknuti je bolji izraz. Zanijemili su . Tišina sa mirisom molitve lebdi . Samo se djevojčicim glas širi dvoranom .
Nema titla , nema prevoda , ali nježnost , milostivost , uzvišenih Božijih riječi plijeni i osvaja .Obnevidjeli i ne znajući značenje riječi spoznaju Istinu , o Božijoj ljubavi , milosti i dobroti .Nisu svjesni da su progledali slušajući milozvučni glas koji slavi Boga Jedinog.
I prisutni , i žiri i auditorij , ljepotom i beskonačnošću Božijeg nauka u kojem nema vremena i međa , su zatečeni i zarobljeni veličantvenim trenutkom. Rukama zatomljuju uzdahe i krikove ushićenja . .
Poput pravih vjernika koji se iskreno predaju Stvoritelju , prisutni nemaju izbora . Od silne miline , svima odreda , koža ushrne, od radosti otkrovenja suze polete, mozak ushiti , suze brišu , a one i dalje teku . Zanijeme . Sveopća svjesnost – Bog je Jedan i sve je od Boga Jedinog .
Prevod suvišan .
Nažalost cenzura ( zatamnjenje ) završnih vrlo emotivnih scena , punih ushita , suza , preobražaja …, pokušava ugušiti istinu , ali ne uspijeva :
Bog je Jedan
Amin!
Mislim na tebe, dok jesen topi osmijeh ljeta
i vlaznim trgom vjetar seta
mislim na tebe, i dok misli bjeze
kad malo toga jos nas necim veze
i dok sa svoda zvijezda pada
mislim na tebe i tada
Tvoje su rijeci
ko noc sto sja u staroj luci
ko kisna kap na mojoj ruci
mislim na tebe pamtim tvoje oci
kad sve sto traje neka sjeta smoci
i kad me izda svjetlost grada
mislim na tebe i tada
Mislim na tebe kad je vrijeme lose
kad se bez mjere neke rijeci trose
i dok se kucom sulja gusta tama
i dok me motre slike s trosnog rama
na tebe mislim i kad valja leci
dok vjetar ljulja zadnji sjaj u svijeci
Mislim na tebe, i kad me vecer tugom zbuni
uz tanku kavu s velom sumnji
mislim na tebe, i kad ptice prhnu
cak i kad misli gube svaku svrhu
i kad me umor posve svlada
mislim na tebe i tada i tada, i tada
Dijana hvala ti.
Dozvala si nam sjećanja i suze.
Živi, voli, igraj se i juri.
Jednostavno budi dijete. Tebi je samo šest godina.
Od srca ti želimo svu sreću koju Nebo može podariti.
****
Babuška
Korača naša babuška
Korača naša babuška,
štapom tukući.
Govorim ja babuški:
“Pozovi Iekara!
Od njegovih Iekova,
zdrava biti ćeš!
Ako bude gorko,
šta možemo tako je.
Pretrpiš malčice,
a kad ode Iekar
Ja i ti na ulicu,
igraćemo lopticu!
Trčat ćemo babuška!
Skakati visoko!
Vidi, sada skočit ću?
To je tako lako!
Govori mi babuška:
Zašto će mi doktor?
Ja nisam bolesna,
ja samo stara sam!
Stara sam i seda,
Negde sam izgubila,
mladost godina.
Tamo daleko,
iza tamnih gora,
Visokih vrhova,
vodenih dubina.
Kako se tu vratiti,
nije znano ljudima
Govorim ja babuški:
“Seti se tih mesta,
tamo ću otići!
Plivaću! lći ću!
Godine
tvoje mladosti
naći ću!”
Ole – le, ole – le, ole – le…
Ciganine ti, zašto tugu kriješ?
Tamo, ko zna gde, ostavljen i star
Tabor jedan sam koga vreme bije
Zaboravu neće da se da.
Čerga im je dom, pesma im je drug…
Kraj razbuktale vatre dok jeca gitara
Oči prepune žara uvek drhte sa njom…
Nek odjeknu i pesme i zvuci daljina,
Violina nek svira – to je ciganska noć…
Čemu sad bol? Pesma utehu daje
Bar ovu noć oči srećom nek sjaje…
Nema sjaja od jutra i sutrašnjeg puta
Srce voli da luta – to je ciganska strast…
Ole – le, ole – le, ole –le…
