Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:
-Nije to ništa vrijedno zahvale.
-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.
Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :
-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.
Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .
Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.
Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.
-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.
Izađosmo iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne đakonija raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći.
Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.
Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.
Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.
Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.
Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.
U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.
U kuhinji , na stolu cedulja:
“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”
Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .
Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.
Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :
-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.
Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.
Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .
Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.
Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.
Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.
Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.
Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.
Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.
Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.
-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.
Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.
Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?
Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:
-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.
Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.
Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.
Frka Frkica:
-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.
Luce Malena:
– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.
Kosara i Dobri skoro istovjetno:
-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.
Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.
Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.
Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.
Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.
Dobrom se srce kršilo , zatomio je zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.
Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .
Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.
“ Innocence , ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “
Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.
Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .
” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.
“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …
-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.
Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.
Ona lagano zatvara oči :
” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”
Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .
Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .
Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.
Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .
-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .
Alelujah !
Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .
Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.
Prelijepi život ide dalje.
Amin !
Ah , skoro zaboravih ,
Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.