Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.
Ponoć je
već odavno prošla
jedan čovjek je sam
sa olovkom u ruci stoji
pisaća mašina se kvari
nešto bilježi
al rječ mu bježi
čini mu se da o ljubavi pjeva
uljana sjetiljka njemu je drug
zato ne primjećuje
da ni slova više nema
da sve je otišlo sa njom
My diamond's clouded over where
It used to shine like light
And the day keeps running faster
Into the arms of night
The stitches on the tapestry say:
“Everything in time
Will find its way home again,”
But I'm tired of crying
No second chances
Don't knock on my door
There won't be any answer
I won't be here no more
This house we had together
Might still be in its place
But the rest of this is much too hard to face
There'll be no second chance
Lovely moonlit hours spent
Walking on the beach
We'd gaze up at the stars
I swear they were in our reach
But time… it went on
Minutes… they ran too fast
Like you they were gone
Into the past
Nema druge šanse
Moj dijamant je potamnio tamo negdje
A nekada je sijao kao svjetlost
A dan i dalje brzo klizi
U zagrljaj noći
Vez na tapiseriji kaže:
„Sve će vremenom
opet naći put kući”,
Ali umorna sam od plakanja
Nema druge šanse
Ne kucaj mi na vrata
Neće biti odgovora
Neću biti tu
Kuća koja je nekad naša bila
Može biti na svom mjestu
Ali sa svim ostalim previše se teško suočiti
I zato neće biti druge šanse
Zaljubljeni mjesečinom obasjani sati
Šetnje po plaži
Gledali bi zvezde
Kunem se bile su na dohvatu
Ali vrijeme… je išlo
Minute… klizile su prebrzo
Kao i ti, sve je otišlo
U prošlost
Mila ,
voljena ženo , čudesna jube moja
Hvala ti na darovanom snu
Naš san je mnogo čarolija skupljenih u jedan vrtlog , koji nas nosi putanjama maglica a se isprepliću i dodiruju u jednoj riječi :
-Ljubav !
Mnogo toga je u nožima bez sna , rečeno ,odsanjano , dosanjano …
Tišina i sni .
Sve je ličilo na čudesne susrete dva bića u kojima sama ljubav obitava ,
dva bića koja zaboraviše na dunjalučki svijet .
A ne zaustih :
-Volim te .
San da ne prekinem , san u kome tišina naša sni , san u kojem ljubav moja , žena djevojčica milosti i dobrote puna mazno tijelo oko mene blesavog i sretnog svija.
Srce bije , želi samo o njoj da priča .Damari uvijek , u svakom zakutku moje duše vrište ; postoji samo ona velika mala djevojčica i nad našim snovima bdi .
Sinoć htjedoh ponoviti da se moram stalno zahvaljivati Gospodu i nutrini tvojoj na tebi takvoj kakva si . I Usudu zahvaljivati što mi te darova bremeniotu od ljubavi .
Zaustih nježno milost da ne uplašim ., jer tišinu sni .
Tišina i sni
Nisam želio san da prekidam da treptaj kapljica što ocean milovanjem nosi ne probudim , da san ne izgubim ,
Još htjedoh milovanjem , srcem šaputati : mnogo si mi lijepa jube , brojnim darovima obdarena ,hejbet miline ,duše u tebi ima.
Srce zauzdah , ne pomilovah mramorne grudi , da te ne uplašim , jer uvijek ta :
– Tišina i sni
Nikad ne znam sa kojeg kraja tebe da milovanje počnem.
Nikad ne znam kako da ga počnem a da tu milost ne povrijedim.
Nikad ne želim da milovanja i doticaji tvoji prestanu .
Nikad ne želim da izgubim noći prespavane sa tobom .
Budeći se u zagrljaju tvome , u duši svojoj riječi dvije tvoje rosim :
-Zaronimo mili !
Zaranjajući u plavetno more ,more preleijepo , more Jadransko ,dva bića lepršava , lebde ,ruku u ruci , lijeva od srca , desna od radovanja , svijet svoj grade .
Dozivaju ,
mila ,
mili ,
vodimo ljubav , iskonom darovanu
Sjetih se i ne zaustih, prevelika sreća ubija , bojeći se…
Tišine i sna >
Bojeći se svega , svaki dan molitvom počinjem :
Mili Bože
podari joj svu milost svoju .
Volim te
ljubavi jedina
Ti Oprosti mi , što poklanjam ti djelića našeg sna , skupljenih u jednu barku , da plovi našom snenom , ružičastom od ljubavi maglicom , a nam život nosi .
Kada bih ponovo mogao poci
Ja bi krenuo u ljeto ruza
Tamo gdje Ana svake noci
Nekom drugom usne pruza
Ana je bila i djete i zena
Srce nevjerno o usta od lazi
Ali još mi treba blizina njena
Srce moje još Anu trazi
Ana, Ana, Ana, Ana …
Sada je jesen i padaju hladne kise
Ljeta sa Anom nema vise
Ana, Ana, Ana, Ana …
Reci gdje si sad
Ana, Ana, Ana, Ana …
Jedna moja vjerna , nježna i često nestašna prijateljica , me ovih dana rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .
“Crna Molly
Ti, jedna i malena.
Crna sa bijelim flekicama.
Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.
A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .
Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.
Čudno, moja mačka je nju najviše volila da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.
Da li životinje mogu da vide smrt? “
*
Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije konačnost , a život prelijepi treba slaviti ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .
**
Draga Bandida ,
Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.
Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.
Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.
Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog subjekta.
Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .
Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.
Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :
-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.
Ma prava pravcata kavalerija rustikana.
I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.
Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.
Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo pamćenje i nephodni minimum razuma.
E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a vrlo često i duše plemenitiju od insanskih .
Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.
U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.
Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .
Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .
Ne tuguj Prijateljice ,
Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.
Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.
Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.
sreća imam sreća razna
rukama sam svojim in zvala
i u more bacila
vinac što sam čuvala
za tebe
moja tužna jubavi
za tebe
nisam te pripoznala
kada si se vratija
duga bol me ubila
uspomene spalila
o tebi
moja tužna jubavi
o tebi
nemam riči nemam snage
da ti vratim one dane
kad si me jubija
i po meni sriću zva
samo jesen samo zima
moje ime sada ima
šta će tebi ovi brod
ća mi dade kao so
šta će tebi moje ruke
iskrižane pune tuge
vezala nas sudbina
tvrda moja jedina
bez i jednog pitanja
vodi me kroz svitanja
do tebe
moja tužna ljubavi
do tebe
nimam riči nimam snage
da ti vratim one dane
kada si me jubija
i po meni sriću zva
samo jesen samo zima
moje ime sada ima
šta će tebi ovi brod
ća mi dade kao so
šta će tebi moje ruke
iskrižane pune tuge
Jednom neznano kad
umoran od traganja
otišao sam pred tvoju kuću
trošno posivjelo zadanje
sunce je od njega skretalo sjaj
činilo se da nikog u njemu ni
u lijevom uglu jedao okno
razbijen zvjezdanim otiskom
tužan i neopran
poderana zavjesa visi i leprša
njišući se tuguje i tiho poji
vrati se mila domu svom
stajao sam satima i zurio
prišao je jedan policajajc
rekao da se sklonim
izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
ostao sam do večeri i zurio
ostao sam do ponoći i zurio
ostao sam do jutra i zirio
ostao bih do vječnosti i zurio
i zureći u kam bih se pretvorio
ali
prilazili su policajci
jedan po jedna dva po dva
govorili izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
zurio sam petnaest dana i noći
samo sam zurio
upijao svaku prašku na razbijenom prozoru
znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti
samo sam zurio
upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese
znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti
samo sam zurio
upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče
samo sam zurio
ostao bih do vječnosti i zurio
klanjajući se sobi djetinjstva tvoga
moleći se krhotinama zvjezdanog otiska
i dalje zureći samo sam poželio
vrati mi se jedina moja
nisi se vratila
nebo ima prednost
a ja još uvijek zurim
i samo zurim
policajcima je postalo dosadno
više ne izazivam sablazan
i samo zurim
okamenjena gromada zuri
u razbijene prozore moga srca
tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa
u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja.
U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.
Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.
Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.
I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.
Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.
Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.
