Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović
  

Ponos MBS                                                                                                           Ah, to MBS gorje

 

Čarolija MBS Noći                                                                           Plava magle i velovi MBS

 

Bol MBS                                                                                   Plemenitost MBS

 

Razigranost MBS                                                                                     Zavodljivost  MBS

 

Strast MBS                                                                                                                 Nevinost MBS

 

Dobrota MBS                                                                                       Velovitost MBS

 

Tuge MBS                                                                                    Život MBS

 

Duša MBS                                                                                                               Vjernost MBS

 

Vali dobrote MBS                                                                                      Dostojanstvo MBS

Paul Elurad – “Zbog ljubavi”

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Bleki – Nesanica

 

Ponoć je

već odavno prošla

jedan čovjek je sam

sa olovkom u ruci stoji

pisaća mašina se kvari

nešto bilježi

al rječ mu bježi

čini mu se da o ljubavi pjeva

uljana sjetiljka njemu je drug

zato ne primjećuje

da ni slova više nema

da sve je otišlo sa njom

 

 

Blackmore's Night – No Second Chance / Lyrics – Song – Prevod na Bosanski jezik









My diamond's clouded over where
It used to shine like light
And the day keeps running faster
Into the arms of night

The stitches on the tapestry say:
“Everything in time
Will find its way home again,”
But I'm tired of crying

No second chances
Don't knock on my door
There won't be any answer
I won't be here no more
This house we had together
Might still be in its place
But the rest of this is much too hard to face
There'll be no second chance

Lovely moonlit hours spent
Walking on the beach
We'd gaze up at the stars
I swear they were in our reach

But time… it went on
Minutes… they ran too fast
Like you they were gone
Into the past

Nema druge šanse

Moj dijamant je potamnio tamo negdje
A nekada je sijao kao svjetlost
A dan i dalje brzo klizi
U zagrljaj noći

Vez na tapiseriji kaže:
„Sve će vremenom
opet naći put kući”,
Ali umorna sam od plakanja

Nema druge šanse
Ne kucaj mi na vrata
Neće biti odgovora
Neću biti tu
Kuća koja je nekad naša bila
Može biti na svom mjestu
Ali sa svim ostalim previše se teško suočiti
I zato neće biti druge šanse

Zaljubljeni mjesečinom obasjani sati
Šetnje po plaži
Gledali bi zvezde
Kunem se bile su na dohvatu

Ali vrijeme… je išlo
Minute… klizile su prebrzo
Kao i ti, sve je otišlo
U prošlost

Bleki – Pismo voljenoj ženi

Mila ,

voljena ženo , čudesna jube moja

Hvala ti na darovanom snu

Naš san je mnogo čarolija skupljenih u jedan vrtlog , koji nas nosi putanjama maglica a se isprepliću i dodiruju u jednoj riječi :

-Ljubav !

Mnogo toga je u nožima bez sna , rečeno ,odsanjano  , dosanjano …

Tišina i sni .

Sve je ličilo na čudesne  susrete dva bića u kojima sama ljubav obitava ,

dva bića koja zaboraviše na dunjalučki svijet .

A ne zaustih :

-Volim te .

San da ne prekinem , san u kome tišina naša sni  , san u kojem  ljubav moja , žena djevojčica milosti i dobrote puna mazno tijelo oko mene  blesavog i sretnog svija.

Srce bije ,   želi samo o njoj da priča .Damari  uvijek , u svakom zakutku  moje duše  vrište ; postoji samo ona velika mala djevojčica i nad našim snovima bdi .

Sinoć htjedoh ponoviti da se moram stalno zahvaljivati Gospodu i nutrini tvojoj na tebi takvoj kakva si . I Usudu zahvaljivati što mi te darova bremeniotu od ljubavi .

Zaustih nježno milost da ne uplašim ., jer tišinu sni .

Tišina i sni

Nisam želio san da prekidam da treptaj kapljica što ocean milovanjem nosi ne probudim , da san ne izgubim ,

Još htjedoh milovanjem ,  srcem šaputati : mnogo si mi lijepa jube ,  brojnim  darovima obdarena ,hejbet  miline ,duše u tebi ima.

Srce zauzdah ,  ne pomilovah mramorne grudi , da te ne uplašim , jer uvijek ta :

– Tišina i sni

Nikad ne znam sa kojeg kraja tebe da milovanje počnem.

Nikad ne znam kako da ga počnem a da tu milost ne povrijedim.

Nikad ne želim da milovanja i doticaji tvoji prestanu .

Nikad ne želim da izgubim noći prespavane sa tobom .

Budeći se u zagrljaju tvome , u duši svojoj riječi dvije tvoje rosim :

-Zaronimo mili !

Zaranjajući u plavetno more ,more preleijepo , more Jadransko ,dva bića lepršava , lebde ,ruku u ruci , lijeva od srca , desna od radovanja  , svijet svoj grade .

Dozivaju ,

mila ,

mili ,

vodimo ljubav , iskonom darovanu

Sjetih se i ne zaustih, prevelika sreća ubija , bojeći se…

Tišine i sna >

Bojeći se svega ,  svaki dan  molitvom počinjem :

Mili Bože

podari joj svu milost svoju .

Volim te

ljubavi jedina

Ti  Oprosti mi , što poklanjam ti djelića našeg sna , skupljenih u jednu barku  , da plovi našom snenom , ružičastom od ljubavi maglicom , a nam život nosi .

Indexi – Ana / song – Lyrics

 

Kada bih ponovo mogao poci

Ja bi krenuo u ljeto ruza

Tamo gdje Ana svake noci

Nekom drugom usne pruza

 

Ana je bila i djete i zena

Srce nevjerno o usta od lazi

Ali još mi treba blizina njena

Srce moje još Anu trazi

 

Ana, Ana, Ana, Ana …

 

Sada je jesen i padaju hladne kise

Ljeta sa Anom nema vise

 

Ana, Ana, Ana, Ana …

Reci gdje si sad

Ana, Ana, Ana, Ana …


















												

Nekrolog za Molly









Jedna moja vjerna , nježna i često nestašna prijateljica , me ovih dana rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .

“Crna Molly

Ti, jedna i malena.

Crna sa bijelim flekicama.

Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.

A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .

Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.

Čudno, moja mačka je nju najviše volila da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.

Da li životinje mogu da vide smrt? “

*

Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije konačnost , a život prelijepi treba slaviti ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .

**

Draga Bandida ,

Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.

Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.

Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.

Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog subjekta.

Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .

Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.

Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :

-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.

Ma prava pravcata kavalerija rustikana.

I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.

Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.

Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo pamćenje i nephodni minimum razuma.

E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a vrlo često i duše plemenitiju od insanskih .

Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.

U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.

Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .

Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .

Ne tuguj Prijateljice ,

Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.

Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.

Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.

Meri Cetinić – Nisam te pripoznala / Song – Liric

Bijela dama Dragulj Ispod kape nebeske čarolija

 

sreća imam sreća razna

rukama sam svojim in zvala

i u more bacila

vinac što sam čuvala

za tebe

moja tužna jubavi

za tebe

nisam te pripoznala

kada si se vratija

duga bol me ubila

uspomene spalila

o tebi

moja tužna jubavi

o tebi

nemam riči nemam snage

da ti vratim one dane

kad si me jubija

i po meni sriću zva

samo jesen samo zima

moje ime sada ima

šta će tebi ovi brod

ća mi dade kao so

šta će tebi moje ruke

iskrižane pune tuge

vezala nas sudbina

tvrda moja jedina

bez i jednog pitanja

vodi me kroz  svitanja

do tebe

moja tužna ljubavi

do tebe

nimam riči nimam snage

da ti vratim one dane

kada si me jubija

i po meni sriću zva

samo jesen samo zima

moje ime sada ima

šta će tebi ovi brod

ća mi dade kao so

šta će tebi moje ruke

iskrižane pune tuge


												

Još uvijek zurim




 

Jednom neznano kad

umoran od  traganja

otišao sam pred tvoju kuću 

trošno posivjelo zadanje

sunce je od njega skretalo sjaj

činilo se da nikog u njemu ni

u lijevom uglu jedao okno

razbijen zvjezdanim otiskom

tužan i neopran

poderana zavjesa visi i leprša

njišući  se tuguje i tiho poji

vrati se mila domu svom

 

stajao sam satima i zurio

prišao je jedan policajajc

rekao da se sklonim

izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

ostao sam do večeri i zurio

ostao sam do ponoći i zurio

ostao sam do jutra i zirio

ostao bih do vječnosti i zurio

i zureći u kam bih se pretvorio

 

ali

prilazili su policajci

jedan po jedna dva po dva

govorili izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

zurio sam petnaest dana i noći

samo sam zurio

upijao svaku prašku na razbijenom prozoru

znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti

samo sam zurio

upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese

znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti

 

samo sam zurio 

upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče

samo sam zurio

ostao bih do vječnosti i zurio

klanjajući se sobi djetinjstva tvoga

moleći se krhotinama zvjezdanog otiska

i dalje zureći samo sam poželio

vrati mi se jedina moja

 

nisi se vratila

nebo ima prednost

 

a ja još uvijek zurim

i samo zurim

policajcima je postalo dosadno

više ne izazivam sablazan

i samo zurim

okamenjena gromada zuri

u razbijene prozore moga srca

tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa

u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja.

 






















												

Dragutin Tadijanović – Žene pod orahom





U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.