Daily Archives: 14. Maja 2023.

Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.

Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.

Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«

Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.

Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.

Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.

I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:

Nit joj bje softa, nit kadija!

Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.

Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:

Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.

Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…

A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…

I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«

O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!

Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.

Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:

griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:

Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.

Autor . Vedad Šabanadćović