Autor
Hajro Šabanadžović
Kovitlac Sunce u klopci
Lepršavo nebo Pješčano nebo
Grlica let Zbunjeno srce
Nevinost bez zaštite Nevinost
Pupoljak Zgarište
Molitva Snovi iskre
Nada Oprost
Stepenice ka vrhu Zvijezdice
Mislim na tebe kad se od sunca zapali pučina sva,
Mislim na tebe kad mesec ustreptali kladencem tka.
Vidim te kad na putu dalekom spazim uzvitlan prah,
sred noći, kad čoveka na uskoj stazi obuzme strah.
Čujem te kad se sve more uskoleba uz mukli huk.
Slušam u lugu kad ispod celog neba zavlada muk.
Ti si uz mene,bliskošću svojom rasplinu daljinu svu!
Zalazi sunce,skoro će zvezde da sinu. O, da si tu !
I kada sniš
čednošću bdiš
u noćima mojim
sjena sve je
i život i san
i behar prosut u srcu
ne dam da mi bježiš
gledajući te okupanu bjelinom
savršenog zimskog dana
kao pahuljica nježna
a lebdi dušom mojom
krhkošću ruže
Na badnje veče
Dok su zvona
Zvona zvonila.
Pred crkvom svetog
Blaža ti si
Dušo stajala.
I nekim starim šalom
Kosu si
Malo pokrila.
Da je ne bi
Neka pahulja
Valjda smočila.
Pričaju mi
Da se sramiš
Kada čujes za mene.
Al’ nisam ja
Ni pola tol'ko loš
Ko što kruže glasine.
Ja imam samo
Jednu nesreću
Uništim sve što dotaknem.
Al sam svoju
Ljubav čuvao
Samo za tebe.
Zbog mene ne plači
Suza nisam vrijedan
Kasno je da se sada mijenjam.
Milijun puta
Prošao sam
Ispod tvoga prozora.
Da si rekla samo riječ
Došao bi
Krilima divljih gusaka.
Jer nisam ja
Ni pola tol'ko loš
Ko što kruže glasine.
Ja imam samo
Jednu nesreću
Uništim sve što dotaknem.
Zbog mene ne plači
Suza nisam vrijedan
Kasno je da se sada mijenjam.
Jer ti
Ti si meni nešto poput
Korijena
Neka stara
Navika.
Zbog mene ne plači
Suza nisam vrijedan
Kasno je da se sada mijenjam.
Dolazi noc, gasi se dan
a nocu sve se cuje
i svaka pjesma truje
noc mi te duguje
nocni sam covjek
nocas i dovijek zbog tebe
A sad za sve, cigana dva
jedan da zivot psuje
drugi da povjeruje
noc mi te duguje
takav sam covjek
nocas i dovijek zbog tebe
Zbog tebe kucacu
lupacu ljudima na vrata
budicu ulicu, pjevacu svima iz inata
reci ce, opet je popio
vidi ga, kako se ubio
opet je vrata poljubio
Ref.
A ja pijan, a nisam popio
ni kapi, neka se cuje
ni kapi, ko da mi vjeruje
a jesam ja rusvaj pravio
pravio, evo ga, tu je
jesam jer noc mi te duguje
Pametna je Čaršija. Ništa manje mahala. Normalno rodile se i vijekovima žive jedna uz drugu.
Davno prije nego što je izraz eskurzija saživio u svom današnjem obliku, riječ je rabljena na čaršijskim kaldrmama i makadamu.
Nismo baš poznavaoci žargona(?), pa moramo nabadati da bi došli do pravog značenja .Znamo da je riječ stranjskog porijekla, a kad je tako, onda mora označavati nešto stranjske, nešto što ne priliči ovom dunjaluku.
Da bi sebi zacrtali osnovne smjernice, ( mi s'e ko ova post komunistčka ili nacionalistička pogan počeli šicati izrazima ) , moramo zaviriti u takulin i izvaditi potrabl riječnik. Prije se to zborilo džepni, ali se i mi malo modernizovali. Šta ćemo, ukorak sa vrimenom.
Potražinmo pod slovo e, nismo levati pa tražiti , recimo, pod šlj. Znamo da je tamo upisano šljiva i šljaka. Prvo nam se mere dopast, od drugog smo se čitav život noge fatali. Znate onu o krstu.
Nađemo zadati pojam:
-Ekskurzija (lat.)
Pod jedan garant nije , jer za to mahala i čaršija imaju hejbet svojih sočnih izraza za izlet:teferič, dernjek, tarapana,fešta,makljanje, takar u dvoje,đardisanje…A ovi rječnik sve to izostavio. Baš i nije neki pametan riječnik. Šta možemo, kad smo cicije. Kupili riječnik na buvljaku da uštedimo.
Pod dva nikad nije , jer u mahali ne m'reš skrenuti sa teme i kad je fuliš sto posto. Uvijek postoji neka caka da se zakačiš , i gdje mereš i gdje ne mereš.
Potražimo srodan izraz dvokurzija, ali ne pod slovom dc , jer tamo ništa nema osim dcidcati, i čitamo ono što nema ni u jednom riječniku:
-izlet u paru , žensko sa muško , ( zamalo nam izleti na umjesto sa ) sa posebnom namjenom, boravak para u prirodi sa nekom svrhom.
Malo nam sinu, ali ne previše. Nismo vam mi indiskretni. A i što'š ići zalećat se u u prirodu kad u toplini doma svoga imaš đardin oliti bukadar minderli šilteta i jastuka.
I tako ne skužismo prvi dan, ni drugi. Treći dan nas od sekiracije čir safato, pa morali malo na čaršiju napiti se ljekovite vode sa nekog šedrvana. Kažu ova voda je za sve lijek.
Lejtno je doba , vrijeme ugodno, sarajevsko, pun grad eskurzija. Djeca hodaju i za ruke se jamili , da se ne izgube u njima stranom gradu. Pogotovu djevojčice. Čule one da u Saraj'vu imaju njaki mahalaši, kojima jedini merak dohvatiti se ženskog čeljadeta i tjerati ga da mamica.
Privlačno je ta mahalska mistika, ali djevojčice kontaju lakše je sa jaranicom tom nekom mahalašu zalegnuti.
Pogled na mladost nam srce ispuni milinom. Eh, nekada…Joj, mamo mamice.
Prođemo malo dalje, ispred nas dvije strankinje, za ruke se drže. Znamo da su stranjkinje jer im govor ne anlaišemo. Malo nam stare za eskurziju, iako nemaju ni tri banke. A dobre su ko deset u po somuna. Ne treba ti jogurt. Znači u top su godinama, top ih mile zažago. Nije bitno čiji. Samo nek se beba. Plavuše su, napriliku sa sjevera ili barem sjeverozapada.
Ošacujemo ih , iako nas đuturumluk mazno posred glave, nije bitno koje, ne bi valjalo obadvije, i kažemo: eh, nekada…
One ni mukajet , i …
Mahalo moja, jel’ to moguće. Zveknuše jedna drugoj jezike, posred usta , aman do krajnika, ko da su sa otorine. Pih, nalet ih bilo.
E u tren nam se prosvijetli. Taki smo mi. Trebana nam tri dana, da nam u trenu nešto sine, u blentari pametnoj.
Sada sve znamo. Eskurzija je mahalski izraz za tribadije. Kako se domaći izraz nije udomaćio kod domaćih domaćica i ženskih ženskinja, i bio malo pogrdan, mahalaši se igrali iščašene , skoto pogane poetike.
Vala su mogli jednostavno reći lezibejke pogane. Jok , oni svoju neku filozofiju furaju. Ha se dvije jame za ruke, oni kažu:
-Vidi ekskurzije.
E, vala vidi se da su obrazli i poetični.
Mi bi ih jednostavno nazvali pogančerske istokurvoazije. Ali nećemo. Obećali sebi ; o ženama samo lijepo, muškarci su krivi za sve. I za ovu bolest.
Zato posrnule grlice molimo:
Mile pogledajte ljepote oko sebe.Pa nebo , i dnevno i noćno.
I šta vidite?
Veličanstveni sjaj Božije milosti i ljubav prema vama.
Ne dozvolite da On bude tužan radi vas.
Samo sagnite glave, zažmirite,skupite ruke i recite:
-Mili Bože…oprost molim !
I sve će biti u redu.
Nekako s’ proljeca
uvijek meni doluta
neka ceznja tamna
tiha mudrost davna
Spustam ja stare kofere
na perone sudbine
to je miris zrelih godina
moj kaput, bas je tezak, najdraza
Nekako s’ proljeca
ja se sjetim starih drugova
probude se u meni
svi derneci pijani
Tad nosim stare cipele
one znaju moje ulice
to je boja, crnoponocna
moji koraci, bas su teski, najdraza
Ref.
I opet taj osjecaj samoce
kad nece nikog mene krene i hoce
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od zelje za usnama tvojim
sav sam ti od ludila, nekako s’ proljeca
Nekako s’ proljeca
sjeti mene nepravda
na pobjede, poraze
i sve lazne obzire
Napravim, racun prastanja
popijem, pusta mastanja
to je ukus, lijepog kajanja
moji kapci, bas su teski, najdraza
Nekako s’ proljeca
noc mi oci otvara
nemam san da uhvatim
nema dana da ne izludim
A hocu da te vodim ja
tragom Sunca, jugom maslina
to je dodir tvojih bedara
moja duso, bas te volim, najdraza
Ref.
Uvik kad sam s tobon
ja san ka i dite,
zaboravin odma
svoje kose side
i godine ove
ca bi bile teze
da me lipa mladost
uza te ne veze
Razumi me dobro,
potribna si meni
jer srce je moje
ostalo u tebi
A dok zivot bizi
ono zesce tuce
da bi mir svoj naslo
sve me tebi vuce
A ca drugo mogu
prijateji niman
puno njih je bivsih
a i ja cu s njima
Ostaju mi samo
uspomene davne
virujuc da koja
jos ce zivit za me
Zato stalno mislin
na pobigle dane
i od tebe iscen
da ih najdes za me
Za umirit sebe
vratit bi se tija
da bar zadnju uru
buden ca san bija
A-a-a-a
Gle, ide lepa kao noć maja
Zvezdanog neba i vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlošću Raja,
Što od neba ga dan ne prima.
Tek senka jača s manje zraka –
I slabi slast neiskazanu
U talasu njenih uvojaka,
I blaga svetlost u vedrom danu,
Gde ćuti misao slatka svaka
Svu draž u čistoti razabranu.
S tog obraza i čela vedrog –
Što tiha je, a reč ne gubi –
Smešci zbore u boji nežnog,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da njen duh ne zna greha zemnog,
A srce njeno čisto ljubi.
Dok palme njišu grane i cijela varoš spi,
Behari dok mirišu ljubiš me ljubiš ti.
Behari dok mirišu ljubiš me ljubiš ti.
Al’ sad je mjesec maj, behara više nema,
Ruže su procvjetale, poljubaca više nema.
Ruže su procvjetale, poljubaca više nema.
Kad jesen opet dođe i vjetar kad zacvili,
Čekat ću te na raskršću gdje smo nekad sretni bili.
Čekat ću te na raskršću gdje smo nekad sretni bili.
A ti mi doći nećeš, tišina bit će ledna,
Samo što će vjetar šumit bila jednom ljubav vjerna.
Samo što će vjetar šumit bila jednom ljubav vjerna.