Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžoviž

 

Mjesečeva čipka                                                       Magle magle

 

Uskomešano noćno nebo                                             Uzbibanost modre rijeke i đardina

  

Talasanje nad Modrom rijekom                                   Beharli grm

 

Gusto tkanje života                                                 Razigrana livada

  

Vihori i vrtlozi strasti                                        Ona je plavetni đardin

 

Plavetna snježna noć                                                            Zlaćana staza

 

Krvavi vrtlog                                                                      Negdje između jave i sna

 

Savršeni snježni dan                                                    Sunčicin univerzum

Žan Ruso – Kada ti budem rekao









Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,

Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,

Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,

I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,

I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,

I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,

I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju…

Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.

Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.

Bleki – Sigurno je neki vjerski praznik

 

Negdje

bilo gdje

 

oca nema

ubijen je

drvosječkom sjekirom

 

majka je silovana

u uglu kolibe

ona je fetus

pokriva stid

šestorice vojnika u šljemovima

ili šubarama

sada sasvim svejedno je

sva pogan je ista

 

tri jetima se skuplja oko nje

miluju je

i šute

 

jedno  je mrtvo

od gladi

druge djevojčice   muž  je juda

sinćić je već siroćić

 

miluju je

i ne plaču

gladni su

a hljeba ne išču

žedni nisu

puna im usta leda

 

obzorjem vatromet blješti

u daljini

iza bregova

i još bregova

zvuci zvona  pozivaju na ponoćku

još malo dalje čuje se ezan

 

djeca samo slegnu ramenima

znaju za njih četvoro nade nema

ipak pomišljaju

sigurno je neki vjerski praznik

 vrijeme darova

i radosti


												

Tose Proeski – Nesanica / Song – Lyrics

 

Noć nad ravnicom

Noć nad ravnicom 

Mjesec u klopci oblaka

Mjesec u klopci oblaka

 

Na srcu mi lezi jedna stara rana

koja nece iz njedara nigdje

pa se srce pita moje

bez nje zivjeti kako li je, kako li je

 

Ref.

Idi, idi nesanice da ne vidim tvoje lice

da mi zora bol ne stvara

idi, pusti me da je odsanjam

 

Na srcu mi lezi jedna stara rana

da ga pusti srce je moli

a rekla je da ga dugo nece boljeti

ali boli, ali boli

 

Idi, idi nesanice da ne vidim tvoje lice

da mi zora bol ne stvara

idi, pusti me da je odsanjam






												

Druga strana ogledala za tetku Hankiju koju smo slovkali Hanifom

Za tetku Hankiju

*

Za tetku Hanifu





Mir s tobom Senorita

Obećah ti pismenije kao merebitno malo drugačije nasađeno ogledalo zapisa :

Naša rahmetli a blažena tetka Hankija

U post dešavanju shvatih da ono moje nerzumno ja ponekad , naizgled , brzopleto iskorači ka skoro nemogućem. Kako u jednom zapisu natakariti sažetak od par puta po par stotina stranica , koliko zapisah o tom čudesnom biću?

U tim stranicama ima dostatnosti za više od dva života. Ljubavi , nježnosti , milovanja , tragike , bola , sjete , nadanja , sreće , radovanja , tuge ,humora , parodije , ironije , ludovanja … Nadasve igre dva bića koje se vole , od kojih je jedno anđeo koji uči drugo da postane to isto ili barem dobro biće sa anđeoskim naznakama.

U tim igrama koje vode bezumlju i ludilo svojstvenih samo bićima koja spoznaju ljubav i koja je žive , sve je dozvoljeno. Igre bez mjere i granica , koje nemaju ni noći ni dana , već samo svitanja i sutone u kojima vlada sveobuhvatnost nalik čaroliji . Očaj i strah da će neka zla kob učiniti da bajka nestane vodi dodatnom ludilu , u kome postoji paralelni univerzum krojen , bojen , zapisan i dostatan samo za ta dva bića.

No , pokušaću , da sa nekoliko otrgnutih fragmenata iz tog opusa , bar u osnovnim crtama predstavim jedno vrlo neobično i skoro netjelesno biće.

Otkriću ti jednu tajnu .Kada god svojatam zamjenicu naša , iza nje se prvenstveno i permanentno krije zamjenica prvog lica jednine , koja se naslanja na moj ego. Nisam ja neki napuhani i uobraženi idiot da bih sebi persirao , ni slučajno. Ja sam samo veliki sretnik koji ni dan danas ne razumije koliko mu je i zbog čega toliko ljubavi i milosti darovano.

Mahalaš ne bi bio mahalaš ako svakku pripovjest ne bi zakuhao u samom početku:

“Naša rahmetli , mnogo blažena i vrlo nagodna tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa …”

Odabir imena nije bio slučajan. Normalno da nije dolazilo u obzir da u toj groteski objavimo pravo ime naše čarobnice . Zbog toga smo se igrali simbolizma i nadrealizma , a bome i konkretnijeg naturalizma, baziranih na već pomenutim igrama.

Hankija je žensko ime turskog porjekla u značenju caricu, vladaricu , gospodaricu.

Hanifa je žensko me arapskog porijekla. Značenje imena je : pravovjerna, iskrena, nevina , čedna .

Koliko god se mi trudili pobjeći od naših imena ona uveliko karakterišu naše ličnosti i predupređuju većinu našeg bivstvovanja.

Mnogi će pomisliti da su imena u oprečnosti. Nisu , vjeruj mi. Takva je bila Blažena žena , koja mi ni slučajno nije bila niti je mogla biti tetka , niti bilo kome .

I Carica ( zafrkana kako bi rekla Senorita ) ali i iskreno , pomalo naivno ali pravovjerno biće. I vladarica moga srca , nekad davno , što'no bi se reklo birvaktile. Ali u ljubavi nema ni birvaktile , ni vaktile . Ljubiš jedom , ljubiš zauvijek . A mo'š ljubiti ko konj i delfin istovremeno . I opetovano.

Blaženo biće su pečatili tragika, velike ljubavi i čednost.

Bila je jedino i voljeno dijete čiji su ugledni roditelji doživjeli nesreću nestajanja u nikad razjašnjenim okolnostima. Malena Splićanka je imala samo šest godina kada je naprasno postala Sarajka , jer je njen jedini rod bila tetka rođena i nastanjena u Sarajevu .

Šest godina je dovoljno vremena da se zapamte detalji tragedije. Ali potonje godine samoće , u kojima se nije smjelo pričati o tragediji , nose opasnost da se sve duboko zabunkeriše u hipofizu , i ogradi neprobojnim zidom magle kroz koju sjećanja ne dopiru.

Deset godina kasnije svjetlost obasjava i netragom ruši samoću , sad već prelijepe djevojke. U njen život ulazi prelijepi Mali princ, kreiran tačno po njenom emocionalnom , psihofizičkom i vizuelnom senzibilitetu. No , Mali princ ima onu svoje standardne manjkavosti. Nježan je , lijep , častan , pošten , razložan i naravno djetinje naivan.

Nije htio prelijepu djevojčicu ubrati prije nego dođe vrijeme sazrijevanja i branja . Četiri godine kasnije , djevojčica se pretvorila u labudicu zrelu za udaju i zatreperila nadom da je njenoj samoći došao kraj.

Jedne sunčane subote je došao dan vjenčanja . Vjerovatno je bilo proljeće i umilni maj. Bila je tu i kučica u cvijeću i dnevni boravak sa velikim specijalno rađenim Petrof klavirom sa dvostranim klavijaturama, za dva para ruku , na kojem nikad niko ni jednu dirku nije pricrvljio , niti akord izmilio, niti se ijedan crv na njemu usudio igrati crvotočina.

Avaj , avaj i avaj? ž

Jebote , jebota i jebote!

(Vi znate da mi ne nikad psujemo. A opet , nekad se mozak pomuti tragikom i triplicirana verba opscene izleti.)

Sat vremena prije vjenčanja mladoženja Mali princ gine. Dvadeset četiri nisu neke godine za umiranje , kao što ni dvadeset godina nisu neke godine za udovištvo . Ali šta se može ? Sudba neko bi rekao . Bahati ljudski faktor u vidu crne limuzine CK kaže realitet.

Neki mahalaši bi rekli : Blećak rikno , a takario ljepotu nije ,- ali bi skinuli kape njegovoj časnosti i dodali :

– Alalujah! Nek mu je rahmet veliki.

Trinaest godina će proći do nove svjetlosti. Eto , mislio sam da je najbolje da pismenije počnem sa jednim od prvih zapisa krojenim u njeno ime , davne 1971 . godine , trinaest godina prije njenog usnuća i uznesenja u vječni spokoj No , odustao sam , jer sam svojom nutrinom visoko rangirani mahalaš “valja nama preko rijeke ” humorom popločati mostove svijeta tragike i ljubavi , pa nove puteve tragike i ljubavi asvaltirati radošću i nadom.

…..

…..

…..

“Ljeto 1968…

 …I tako , ja  , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja. Zagledana u djecu što spiju ili mriju.

Sablasan , a prelijep prizor.

Djeca spiju , čini se da su mrtva.Svuda tišina , ni ptica ni cvrčaka ni. Mravi izsvojih utvrda proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje usamljene Sive vučice u tjeranju, daje znak da život boli.

Ljuljačka se njiše.

Polako , ritmično ,da se maksumčad ne probude.On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne.

Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni mješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.

Crveno , izlazeće sunce  se probija kroz trešnjine grane.Čini se crvene bobe zriju, ani jedne ni . U kosi im zrake  svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet  , čarobna su i prelijepa.

Prepoznah  onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije mi je mogao umrijeti u naručju. Dobrota ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.

Kasnije kada dođe red.

Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga  i zaljubljujem se.

Ona druga djeca su bila očajna i uplakana.

U tom očaju, oni mene , kao neku vilu iz snova vidjeli.

Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju svijetove djevičanskih ljubičica.

Noć je minula.Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću  , da usnulu djecu ne probudi.

Bio bi to veliki jazuk.

Svi šute , niko ne spava, samo Debe. On zaspo i pomalo bruji. Lenji mu malo na rame prislonio glavu  i kljaji. Svi šute, plaču i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži.

Meleki se povukli sa obzorja , primili su želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje nikakvog uticaja nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne.

Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe, neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca, ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U blještave boje se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapižikom.

Iz vrata zadnjih  se pomalja noga. Na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge. Izlaze štikla, polako , reklo bi se namjenski metodično . Na njima mrežaste crne čarape koje povlače drugu nogu. Izlaze noge, pa  izlaze i izlaze , i  opet, i još izlaze li izlaze.Nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio, da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati.Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga,odmah ispod hipofize. Loša iskustva sa plavim  uniformama i bolni bubrezi ga  pratili  cijelu mladost.

Lenji se pita , kako tolike noge ,  u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi ,razumio bi on.Misao haman ko auto.  Pogled na one duge noge , mu , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo.Sam sebi se obraća , i sebe i hvali i sebe kudi:
-Šuti dobro si prošo frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi ona same od sebe poskočila i tango za dvoje zaplesala. I mor'o bi je ić’  bacat. Jazuk . Ne valja jednu harmoniku u hendek dvaput bacati. Nikad mu se to dosad nije desilo. Ne znam zašto,  nisam toliko pametan ,ali nikad jednu harmoniku dvaput u jendek nisam bacio.

Zlata ništa ne bi pitala , već bi mu, mu ‘nako ,  namah, preko ruke, dvije tri vaspitne, po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele  Jelene grudi lice sakriva.Boji se ako nastavi da gleda , evo ti, novi herc bum , bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco sa svojim anđelima na daleke nepovratne pute , sasvim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Prekrasne i poetske, sigurno bi reko Dobri  , konta Deba .

Šta ima Dobri da konta, ja to vidim, a on blentovija spava.Nije takario onu malu špicu.Garant je zbog toga žvalje razvukla k'o netakarena mlada i odvrnula česme. Sad zaspo i  ovu ljepotu propušta. Znao sam je da je on baksuz.

Deba i Lenji se pustiše šupljeg kontanja, pojačaše teleskope,durbine našiljili i pooštrili i ramenima gurkaju jedan drugog. Malo fali da čoček pa'ne.

Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.

Sva četvorica uglas,ko da ih je nebeska lira naštimovala:

-Joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam!

Rizik im se nije isplatio.

Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške.Starka štiklom onog krvavog po modrim očima buba.On se prsi i oči podmeće:


-Udri bona ,dok možeš, zaslužio sam.

Njoj se priznanje smilovalo,pa ga poče ljubit u oči bolne.On vrisu:

-Nemoj bona, jebo te pas.Vidiš da mi još iz očiju krv šiba. Ali je zagrli i ljubi.Kaže onako,uzgred,njoj i svima, kao ona pogan  neka:

-Ne brini se mila,vas će narod zlatnim kašikama jesti.

Znam ja sam kriva.Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode, a bome i ostali atrinuti nisu za baciti.Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu mlatiti. Sve neko goluždravi tići, samo se  onaj  brada i ona stara  koka, što se malo prije počerupaše, godinama  izdvajaju.

Brada ,krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće, na umjetnika zaudara. Ona koka pored njega, puno starija od njih, barem deset godina. Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja  srednjih škola u egzotičnim plesovima.

Ona Mojsilu lagala za tri godine.Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista radi druženja sa tom “djecom” pomladila i više od lažnih godina.

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti , vitki i dugi , kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju, kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama, crni  šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi. To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni , ko centifolija  ružičasto žuta, oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestadoše izlaziti. Svi odahnuše. Ogladnilo se i ožednilo .

Uspravljaju se , čvrste i podatne, vide se jahačke čizme koje nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu. Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko si  ljepota darovao ovoj ženi.

Ovalno lice , ublijedilo bojom nevinosti ljubičica, je nježno i blago. Ukrasi ga  rese; oči boje safir leda,  pa usne,  kao sočna zrela trešnja pred branje. Nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se na sredinu između bisernih školjki  postavio.

U školjkama , u resicama što trepere  , dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici,onoj lijevoj safir , smireno se plavi .U desnoj resicu rubin ,  nestašno krvari..

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradena; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP. Sve nevolje meni pred   i pod  moje noge stižu. Neko prijavio u sabah rani; k'o sa džamijskig  ahtung-ahting  megafona,  vrištanje što se čuje. I potoke krvi i harmonike zvuk ,sto dvadeset basova  što se tandara niz jednek.

Ja sam htjela , u aroganciji svojoj ,da ih potčinim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao,  kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njenu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da  diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze  isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput Jermenke Vranjanke slamala.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da  će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno,  zajedno sanjali…

…Tri godine kasnije jedan mahalaš sa Bjelava me nasankao. Zaveo me. Ne, taj me nije zaveo onako da je  pokazivao namjeru ili  na neku foru. Nije imao ni ulet , što bi mahalaši rekli. On  me zaveo ko nejveću bekanku. Dobrotom i velikim i nježnim djetinjim srcem.

Kad bolje promislim , on je uvijek bio taki. Dobar i fin. Vrlo jak, a krhak. Finije čeljade ja nisam srela u životu , niti ću.

Mili moj , Dobri i Fini ,  Mali Princ nalik Dodi.

Voljela bih da sam ga kada privila na grudi i ljuljala kao malu bebu.

Ne znam zašto nisam. Trebala sam. Sada znam da bi mu godilo. Ali bojala sam se da ga ne povrijedim.

Kasno sam shvatila da ga ja nikad ne mogu povrijediti.

Osim ono jednom. Nakon trinaest dana. Kada sam odlućila da smo ćudoredno neprihvatljiva kombinacija jer sam bila iskušenica . Pa se popišmanila. I tako svakog ljeta naredne četiri godine spoznavala da nikako nismo par.

A onda sam se zaredila , jer sam mu morala dati slobodu da krene svojim putem , kao i ja svojim davno nanijećenim .

I ono drugi put. Jedne prelijepe snježne Badnje večeri nakon trinaest godina. Kada sam usnila . “

….

…..

“A pola godine prije toga usnuća umrla je Nadin , njihova prelijepa djevojčica od četiri godine . Njena smrt je bila previše za jedno divno biće i ljepota mila je samo zaspala. Na njegovim rukama . Dakako! “

A Dobri , pitaće neko?

On i dalje tvrdi – život je prelijep i još uvijek se pita čime je zaslužio toliko Ljubavi i Milodara.

I nemojte se čuditi što je jako rano natandario sivo bijele vlasi. Godinama su postajale sve bjelje , da ni na kraju poprimili boju zaleđenog snježnog jezera. Kao mahalaš će vas ubijediti da su gospodske i da mu dobro stoje uz njegove nježne , sjetne oči pune neisplakanih suza.

A vita e’ bella

moja draga Senorita.

Sretno i čuvaj se molim Te.

*

Baš su ljudi baksuzi

Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama  odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.

O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog  tih istih voćkica.

Joj ,što bi tada bila milenijska  fešta od vočki , po glavi insana.  Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije  podave, podave …

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda  neki čudoredni belaj ispadne.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

-Snijeg pade na behar na voće.

-U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 811* – 816*

811*Pakao je ogroman i vječan Neka se budući stanari ne otimaju za slobodna mjesta. Svi će biti ugošćeni i smješteni na način dostojan silnika , neljudi i pogana.

812* Neuki i neupućeni putnik ne želi uvijek hoditi poljima pelina , kojeg ima u svakodnevnom realitetu. Ono iskonsko u putniku nenamjerniku želi cvrkutavi žubor potoka, cvrkut ptica , miris cvijeća , osunčano plavo nebo i hod bosonoge djevojčice rosnim poljima, gdje mirisne ljubičice i raskošno poljsko cvijeće pune grudi i um ljepotom i zahvalnošću Uzvišenom Stvoritelju.

813* Samoću su izmislili neuki i kukavice.. Ako bar jednom voliš, više nikad nisi sam.

814* Dani milosni se ne vraćaju , ali u ljubavi , sjećanju žive a bole milujući uvijek žive rane damara.

815* Ako ti ne čeprkaš , obrađuješ i zakucavaš neki će drugi ćeprekat , obrađivat i zakucavat. Čista logika . I nemojte nas pitati šta to , neuki i bolni vazuda bili.

816* Šta znaju ljudi šta je presvisnuti? Malo je njih koji to znaju. U tu tajnu su upućeni samo oni koji su presvisnuli.

 
   
 
   

-U kokuzluku  uopšte nema nikakve, pa čak ni potske pravde,niti je ikad bilo. A u demokratije pogotovu.

-Ipak po nekoj  logici    historije učiteljice života, više od polovina dunjaluka će uvijek biti totlani, ili kako mahalaši vole podcrtati frontalni kokuzi.Ovo frontalni nam je nekako upečatljivije od totalni. To mu kao dođe da su kokuzi isprednjačili ispred  nekokuznjaka, što je u biti vrlo logično , ali  gledano sa humane strane , nekako nam se čini vrlo nehumano da kokuzaneri u nečemu prednjače , pogotovo u kokuzluku.

***

Blog je zagušen neukima i nerazumnim čije se obzorje umjetnosti i života svelo na vrtne staze popločane wc pločicama , vrtložnu igru bolesnih džukela i pušača, koji uzaludno pokušavaju uhvatiti vlastiti rep, jer odavno shvatiše da glave i ljudskosti nemaju.

.

26* Jednom grebator uvijek grebator , tako mahala stigmiše kukavičiji porod.






												

Klapa Rišpet – Ćaća / Song – Lyrics

 

U dvoru ditinjstva moga
na Cvitnicu sve procvita
dalmatinska su prolica
lipsa nego tua lita

Ispod cacine murtilice
trunu mrize
rici su se izgubile
uspomena srce rize

Ne mirisi, murtilice
samo jos je veca bol
sitis me na drago lice
a prazni su dvor i stol

Ref.
Sam si bija, sam si plaka
di su bili tvoji tici
jesan li ti reka caca
one prave rici

U kredenci moja slika
zaplakat cu
zadnje od tebe san cuja
doi malo, vidit cacu

Oce tu san, tebe nema
kroz suze rici letu
za ovin si stolon igra
sam sa sobon na tresetu