Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Tananost                                                                         Bosna zemlja božije milosti

 

 

Snježna noć i otisci                                                   Prozračni cvijetnjak

 

 

Nejasne sjenke                                                      Plavet i bodlje

 

 

Dobrota MBS                                                                     Punoća jubavnih dodira

 

 

Ljubičice u polju šarenom                                         Djelići krhkog cvijetnjaka

 

 

Krici i bura                                                                      Jesenji omaž

 

  

Mjesečevi velovi                                                               Snoviđenje

 

 

Sneno talasanje                                                                  Nebesko talasanje

 

 

 

 

Tagore – Dar

 

Gradinar 7.

 

 

O majko,

knežević će proći jutros pokraj naših vrata –

otkud mogu da pazim na posao svoj?

 

Kaži mi kako da opletem vitice svoje;

Kaži mi kakve haljine da obučem?

Zašto me gledaš tako čudno, mati?

Znam dobro da neće pogledati ni jednom u moje prozore;

Znam, u magnovanju će iščeznuti ispred mojih očiju;

Samo će poslednji zvuk svirale

uzdišući dopreti do moje svirale.

Ali će mladi knežević proći ispred naših vrata,

i ja hoću da obučem što najlepše imam za taj čas.

 

O majko, mladi je knežević prošao pored naših vrata,

i jutarnje sunce obasja njegova kola.

Ja odvratih veo sa svoga lica

otkinuh ogrlicu od rubina sa svog vrata

i bacih mu je na put.

Zašto me gledaš tako čudno, mati?

Znam dobro da ogrlicu moju nije podigao;

Znam da su je točkovi smrvili

i ostavili crveni trag u prašini,

da niko ne zna šta je bio dar i kome je namenjen.

 






												

Bleki – Tvoje kose

 

Pričao sam sa vjetrom

vjetar mi donio

miris tvoje kose

skrivene u tami smilja

 

šum kristalno sjajnih vlati

bojenoh plamenim nadama

balgo valovite lepršaju

rezigrane na osmjehu mome

 

divio sam se oblaku

kišom mi poslao krajolik

tamom obavijeni lik

zagubljen u prošlom vremenu

 

plamte nestašne ženine oči

ispod  uzdignutog gordog čela

a zabacuje bogatstvo vlati

do po uzbibanog djevojačkog daha

 

zahvaljivao se noćima

jube što mi nose

ne sluteći najavu

rastanka suznih kiša

 

svjetlosna je kosa tvoja

mirisom doječeta mami

eh blago onom ko ti sada kose mrsi

i koji se njenim mirisima budi

 


















												

Ljubav , San i Žena

Svitanje

Svitanje nad visovima

Suton nad Gradom čednosti

Suton

San o ljubavi

Nestvarni krajolik

Krajolik čežnje

Savršena ljubav

U nedostatku pjesama i boja ,mi ih izmislimo.

Nasumice odabiramo riječ.Pritom i žmirimo i pride maramom zavežemo oči.Radi objektivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek, na cedulji života, donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika.Po srcu i duši,iako mnogi sumnjaju da je imamo, zapisano:

-Ljubav !

Da, uvijek isto.Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam ga otme.Mi ne damo.Muški ponos,šta li?

A onda ,slegnemo ramenima, jer nemamo izbora. One pakosnice Suđaje tako odredile. Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik,tako ona hoće.Ne može se svuda vucarat.Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi,a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija ,bila nam je od velje pomoći.

U trenu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun, koju voćku ili šerbe.Ništa sa alkoholom.Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, kažemo joj ; a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo mi,ali to je trik .Zna to ona,ali ali i ona, ko fol, jedva nam odobri dvi tri ,i to samo kad ona milsi da je potrebno. Jes kako ne mnijemo mi,bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea. Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi. Sve se nadmao  premuntati je na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar ,smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija,mamo mamice.Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan,i minimum još toliko obnoć.

Joj šta je ta,u pejsaž  natandarila,minderluka,jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar,Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo,ali ohani malo bona,đe si navrla,nije valjda opet rat.

-Nije rat,ali nije ni mir.Tako vam je to u ljubavi.Uvijek neka frka i neko proljeće,možda i ljeto sa blaženim licem,il jarka jesen ,pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli.

-Nestrpljivice jedna,lako ćemo izabrati aktere.Ženska haman ti,a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni,kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći,ja vam odoh.

I nesta. Najednom, ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana,misao utihnula,srce se zaledilo,duša se sakrila.

Joj ,jesmo stvarno blentavi.Šta ćemo sada bez ljubavi.Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati.Ili boje mazati. A onda sjetimo onog jade,koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom princezom…

Šta dalje pitamo se mi!?

Žulja nas ono zrno graška. Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona.

Ne mere bez nas  praznovat i dušeke ravnat.

Sve do jednom.

A ipak…za svaki slučaj zapišem0:

Ljubav je život.

Život je samo jedan san;

živjeti nježnost,tišinu i mir.

A kako ljubavi neizmjerno imamo ,

onda prepustimo srcu biranje tonova i boja.

Godinama pokušavamo dohvatiti suton i svitanje ,

u onom čudesnom , nezaštićenom jednom jedinom trenu,

uplitanja noći u dan , i dana u noć , kada sve postaje snoviđenje.

Tada se anđeli spuštaju da podare ljubav i snove voljenim Božijim bićima,

i uzdižu se , počesto tužni , razočarani, slomljenih krila , zbog neobavljenog posla.

I čini se , sve su ređe sretnice koje obasjava njihova milost, jer se neuki boje prihvatiti

tu bezuslovnu ljubav i prenijeti je na nježni način kojim je darovana; nevino i kristalno čisto.

Indexi – Sanjam / Song – Lyrics


Centofilija   Copy (3) of ona spavau plavom   Nebo

 

Sanjam

 

Sanjam da te opet slusam kako dises

kako dises dok savija se trava

da me dira tvoja kosa plava

tvoja kosa na mom licu draga

 

Sanjam da se opet volimo u klasju

u tom klasju sto lezi tu pod nama

i da luta tvoja ruka vrela

tvoja ruka preko moga tijela

 

Ref. 2x

Samo jedan zivot imam

i ludo ga bacam

jer zavoljeh jednu zenu

zenu koju sanjam

 

Samo jedan zivot imam

koji nisam htio

jer zavoljeh jednu zenu

koju nisam smio

 

Sanjam da ti kazem

vrati mi se draga

ako treba pobjegni od svega

jer je zivot samo ovaj jedan

nema nista, nista izvan njega

 

Ref. 2x

 

Samo jedan zivot imam

i ludo ga bacam

jer zavoleh jednu zenu

zenu koju sanjam

samo jedan zivot imam

koji nisam htio

 

Jer zavoljeh jednu zenu

zenu koju sanjam

(2x)

 


												

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Sedma epizoda

 

Epizoda – Oni jašu Mojsije harmoniku već bacio a da akorda nije pustio

 

Luca na sceni ,prvi put.

 

Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke  .Ali i mnogo prije prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti. Šenkrat plaha noć skršenih srdaca će netom doći.

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči ovaj epohe koje se gase  i rađaju .Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i nedaju mu mira.Malu guzu u ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema čime . Vas  mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Večeras je skonto da od večeras  nema mozga.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ,probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiranja nego iz švaleraja.

U Šaćirov taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo, a Cigana nigdje nema. Čak ni Ibre Piljka , prvosveštenika i putnika kroz vrijeme . Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti ,nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju pridošli ženski insani, oliti insanke. Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima. Deba ko Deba,mjerilo van dometa , mirno i sabrano spava.

Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe,  ali se pizdunka raspožđena i ojađena  odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin ,da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtjati. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji se ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, refleksije odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat,a jazuk.Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah,preko ruke,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučaj Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim očekivano i  iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge ,već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a zlatna ogrlica  brilijantom se hvali. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju.Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, taj nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,   odozgo desno , u Latinluku ponovo  rodila. Svog maternjog , dalmatinskog se ko dijete ostavila  se ostavila jer ga nije ni upamtila. Sve više se drotovskim  služi , a i mahalština joj zadinjih dana poprilično gre.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakva i takva filozof.ica . Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje navodio .

 

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju ,još uvijek ni jene , nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba, reko bi Deba    krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku. 

Kod  njega bio fazon : Kakvi hajvani taki insani  il obrnuto , Nikad mu se u blentaru  ne moš zvalit . Mi šutimo ; nismo Deba ali isto mislimo, da je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji.  Nismunam Eva i Adam džabe rod. Ni oni nusu voljeli krpice . Do jendom. Tako vam je sve i životu . Do jednom . U beskrpenjaše prvenstveno ubrajamo  samo  nas ,naše druge i… Vala ne saznaste ove hefte ,  a vjerovatno ni poslije. Niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo. I još vam za odavanje vlastitih nevolja , bola  i tajni plaćamo , pa da nas vlastima drukate . Nismo džabe mahalske sise sisali.

Popova, fratra i hodža se pučanstvo , poslije novog  rođenja Juge , kutarisalo. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže oduvijek , i još uvijek  metiljaju i rovare, ne možeš se gamadi i nametnika istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti , ni demokrati to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema. Il se za neki akcioni film teren priprema .

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze  i gnjecavce  sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti, čuti ni zucnuti. U raspored ,  šest plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo,četvri vako i nikako i opet tako dalje.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće moći i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , oni ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore, deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno,Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samom joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

 


												

Bleki- Trudnica

Ostala sam bremenita

tebe blentavog zagubila

san naš prkosom rodila

A    gdje si ti

U    noćima koje bole

dok prelijepo siroče

A    bez roditelja živih plače

U    crnim haljama zaleglo

po bjelini meitaša

svoje neispisane sleđenosti

TOSE PROESKI – Sve je ovo premalo za kraj /Song – Lyrics

 

 Nezrelost Izlaz  Ludosti

 

Sve je ovo premalo za kraj,

tu na tvome dvoru nisam vise kralj.

Da se pozdravim s tobom to ne mogu sad,

sve je ovo premalo za kraj.

 

Sve je ovo premalo za kraj,

samo nikome o tome ne pricaj.

Jos ti svaki grijeh pretvorim u sjaj,

sve je ovo premalo za kraj.

 

Ref.

Necu vise da te volim, ne

probao sam al’ mi ne ide.

Zauvijek si moj, izgubljeni raj,

sve je ovo premalo za kraj.

 

Necu vise da te volim, ne

probao sam al’ mi ne ide.

Zauvijek si moj, izgubljeni sjaj,

sve je ovo premalo za kraj.

 

Sve je ovo premalo za kraj,

samo nikome o tome ne pricaj.

Jos ti svaki grijeh pretvorim u sjaj,

sve je ovo premalo za kraj.

 

Ref.

Necu vise da te volim, ne

probao sam al’ mi ne ide.

Zauvijek si moj, izgubljeni raj,

sve je ovo premalo za kraj.

 

Necu vise da te volim, ne

probao sam al’ mi ne ide.

Zauvijek si moj, izgubljeni sjaj,

sve je ovo premalo za kraj.


												

Prever – Škola umetnosti

U kutiji od prepletene slame
Otac odvoji jednu kuglicu od papira
I ubaci je
U staklenu zdjelu sa vodom
Ispred radoznale dece
Razvi se u vodi namah
Raznobojni
Veliki japanski cvijet
Kratkotrajni lokvanj
I djeca zanijemiše
Zadivljena
U njihovoj uspomeni nikad više
Taj cvijet uvenuti neće
Taj nenadani cvijet
Stvoren samo za njih
Na tren
Pred njima.

 

Hb