Njoj
Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.
Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.
Još uvijek učim se , uprkos umoru kalendara.Ili se to kaže spoznajem.
Večeras mi se prosvlijeti da sam jedno biće susretao nebrojeno puta tijekom zemaljskih dana. Onih drugih vakata , prije nego sam hekno na zemlju , se skoro i ne sjećam.
Jednom kao dijete potopih se u Miljacki ne želeći izaći iz nje. Svjetlost me obasja i dozva moje ime. Privućen nevidljivom ljepotom iskočih iz vode. Prelijepa djeva , sa mosta mi mahnu i glasom , nalik poju maglica šapatom proreče:
-Neka te , živi , trebaćeš nam. Biću uvijek uz tebe , ja ili neko koga ću slati kada ti budem trebalo.
Potonje čega se sjećam je odrastanje 10 , 17 i 20 godina i osjećaj bliskosti smrti, koja mi se predstavila kao sudba moja , a koja je neumitno , šćućurena u kutu ili žbunju nadomak mene , pomno bez upliva pratila tok Modre rijeke koja me lomatala.
I uvijek , nepogrešivim osjećajem da datost pojavila bi se ona , djeva bajna anđeoskog lica i legla pored mene i grijala me. I normalno vraćala me sa zacrtane putanje.
Sudba se nikad ljutila nije . Uvijek bi onim zagonetnim osmjehom “kad tad ” , nestašno mahnila rukom , djetinji poljubac poslala i trenom nestala.
Nekoć tokom rata , bijah ranjen , iskrvarih . Safatala me groznica i hladno mi je toliko bilo da sam se u led , meita pretvarao. Jedna djeva leže kraj mene i podari mi svoje toplote. Nisam se uplašio iako me plamenom živom grijala.U glavi mi se lomi njeno ime i lik . Prelijepa je i čudesna , skoro bestjelesna .
Reče mi:
-Tu sam , ništa ne brini , trebaš nam još.
Groznica ne dade da joj se zahvalim imenom njenim. Kada ode sjetih se. Bješe to Jeanne d'Arc .
Poslije sam d vadesetak i više godina brodio ovim dunjalukom , čeznutljivo i sa zahvalnošću sjećajući se “iscjeliteljke ” . Ni sudbu više nisam osjećao.
Bijah jako dobro i neutješno mlad . Ne znajući kako krasti dane odlučih otvoritu Galeriju Bosna zemlja Božije milosti. Skoro istog trena pojaviše i sudba i moj mili anđeo. Baš me je obradovao taj prvoputni sinhronizovani dolazak. Bio sam radostan i u nekom transu. Tri mjeseca se provrtiše , svaka svoje znanje i pouke ostavi i odoše.
Bio sam neutješan , manje tužan , više usamljen bez njih . Prvi put u životu iskreno shvatih koliki sam grešnik. Ne zna se pravi razlog , da li je to zbog grijeha ili neke zapretene tuge , ili samo da imam šta raditi , godinu dana kasnije otfikariše mi veliko zlo sa leđa .
Sam svoj majstor nije sebi mogao pomoći . Rana na leđima je bila tako nezgodno natakarena da joj nisam mogaoprići i previti se . Ili sam se pravio nevješt. Znao je da će se ona odnekud pojaviti. I pojavila se . Uprkos očiglednoj nelagodi , očistila , namazala i zavila ranu , kao da joj je to tisuć ljetni posao bio. Slučajno je dodirnu nježnom rukom i osjetih ugodno peckanje i svrab rane u zarastanju .
-Nemoguće , čudo .- reče mi hećim dva dana poslije, – Jeste li vi sigurni da su baš vas operisali.
Dvije i po godine kasnije ponovi se ista stvar. Ne znam iz kog razloga. Mislim da se tijelo pobrinulo da ona dođe . Ovaj put zlo bješe na vratu. Ona dođe , nasmija se i po mahalski reče :
-Sve će biti u dure. Ovo moš sam ta …, ups previjati.
Nikad je ne pitah šta je ( i da li je ) hotijela izlanut takariti ili tandarati.
Tokom posljednjih ljeta , još dva puta je navratila da provjeri da li sam dobro. Nisam joj morao prijavljivati da smo suđaja i ja bez ikakvog natezanja riješili problem onog takarli kovida. Siguran sam da je to znala.
I ovaj pu ne reče :
-Trebaš nam još.
Od tada moj anđeo ne dolazi. Vidjela je da se sudba dobro slaže sa mnom i čak mi savjete o slikanju i pisanju daje. Jedino se ne možemo složiti da li smijem naslikati svoga Anđela. Ne znam kako pojaviše dvije njene fofotografije . Ih ko da meni one trebaju da naslikam moga Anđela. Znam joj svaku crtu lica i svaki djelić …
A ona ima i prečih poslova nego se brinuti o nekom koji nema više od čega bolovati.
Eto , tako se ta putnica kroz vrijeme meni ukazivaala i svjedočila imenom i djelom , da je Bog milostiv .
I know I never loved this way before And no one else has loved me more With you I've laughed and cried I have lived and died What I wouldn't do just to be with you I know I must forget you to go on I can't hold back my tears too long Though life won't be the same I've got to take the blame And find the strength I need to let you go Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And let my life be as it was before I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away There'll never be a moment I'll regret I've loved you since the day we met For all the love you gave And all the love we made I know I've got to find the strength to say Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And let my life be as it was before I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And as you leave I know I love you more I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away Samo otiđi Znam da nikad nisam ovako voljela I niko drugi me nije volio više Sa tobom sam se smijala i plakala Imala život i umirala Sve bih učinila da ostanem sa tobom Znam da moram da te zaboravim kada odeš Ne mogu predugo suzdržavati suze Iako život neće biti isti Moram da preuzmem krivicu I pronađem snagu potrebnu da te pustim Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo otiđi Nikada ni jednog trena neću zažaliti Volljela sam te od dana kada smo se sreli Za svu ljubav koju si dao I svu ljubav koju smo imali Znam da moram da nađem snage da izgovorim Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo otiđi
Frkin usud
Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi ko girica, prgavi ko’ kokotić, bi tada poludio.
Njegova sreća spasio ga Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:
„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?
Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio , njega Mojsije branio, jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek znao da kasni u razmišljanju. Mjedeničani mu raja bili.
Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,
Jedno jutro, sabah in the early morning , zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno razmatrat od koje ili kojih.
Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držale. Zaista su to prelijepa , radosna vremena bila, joj , mamo mamice.
Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva bjelavska nisu ga mogli mašiti.
Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.
Došli do pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.
Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i molbe i nosi konjima. Njima to ko zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto, pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje i po leđima potapše.
Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:
„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“
„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.
„Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“
Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.
Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici od sto dvadeset basova , koju jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći, što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.
Oni nesretni vukli su praznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.
Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.
To je bio sevdah, poetika i snovi.
Neko bi to pokušao objasniti.I opet bi, sasvim sigurno pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom.
Niko živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, ključarke nježno otvore seharu, malo sevdah praha na njih prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,kadifica, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. A najviše đardini. Da, đardini ; i ovi, i oni.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.
Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.
Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe. Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešće bili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana, Luce blažena ,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milica Milosava sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju
Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh
Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče,
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo – Grad Čednosti
Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.
Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.
Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.
Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.
Jednom je i Lenji skoro „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije, i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.
Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.
Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život slomila ..
Aha,bilo to istu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.
Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni još nisu jahali. Samo što nisu.
Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.
Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.
Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati, im išlo od ruke, u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.
Jahači se skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdunčica koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.
Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.
Kraj prvog dijela
Preko praga, kad je posao
preko praga vodu sam bacila
al sam znala da kada jednom
ode, nikad se ne vraca
Srce mi sa sobom odneo
al ne kunem , srecan mi bio
Refren 2x
Gde si dušo, gde si rano
dal bi pogled krio ,dal bi plakao
kad ti kazu kako stalno
sklapam oci s tugom
I budim se s njom
Kuca nasa, u njoj se svetla
nocu nikad ne gase
blago tebi , ti znas da
negde neko tebi nada se
Srce mi sa sobom odneo
al ne kunem , srecan mi bio
Refren 2x
Gde si dušo, gde si rano
dal bi pogled krio ,dal bi plakao
kad ti kazu kako stalno
sklapam oci s tugom
I budim se s njom
Refren 2x
Gde si dušo, gde si rano
dal bi pogled krio ,dal bi plakao
kad ti kazu kako stalno
sklapam oci s tugom
I budim se s njom
Ona budna sanja
Ljubav koja se ne prekida
Noćni nizovi
Modra rijeka moje mladosti
Rastanak
Vaskrsom u nizovima dana prije i poslije sje tim se prelijepe Radmile jer svaki naš susret u trajanju decenija beskrajnih bješe vaskrsenje ljubavi i mladosti * U Baba Višnjinoj gore na kraju centra bijelog grada gdje je nekad davno nebo slavljem mirisalo bješe kućica mala na broju 4 urešena bojama meda uzdaha i ... snova sve se bojilo ljubavlju i šeri i slatko od višnjevače i usne okusa zrele trešnje i jecaji i branje moje mladosti kose od ebanovine grudi mramorne oči modro zelene nalik mojoj modroj rijeci uranjale se u moje dodire gitara i nježne balade u rukama milovanja umilni ženski glas što ljubav žicama stere i onu o boli i rastanku ali i nadi i čekanju jedno krhko djevojačko srce milosti puno prigrlilo nestašno blentavo dijete umiljato žgebče iz jedne bjelavske ma'le slične njenoj i zavoljela Ali, usud voljelo se dvoje mladih dušmani im... voljela ga i poslije kada već nikako nije smjela ... a blento dobri šta sa njim pitaće neko tko da zna poslijednji put kada se oglasi reče dani milosni se ne vraćaju ali u ljubavi sjećanju žive i bole milujući uvijek žive rane damara
* Čestitim vjernicima Pravoslavne vjeroispovjesti sretan i blagoslovljen Vaskrs
Kazu da nasao si pravu,
al'zaboravu ne daj me.
Kad prodjem ne okreci glavu,
jer ipak lepo bilo je.
Kazu da sutra bice bolje,
a lazu svi ko nekad ti.
Al’ ja za sutra nemam volje,
volje mi uvek zafali.
ref: Sutra je sad i lose je,
a ono pre sve bolje je.
Bio si ti, bila sam ja,
a sad je tu nostalgija.
Boli me sto si ljubav njena.
Boli me sto ste dobar par,
i sto na tebe prava nemam,
i nisi vise moja stvar.
Al'ipak cuvam sliku staru,
da svaki dan me podseca
na mog zivota lepsu stranu
i srecu sto sam imala.
*
Smrkava, a na zapadu, nečija noga
gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom.
Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj,
na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina
na smjesu limuna sa tamjanom
Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana.
Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara
bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.
Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila
mogao bi provući kroz burmu vjenčanu
Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga riječima
bilo bi što i težinu zrake sunčeve
na terazijama izmjeriti.
Odjedamput, od svega, od vinskog zapada
od rogatog mlađaka, od ženske bluzice
po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla—
odjednom, od svega toga, lakše mi je na duši.
I lakše na svijetu
Znaš i dalje da na zemlji postoji
rat kao crno klupko. Al s njime bi se duša
igrala kao mače. Smrt se i dalje
kroza sve providi, ali ne kao prćasta
lubanja kroz kožu lica, već kao sjemenka
kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim.
Sjeti li te dah ljeta
i pjesme uz gitaru
kad se djeca ljube
i mirise na travu
Jos smo broj ovog kraja
guzva nam je poznata
beskrajna zezanja
i partije pokera
Sve sam igre odigrao
otkada si otisla
vrh i dno dotakao
na milion nacina
Pamtim smijeh, tvoje suze
svaka rijec zakletva
i niko ne zna kako pece
i ledi dok ne proba
Ref. 2x
Zapjevaj nasu pjesmu
meni i tebi rijeci poznate
cekam te na starom mjestu
tamo gdje ljubav pocinje
Sjeti li te miris zime
ocajan bez snijega januar
kad se magle sive spuste
i svaki dan je umoran
Sarajevsko kisno jutro
jos mi broji korake
kad rijetke ptice i cistace
ulice zagrle
Sve sam ceste prosao
od kada si otisla
malo Sunca sacuvao
na dnu starog kofera
Ref. 6x
