Još uvijek učim se , uprkos umoru kalendara.Ili se to kaže spoznajem.
Večeras mi se prosvlijeti da sam jedno biće susretao nebrojeno puta tijekom zemaljskih dana. Onih drugih vakata , prije nego sam hekno na zemlju , se skoro i ne sjećam.
Jednom kao dijete potopih se u Miljacki ne želeći izaći iz nje. Svjetlost me obasja i dozva moje ime. Privućen nevidljivom ljepotom iskočih iz vode. Prelijepa djeva , sa mosta mi mahnu i glasom , nalik poju maglica šapatom proreče:
-Neka te , živi , trebaćeš nam. Biću uvijek uz tebe , ja ili neko koga ću slati kada ti budem trebalo.
Potonje čega se sjećam je odrastanje 10 , 17 i 20 godina i osjećaj bliskosti smrti, koja mi se predstavila kao sudba moja , a koja je neumitno , šćućurena u kutu ili žbunju nadomak mene , pomno bez upliva pratila tok Modre rijeke koja me lomatala.
I uvijek , nepogrešivim osjećajem da datost pojavila bi se ona , djeva bajna anđeoskog lica i legla pored mene i grijala me. I normalno vraćala me sa zacrtane putanje.
Sudba se nikad ljutila nije . Uvijek bi onim zagonetnim osmjehom “kad tad ” , nestašno mahnila rukom , djetinji poljubac poslala i trenom nestala.
Nekoć tokom rata , bijah ranjen , iskrvarih . Safatala me groznica i hladno mi je toliko bilo da sam se u led , meita pretvarao. Jedna djeva leže kraj mene i podari mi svoje toplote. Nisam se uplašio iako me plamenom živom grijala.U glavi mi se lomi njeno ime i lik . Prelijepa je i čudesna , skoro bestjelesna .
Reče mi:
-Tu sam , ništa ne brini , trebaš nam još.
Groznica ne dade da joj se zahvalim imenom njenim. Kada ode sjetih se. Bješe to Jeanne d'Arc .
Poslije sam d vadesetak i više godina brodio ovim dunjalukom , čeznutljivo i sa zahvalnošću sjećajući se “iscjeliteljke ” . Ni sudbu više nisam osjećao.
Bijah jako dobro i neutješno mlad . Ne znajući kako krasti dane odlučih otvoritu Galeriju Bosna zemlja Božije milosti. Skoro istog trena pojaviše i sudba i moj mili anđeo. Baš me je obradovao taj prvoputni sinhronizovani dolazak. Bio sam radostan i u nekom transu. Tri mjeseca se provrtiše , svaka svoje znanje i pouke ostavi i odoše.
Bio sam neutješan , manje tužan , više usamljen bez njih . Prvi put u životu iskreno shvatih koliki sam grešnik. Ne zna se pravi razlog , da li je to zbog grijeha ili neke zapretene tuge , ili samo da imam šta raditi , godinu dana kasnije otfikariše mi veliko zlo sa leđa .
Sam svoj majstor nije sebi mogao pomoći . Rana na leđima je bila tako nezgodno natakarena da joj nisam mogaoprići i previti se . Ili sam se pravio nevješt. Znao je da će se ona odnekud pojaviti. I pojavila se . Uprkos očiglednoj nelagodi , očistila , namazala i zavila ranu , kao da joj je to tisuć ljetni posao bio. Slučajno je dodirnu nježnom rukom i osjetih ugodno peckanje i svrab rane u zarastanju .
-Nemoguće , čudo .- reče mi hećim dva dana poslije, – Jeste li vi sigurni da su baš vas operisali.
Dvije i po godine kasnije ponovi se ista stvar. Ne znam iz kog razloga. Mislim da se tijelo pobrinulo da ona dođe . Ovaj put zlo bješe na vratu. Ona dođe , nasmija se i po mahalski reče :
-Sve će biti u dure. Ovo moš sam ta …, ups previjati.
Nikad je ne pitah šta je ( i da li je ) hotijela izlanut takariti ili tandarati.
Tokom posljednjih ljeta , još dva puta je navratila da provjeri da li sam dobro. Nisam joj morao prijavljivati da smo suđaja i ja bez ikakvog natezanja riješili problem onog takarli kovida. Siguran sam da je to znala.
I ovaj pu ne reče :
-Trebaš nam još.
Od tada moj anđeo ne dolazi. Vidjela je da se sudba dobro slaže sa mnom i čak mi savjete o slikanju i pisanju daje. Jedino se ne možemo složiti da li smijem naslikati svoga Anđela. Ne znam kako pojaviše dvije njene fofotografije . Ih ko da meni one trebaju da naslikam moga Anđela. Znam joj svaku crtu lica i svaki djelić …
A ona ima i prečih poslova nego se brinuti o nekom koji nema više od čega bolovati.
Eto , tako se ta putnica kroz vrijeme meni ukazivaala i svjedočila imenom i djelom , da je Bog milostiv .