Dobri lutalica na kraju puta













dani su plavetno sneni

razbistrio se pogled

a sunce još uvijek sja





da li je lutanjima kraj

iza ovog sna





bijah svih mornara kralj

u svakoj luci po jedan san

krinolina blistavih ljepot dan





čeribašama nauk slao

u svakoj čergi vrane kose mirisao

na strasne noći jurišao





ni jedan đardin perivoj il gaj

privučen cvrkutom ptica maleckih

nisam zaobišao





u lutanjima vječnim

bijah melkisedekov drug





aj vremena vremena

prelijepa i bremenita





gdje li su sad prelijepi dani





labudice olakšalih krila

sa zaleđenih jezera ljubavi i sna





grlica iz grada mog

lepršave u zagrljaju mom





da li ću bar jednu naći

na kraju puta





tamo daleko

na toplom jugu

kraj mora lijepog jadranskog





od praiskona maslinjak sudbe čeka na me

od zova brnistre i grdelinki se ne mere pobjeć





da se snovima vraća

ljepota prošlih dana

u Slavu Gospoda





ili je sve samo jedan blaženi san

Tanji





Još postoji ulica strma

uz koju si se verala

i kuća stara stoji





prazna je odavno

niko njoj ne hodi





svi su pomrli

koji bi ruke širili

osim mene i uspomena





tišina prolazi šutke

i nikog nije briga





ciča zima je još uvijek vani

nikad ne gasim svjetiljku

kroz neugažen snijeg

teško se probiti sam





Bog mi je svjedok

prozori su svi zatvoreni

niko ne motri van

godine su lijepe i mirne

ne smijem reći da sam sam

bila bi tužna Tanječka moja





minuli smetovi

sa sobom su poveli sve anđele

ostalo je samo moje srce od porculana

Tatjana Lukić – razlozi za ostanak

pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?

pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?

pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?

pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?

prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?

od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?

a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma

uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?


1989.

Tatjana Lukić – Sarajevo





postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?


1989.

Bleki – Kad žena voli









Kad žena voli

potoci žubore ljubav

ptice cvrkuću slobodu

poljsko cvijeće miriše snovima





Kad žena voli

nebo je ispunjeno milošću

mjesec sakriva biserno lice

zviježđe pleše nebesku harmoniju

a maleni cvijet se nježno oko mene svija





Kad žena voli

ne treba mi ništa više

suze same rose lice

u gruduma toplina

na usnama osmjeh njen





Kad žena voli

otvori se rajski đardin

primim je za ruku

tijelo uz tijelo i tango

ćarolija za sva vremena





Kad žena voli

ja ćekaću je dok muzika naša traje

bojiti snove njenim milim likom

polako slamati plahost njenu

slaveći uzvišenu ljepotu

do sudnjeg dana

Bleki – Brat moje majke je bio saksofonist

 








Brat moje premile majke je bio saksofonist

zvali su ga Đovani pjevao je napolitanske

da li zbog pjesme saksofona i motora

jecajuće gitare milog glasa ili stasa

prelijepe žene ga voljele ko lude





A onda se rodih ja nestašna blentovija

zvali me Bleki o ljubavi pjesme piso

bez gitare motora saksofona il basa

bez glasa nešto lika i ponešto stasa

i mene lijepe žene voljele ko hude





Đovani i Bleki rod bliski a ni nalik

ujak i netjak u dva razna vakta

rod rođeni dva ni blizu svijeta

niko ne zna protabiriti zašto

voljele ih mile žene ko lude





valjda je sve u genima

i nježnom dodiru

u damaru i srcu

tangu i okretu

i jesenjoj milini

što rastanak sluti

Tatjana Lukić – endemi, endemi





dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:

u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana

bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!

hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski

− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi

kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora

kamo davno stiže samo
grki pelin

on jedini sretnik
od našega kova

2003.

Ljubav ne umije računati

Na nježnim prtinama proživljenih zanosa

sa bolnom čežnjom leluja  život

kroz vrijeme trajanja

svi voljeni

u tragici prolaznosti

postaju sleđena djeca





Ljubav ne umije računati

i nije je briga za godine što minu

kao ni klepetava trošna vrata sjećanja

ni za klimave baglame koje okivaju prošlost

Znam









Znam

zapisano u zakutku suze

što palzi niz umorno lice

ogrnuta plišanim plaštom ljubavi

ti ćeš se meni vratiti





kosom do skuta

posutom pepelom

provući ćeš ruku malenu

kroz bjelinu blagim dodirom

da me ne uplašiš





ne brini

toplinom nadanja 

odlediću rosu sa grudi

sutonom oprati tijelo

neljubljeno





nježnošću

mrsiti kose umorne

mjesečinom zelenog srebra

pokrivati skute željene

nevinošću bojene





ljubavlju

dahom drhtavim

posuti usne trešnjine

gledajući u odrazu očiju tvojih

ruke ljubavne





svitanjem

ninati damare srca bolnoga

što drhte našim milovanjem

a nečujnim krikom glasnica

oslobođena međ šiltetima spiš


												

Djevojčica i smrt

Vremešnost je stvar blagoslova. Ponekad zaboli do iskona.

New York Times je objavio naslovnu fotografiju 26. marta 1993. kao metaforu stanja u Africi.

“Fotografija je šokirala cijeli svijet. Hiljade i tisuće ljudi je reagiralo prevashodno u želji da saznaju šta se desilo sa djevojčicom. Da li je preživjela?

Kojeg li licemjernog i bešćutnog svijeta. Šokiran i empatičan(?). Čuj molim te! Nuto jada. Imbecilnost van pameti.

Jedna djevojčica umire od gladi i svijet se šokirao. I umjesto da se moli za ubogu i izmučenu nevinu dušu ,posmatrače interesuje da li je djevojčica preživjela. Vrlo empatično!

Dijete nije imalo šansi da preživi . Bijafranski simptomi i sindromi pregladnjelosti do smrti su evidentni. Njeni roditelji , sestra i braća , i rodbina dalja i bliža su umrli od gladi. Dijete je prepušteno samo sebi i lešinarima jer nema nikoga da je spasi.

U svijetu se godišnje proizvede hrane za 20 milijardi ljudi. Znači baci se hrane koja može nahraniti još 12 milijardi nepostojećeg svjetskog pučanstva.

Svake godine u svijetu je desetina svjetske populacije na ivici života i smrti od gladi. Skoro šest miliona djece godišnje umire od gladi. 16.500 djece svakog dana umire od gladi. većina te djece je mlađa od pet godina.

I oni su šokirani. Jedno pregladnjelo , umiruće dijete je potencijalni plijen lešinara. Oni se brinu da li je to dijete preživjelo.

Gospodo diljem svijeta, pučanstvo zapada i sjevera , a bome i istoka i juga , boli li vas 16.500 mrtve djece od gladi dok vi svakodnevno bacate hranu dostatnu za sve umrle od gladi tokom eona?

Ako svake sekunde umire jedanaestoro nevine pregladnjele djece u najvećim mukama , budite humani i izračunajte koliko djece umire dok vi nehajno izvoljevate šta će te jest, a šta baciti.

I još nešto! Umrijeti od gladi je izbavljenje od velike pošasti i patnje za većinu te djece. Oni mjesecima boluju od gladi. Oni su mejsecima, očajni, iznemogli i bespomoćni. Oni su u agoniji, čitavo tijelo ih boli. Ni misli nemaju . Ni pomoći. Bol nikako ne može uminuti.

Mjesecima traje ubijanje mile iznemogle djece ,a vi se šokirate kada vidite snimak jednog umirućeg djeteta , I ne molite se za njenu malenu napaćenu dušu. Vas samo interesuje hoće li preživjeti.

Svaki dan idete u crkve, sinagoge, džamije i Božije hramove. Molite se i slavite Boga Jedinog. vjerijete u Boga milostivog i ostavljate veliku milostinju hramovima i sveštenstvu, a djeca i dalje umiru. I njihovi najbliži.

I malo vam to što umiru od gladi. Treba ih još nemilosrdno i neštedimice granatama, bombama, mecima , noževima ubijati , klati i silovati.

Pitali bi vas gdje će vam duša jandi , bešćutni , licemjerni svijete da je imate. Prodali ste dušu za lažnu toplinu svoga doma u kome ne stanuje milost i ljubav.

Tako nas Bog Milostivi ne uči.

Trideset jednu i po godinu me tišti ta fotogragija. Podsjeća me na stravične fotografije djece Bijafre s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka. Podsjeća me na djecu Sudana, Jemena,Somalije i Palestine…

Podsjeća me na Bosnu i djecu Bosne.

Podsjeća me na bol svijeta od kada se u Vatikan, đavolji sluga , ustoličio za gospodara Urbi et orbi.

Podsjeća me na Leopolda II belgijskog kralja osnivača i jedinog vlasnika  Slobodne države Kongo. Na masovna ubojstva i genocid desetine miliona Kongoanaca zarad eksploatacija gume i bjelokosti .

Podsjeća me na genocidnu Britansku imperiju i zapadne evropljane i njihove pokolje Aboriđana , Azijata , Afrikanaca , sjeverno i južno američkih domorodaca.

Podsjeća me na Vatikan i inkviziciju koji du ujednili zapad i cioniste u istrebljenju i genocid svega što nije hrišćansko i jevrejsko.

Ti demokratski ideali – odnosno porobljavljanje svjetskog pučanstva i danas traju pod okriljem novog svjetskog poretka.

I zato djeca, žene, ljudi širom svijeta umiru od gladi,. Kada to ne daje demokratski očekivanog efekta, onda se ubijaju bombama, kamama, plinom i virusima.Računic aje jednostavna. U ime dekadentno i bezbožničke demokratije i bolesnih ciljeva treba nepodobne i neproduktivne robove smanjiti na najneophodniji minimum.

A svijet šuti . I uvijek biva zatečen i šokiran kada se pojavi fotografija djeteta koje umire od gladi i koje siti i monstruozni nude kao hrana za trpezu lešinara.

I zgražavaju se. Ta hajte molimo vas! Nemojte nam kasti.