postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji
ali se ja prema gradu ne pomjeram
znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli
živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke
i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:
sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?
i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?
1989.
Kad žena voli
potoci žubore ljubav
ptice cvrkuću slobodu
poljsko cvijeće miriše snovima
Kad žena voli
nebo je ispunjeno milošću
mjesec sakriva biserno lice
zviježđe pleše nebesku harmoniju
a maleni cvijet se nježno oko mene svija
Kad žena voli
ne treba mi ništa više
suze same rose lice
u gruduma toplina
na usnama osmjeh njen
Kad žena voli
otvori se rajski đardin
primim je za ruku
tijelo uz tijelo i tango
ćarolija za sva vremena
Kad žena voli
ja ćekaću je dok muzika naša traje
bojiti snove njenim milim likom
polako slamati plahost njenu
slaveći uzvišenu ljepotu
do sudnjeg dana