Tatjana Lukić – a duša?





nekada sam znao? Pričao? priču
kao da je sve o biću
rečeno u jednom sroku

a evo me, dvojim
pred djetetom
koje uči prvo slovo:

ovo je uho, ovo ruka, ovo kosa,
ovo ovdje jagodice,
mladež ispod oka

ali
gdje je
duša?

zgranut stojim:
šta bi ono htjelo?

da uprem kažiprst u sjenku?
ili da zašutim i spustim ga
niz tijelo?

Tatjana Lukić – Šta šutim

 

(Zbirka – Šta šutim

Spomen na djetinjstvo)

 

I

neko je sliku prelio

šakom hladne vode

 

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

 

nije se vodi dalo samo

glavu ludog mitra skitnice

 

rijetki časi straha

mrtvom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

 

širi se platnom naginje i klati

rascjetala glava  mitrova

 

hoće li ga sveg prekriti

hoće li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja.