Moj Unuk Vedran









Moj unuk Vedran









Kada na prleijepom dječijem licu vidite

radost plavetnog neba

znajte sreli ste mog unuka





Ime mu je nebom obojeno

zove se Vedran

nadimak mu je sušta ljubav





Oh , veliki je on dječak

Heroj neustrašivi ,  borac pravi

 bitke je mnoge dobio





A opet najbolje se osjeća

u dedinom naručju kao mala beba

što bezbrižne djetinje snove sanja





Ako čujete ciku , vrisku il’ lom

sigurno će iz meteža izroniti

„nevinašceta“ kudrava kosa tamna

koja se pita šta sam opet skrivio





A kada vas obasja osmjehom vedrim

što radost djetinje igre nosi zaboravite

i ime svoje zapisano u ljepoti djetinjeg oka





Zaboravićete  svoje teške dane

kada vam reče To sam ja Vedran

samo se malo igram ko raspjevani leptir





A to najbolje i radi ,  igra se i na sve strane žuri

po vas'vedri dan iz zagrljaja u zagrljaj žuri

i nikad se od silne ljubavi ne umori





Doduše ponekad ga usred graje i vreve

nespremnog zateknu snovi pa kapke sklopi

da u snu nove vragolije sprema i juri.

***

Tatjana Lukić – Lutka

 

klanja ti se neprestance

nasmijana glava

-loptica preko noći ispala

iz čarobnjakova rukava

 

ti si dlan

kojiće joj

zapljeskati

 

iz mraka

cvijet pored nogu

baciti

 

dodirnuti je nećeš

 

tajne sile je u ples pokreću

rumeni joj obraz podaruje glas

učas rasplaču

 

pako polen

koji čekada se bilje njemu uspne

ona šeta zrakom

 

slutiš:

njenim korakom

crni prsti igraju

 

iz tla se pomaljaju

podvlače se pod haljetak

svojim je stazama vodaju

 

i konac nevidljiv slutiš

kojem je svezana za svod

 

poskakuje vrbov prutić

ruhom djeve skriven

 

skloniš li se i zašutiš

-zaklecat će i klonuti

 

samo dok je okom pratiš

traje njezin hod