Tatjana Lukić – Strah – od sata

 

VII

 

pred njim smo nejaki stajali

i učili

 

dizali veliki prst

i zrakom opisivali put

koji on otkucava

 

najprije igrom zanijeti

potom radoznali

kakav će lik ocrtati

neumorno naše kretanje

 

kao što njega nije načinjela rđa

od našeg dugog učenja ne osta trag

 

ruke su se odavno

uz tijelo spustile

 

ali od kucanja njegova

ne odmičemo oči

 

neojačali jednako očekujući

otkucaj nama namijenjen

naš čas