Djevojčica stavlja plavu ružu ljubavi
u njegovu kosu
reče
mili moj
ovo je za nevinost srca tvoga
dječak joj poklanja velove snova
oprost traži
mila moja
samo sam ovo mogao ubrati
crvene ruže se postidjele
prekorno pogledale djevičanske ljubičice
znaju da njihovu čednost nije htio da dira
zato su
samo za njih isplele zavjese suza
od nježnog plavetnila oceana ljubavi
za neke buduće dane
maleni moji
kam’ sada plače vaše sjećanje
Zastor iznenada pade
presahle su gorke ulice
skršenih srdaca.
Nestadoše darovi
mladenci plešu
svoj poslijednji tango.
Nju su prodali
velovi su pali
nenadano.
Scena je pozorišna
meštar kulisa zagledan u damu
spotakne se o uže i leti.
Takvi su vam ljubavnici
mrzovoljna publika
zanijemi zaprepašteno.
Predstava se ne prekida
aplauz molim slavimo smrt.
Jedno biće je nestalo
dva bića ubijena
zlo se cereka ide dalje.
Bésame mucho
Bésame, bésame mucho
Como si fuera esta noche
La última vez
Bésame, bésame mucho
Que tengo miedo a tenerte
Y perderte otra vez
Bésame, bésame mucho
Como si fuera esta noche
La última vez
Bésame, bésame mucho
Que tengo miedo a tenerte
Y perderte otra vez
Quiero tenerte muy cerca
Mirarme en tus ojos
Verte junto a mi
Piensa que tal vez mañana
Yo ya estaré lejos
Muy lejos de ti
Bésame, bésame mucho
Como si fuera esta noche
La última vez
Bésame, bésame mucho
Que tengo miedo a tenerte
Y perderte otra vez
Quiero tenerte muy cerca
Mirarme en tus ojos
Verte junto a mi
Piensa que tal vez mañana
Yo ya estaré lejos
Muy lejos de ti
Bésame, bésame mucho
Como si fuera esta noche
La última vez
Bésame, bésame mucho
Que tengo miedo a tenerte
Y perderte otra vez
Ljubi me jako
Ljubi me, ljubi me jako
Kao da će ova noc biti
Poslednji put
Ljubi me, ljubi me jako
Jer ja se plasim da te imam
i poslije ponovo gubim
Ljubi me, ljubi me jako
Kao da će ova noc biti
Poslednji put
Ljubi me, ljubi me jako
Jer ja se plasim da te imam
i poslije ponovo gubim
Zelim da te imam mnogo blizu
Da se ogledam u tvojim ocima
Da te gledam blizu sebe
Pomisli da mozda sutra
Ja cu biti daleko
Mnogo daleko od tebe
Ljubi me, ljubi me jako
Kaoda će ova noc biti
Poslednji put
Ljubi me, ljubi me puno
Jer ja se plasim da te imam
i posle ponovo gubim
Zelim da te imam tako blizu
Da se ogledam u tvojim ocima
Da te gledam blizu sebe
Pomisli da ću mozda
Sutra ja biti daleko
Veoma daleko od tebe
Ljubi me, ljubi me jako
Kao kao da će ova noc biti
Poslednji put
Ljubi me, ljubi me jako
Jer ja se plasim da te imam
i posle ponovo gubim
“Zaista , samo Allah zna Čas.
On spušta kišu i zna šta je u maternicama,
a nijedan čovjek ne zna u kojoj će zemlji umrijeti.
Zaista Bog zna sveznajući je. “
(Kur'an Poglavlje 31. Lukman Ajet 34.
Lukman je čovjek kome je data mudrost i koji ne daru zahvaljuje Bogu dž.š.)
Azrail veoma snažan, jak i moćan anđeo smrti. Ali pravedan, najpravedniji od svih anđela.On je zadužen za uznos duše u času umiranja.Kod njega nema po babi i po stričevima već po knjizi i nebeskom nauku .O njemu se malo zna, a i insana ga strah pominjati.Tako i nama grah razbacan;moramo obazrivi biti i samo istinu zboriti.
Često je bio gost na Suljinom dvoru. Odakle Sulji dvori i jaranstvo sa melekom na visokom položaju, pitaće se pučanstvo.E taj vam je Suljo bio Sulejman.Sve si im reko; petlja se Deba. Polako šutkamo ga mi.
Nije to bilo koji Sulejman.To je preteča svih Sulja. A mnogi ga drukčije vabe.Jedni ga zovu Solomon,neki ga krste Salanon.Jopet ima na Kosovu Arnauta koji se krste i koji ga sovu Suljamon ili Saljamun.
E taj vam je čova bio sila. Sve poznate i nepoznte sile u Obećanoj zemlji je spengo.Sve odreda bez imalo nepotizma ili iznimke: insane, divove , džine, ptice i životinje, vjetrove, kiše.Samo je snijeg nogiro. Kaže nek ide na sjver i zapad “ kolijevkama civilizacije“, pa nek tamo smutnje pravi. Na orijentu nema šta raditi.
Sve koje je potčinio bespogovorno i oni mu , ko najveći blečci , vazali i sluge mu postali. Dirinčili i dan i noć za dobrobit Suljine obećane zemlje. I na zemlji i na moru i pod zemljom,u njegovim tajnim rudnicima.
To mu malo bilo pa je i konkretno potčinio milju ( 1 000) ljepotica svoga carstva za žene.Šta će čovjek imao puno posla, pa nije imao vremena ženske ganjat, pa koja mu se svidi on je oženi.I tako hiljadu puta.Što je mnogo mnogo je, čak i za Sulju.
Ne znamo kojim je redom odlučivao,ali otprilike svaku je zapalo jedna noć svake tri godine.Što je malo malo je. I Sulju je morala ponekad boljeti glava od naopakih državničkih poslova. A moro je pisati i umovati propovjednika. Đe ćeš ba išta raditi i umovati pored tisuću ljepotica. A garant ih je bilo i više , samo niko nije smio beknut. Takve su vam Sulje. Zavadi potčini pa takari.
Mi ne bi. Samo bi akšamlučili i još štošta.Moglo se priuštiti i plesačica i pjevačica i sva sila ćemana za dobre muzike.
A i među njegovim žena bilo i onijeh koji nisu na njegovoj vjeri bile , nego se klanjale nekim idolima ili zlatnom teletu. Džaba im velelijepni hram natandario. Kasnije ga neki ljubomorni čifuti obijedili da nije slijedio čistu Ibrahimovu vjeru. Šta vam ljubomora radi, može od insana i lažova i licemjera napraviti.
Dakle Azrail samo što nije visio u Szljinom svetom hramu. Znao u Sulje uvijek posla za njega ima.Puno je tu bilo umiranja i po vaktu i po nevaktu.
Njega se Suljo ništa nije bojo. Znao propovjednik svoje znanje. Kad dođe vakat on se neće pitati.To je čudno Azrailu bilo pa ga pita kako se ne boji i ne razmišlja o času imiranja.
Suljo mu bez razmišljanja izdeklamova jednu poslovicu:
„Na putu je pravde život
Nema smrti na njenoj stazi.“
(Slomonove poslovice 12.28)
Vidje Azrail da se nije uputno kačit sa Suljom i prođe ga se.
Njemu Sulejman bio drag i iz drugogo razloga.Zaturiće se vremenom njegovi rudnici , pa će ih svijet tražiti. Naročito oni koji se u to doba još nisu od toljage i kamene sjekire odmakli. Oni sa zapada i sjevera Evrope i koji će sebe , pošljen , prozvati „kolijevkom civilizacije“,
Imao Azrail znanje , sa neba mu dato.Znao uvijek šta će se kad desiti. Kakav bi on rabotnik bio kad ne bi stvari unaprijed zano. Pogotovu stvari vezane za smrt.
Šta mislite kako se smrt zatekne na licu mjesta kad neko treba mrijeti ( riknuti, krepati,crknuti , odavriječiti ,..ili jednostavno zaboravi disati) ? Zna znanje.
Tako mu poručeno da će oni , homo primogeniusi, sa kamenom sjekirom i toljagama, krv zemaljsku na pravdi svekolikoj neštedice prosipati i u okeane suza i boli nevinih utapati. Tada će Smrt morati angažovati milione pomoćnika da bi se mogo ubijeni i poklani svijet prenijeti na ahiret.Malo će mu se olakšati posao.
„Kolijevka civilizacije“ još uvijek traga za Suljinim rudnicima.Načelno od 1075 godine ;zvanično od 1096. godine krenuše u potrtagu za blagom , kamuflirajući potragu čuvenim krstaškim ratovima.Ne prestaju traganje do dana današnjega iako iza sebe ostaviše preko milion krstaških ratova.
Pet vijekova vodili ratove na orijentu i tragali za rudnicima.Homo primogenius oliti „kolijevka civilizacije“ počeše tražiti Solomonove rudnike po svim kontinentima jer nisu imali vjerodostojnih mapa,a i nepismeni bili.Sve što su insana vidjeli to su istrijebili , a njihove kulture u sjemenu zatirali.
A onda prije vijek ili dva taj homo primogenis , taj krstaški krvolok dođe pameti. I skonto da rudnici moraju biti u ili oko obećane zemlje.Ako je imo leteće džinove i leteće ćilime; nije Suljo imo tovarne ili bilo kakve avione. Zato se zverinje lomata oko islamskih zemalja koje otkriše neke rudnike tečnog zlata ; kažu bogatije od Suljinih rudnika.
Kad je vidio kakve strahote „civilizacija“ zapada čini Azrail dao neopozivu ostavku.
Toliko krvi,zvjerstava i klanja nije ni on mogao podnijeti.On koji se za eona rada svoga čestitog svega i svačega nagledao.
Molim lijepo, izmisli'a um „civilizovanog“ čovjeka oružje koja može na mah svu zemlju, nebesko čedo, uništiti. I počeli je isprobavati. Za tri dana , u dva navrata ubiš milione ljudi.Vidjevši da su se natakarili izmisliše one vatrene bombe,što ih napalm zovu.Njima mogu za tren pogubiti podnošljivih desetak hiljada insana.A ono , ko fol žao im ako im koji hajvan strada. hrišćanska samilost.
Zato osnivaju ekološka i humanitarna društva da se brinu samo o hajvanima.Za njih osim kju klux klanovaca i arijevaca drugi ljudi ne postoje.
Oni u hajvane ubrajaju “urođenike” bilo da se krstu, selsagonu , polumjesecu ili kipovima mole. Ko im kriv kada nemaju svoje atome,fisije i napalme.I nisu prvi patentirali izum “kolijevka civiklizacije ” ili barem ” gospodar grada i svijeta”.
Sada je Azrail samo počasni član odjela za uzimanja duša.
Neće da se petlja sa “kolijevkom civilizacije i njihovim pater familijas urbis et orbis.Kaže mnogo mu na zvijer i Sodomu i Gomoru tuknu.Zato na svakom koraku parfimerije niču i svjetskim biznisom vladaju.
Vi mislite mi skratili onu kojom kraticu što papa progovara krstaškom svijetu i cjelokupnoj nagizdanoj i upafermisanoj sviti okićenoj narodskim zlatom ,draguljima i kadifom:
Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper
(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).
Ma jok ,mi vam proturili onu mudroliju kojom se papa svako jutro obraća i moli svodu sikstinske kaopele;onoj pederčini Mikelanđelu, pa tek onda misli na svoje ubogo i zatucano pučanstvo.
Nikad ne konta na druga pučanstva.Oni su bezvrijedni urođenici koje valja istrijebiti gdje god krstaš stigne.Može mu se jer:
Onu pater familijas smo ublažili od one: Papa je gospodar grada i svijeta.
To govori svaki papa kad dolazi na zvjerinji tron.
E sad bi se vi trebali zapitati kakva je ovo Basna kad nema životinja i kakva je njena pouka.
Evo ovako vam stvari stoje:
Jesu li homosi ili zapadni homo primogenijusi veće zvijeri od hajvana?
Jesu i to na kub!
Kolju li ti krstaši ko rapomamnljeni hajvanski čopori – horde zla?
Kolju i to na četvrtu!
Znači sve sama životinja i zvjerinji okot.
Jesmo li pomilali hajvane ,džine i tepihe?
Jesmo!
Jel Azrail insan?
Nije,on je melek ili kako ga poetike radi zovu : Anđeo smrti.
Eto vam sijaset likova ove naše “basne”.
A naravoučenije ?
Hejbet ih ima.
Mi ćemo jednu a vi tragajte za ostalim:
“Boj se danajaca kad vam darove nose i na krst se pozivaju.”
Hvaljen Isus i Marija sveta,
evo vama takarli kitaba iz Basne sročene u Bosni zemlji Božije milosti .
Noć ribizli i rozaklija
Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:
“Ponoć već je prošla
Vreme je da se spije ”
Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek ne da naslutiti jasnost kristala.
Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.
“Srce joj je budno
Davnu želju krije ”
Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu: krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.
Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalzi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu oči polako nadvladava, on je tjera, ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.
“Ej, kraj penđera stojim
Čekam da ti vrata otvorim.”
Sada je ona goruća čežnja koja mira nema . Ona i šeće, i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata, želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?
Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On; on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna, čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.
Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:
“Zašto, dušo ne dođeš
Da me kući povedeš
Da ti svoje srce predam
Da ti staru majku gledam
Dobri, Dobri bekrijo. ”
Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol ljubavi , zapletena u blagosti noći , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol; kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.
Ovo ona pjeva u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas, koji svoju kristalnost koristi da nježno moli , da po nju dragi dođe , da mu srce preda i da se njegovo srce napokon slomi i otvori za njene snove .
Glas odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.
Dobri osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da upije i tetovira taj vrisak u iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom lavica odlučuje ubiti svoje čedo.
On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?
“Obećo si Dobri
Da ćeš jedne noći
Kad se varoš smiri
Ti po mene doći
Ej, cvijeće tvoje bijelo
Već je čekajući uvelo.”
Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena dječija i velika duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.
Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ali ne može, valjda ga glas izdao.
A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste da voli.
Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,
“zašto…Dobri bekrijo….
Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.
Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.
Molba se ponavlja, refren bruji.
Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.
Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.
Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više se nije imalo ništa reći. Ona je svoje isplakala.
Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.
Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.
Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.
I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.
A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.
Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, možda, tek malo, sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.
Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :
– Dragi vreme je da se spije.
Autor
Hajro Šabanadžović
Djevojčica stavlja plavi cvijet
ljubavi u njegovu kosu
Kaže
mili moj
ovo je za nevinost srca tvoga
dječak joj poklanja velove snova
bojene dugom
Kaže
mila moja
samo sam ovo mogao ubrati
crvene ruže su se postidjele
prekorno pogledale djevičanske ljubičice
znaju da njihovu čednost nije htio da dira
Zato su
samo za njih isplele zavjese suza
od nježnog plavetnila ljubavi
za neke buduće dane
maleni moji kam’ sada plače vaše sjećanje
Cuvam za tebe jedan zagrljaj,
jedne usne sto ti ime spominju,
ne znas da tek kad svemu dodje kraj,
prave ljubavi tek onda pocinju
Kad jutro krene preko prozora,
znat cu da nisi moja
Refren:
Ljubav daj mi, ljubav svoju,
spasi dusu moju,
bez tebe je prazna
Samo ljubav daj mi,
ljubav koju odnijet ces u zoru,
nitko nek ne sazna,
ovu noc nitko nek ne sazna
da si tu u mom zagrljaju
Cuvam za tebe jedan poljubac
i jednu pjesmu sto je nikad ne pjevam,
vjeruj mi sve bi jos za tebe ja
i nema noci kojom te ne dozivam
Kad jutro krene preko prozora,
znat cu da nisi moja
Refren:2X
Ljubav daj mi, ljubav svoju,
spasi dusu moju,
bez tebe je prazna
Samo ljubav daj mi,
ljubav koju odnijet ces u zoru,
nitko nek ne sazna,
ovu noc nitko nek ne sazna
da si tu u mom zagrljaju
Veče crne obrve natuštio
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost juče popio
Da se juče nismo rastali nas dvoje
Zaboravi mračne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj nježni i oči tvoje mile
U duši su mi jedino ostale
Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom u ljubavi , shvati
Pričacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet dragom zvati
Pričaču joj o nama koje kuda
I o životu sve sto bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do čega si ti mene dovela
Svijet je pun neobičnih , neobjašnjivih ali čudesnih pojava.
Vjerujemo da su one Božji znaci i poruke i opmene nevjernicima.
Fascinantno
Prosudite sami.
Ljepota i drž Božijeg stvaranja i milosti.
