Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poleteće u nebo ono što
je spavalo u tvojoj duši.
U tebi je varka svakoga dana, stižeš
ko rosa na cvetne latice, potkopavaš
obzorje svojom odsutnošću, poput
talasa bežeći neprestano.
Rekao sam da si pevala u vetru, kao
što pevaju jedra i jarboli, ti si kao
oni, visoka i ćutljiva i često tužna
kao putovanje.
Utočište, kao stari put, nastanjuju
te jeke i glasovi čežnje, budim se
ponekad, sele se i beže ptice što su
spavale u tvojoj duši.
Ne rekoh joj volim te,
ne bi čula
jer je već daleko odlutala snima
Ne rekoh joj udaj se za mene
ne bi čula
jer je dijete tada bila
Rekoh joj mnogo toga
nije čula
jer krugove i slomljenu ljubav ima
Pomislih vratiti se mora
možda se sjeti
da jesen čednost Anđela rađa
Vidi pjesničke naive
telepata i slikar navik osta
šumi lišće zlatno
Ona se djetinje čudi
a crne bijele švrake sokacima njene mladosti
grakću i krila joj aplauzima krše
Našem Esi ,
(redakcija )
Proletje godina, dvije godine evo i treća se prislonila.
A k'o juče…
…
Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.
Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.
Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili sjaj Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.
Nije bilo potrebe.
Jer u ovom gradu se ništa ne dešava, a da to tako nije zapisano.
A zapisano je, da ovo jutro, Eso ne ugleda , niti vidi koliko ono nalikuje na njega.
Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.
Nije baš tako.
Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.
I neće nikada više vidjeti svitanja dan, koje je tako volio, a čaršije nam, i mnoga sa nama dočekao.
A vi , kada ste toliko pametni, odite , pa recite miloj Aiši, da njen Eso više nije tu i da se nema
namjeru vrnuti.
Ne bi ste dobro prošli.
Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.
Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.
Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.
Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime, tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.
Mlatnula bi ga tako , bilo čime, da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.
A opet, i ne bi.
To , samo, iz nje izvire ljutnja za ovu nepodnošljivu izdaju. Za ovaj nož u leđa.
Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti, tako naglo, bez pozdrava.
A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.
Ljudina.
Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.
Joj , Bože mili , misli Aiša…
Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.
Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.
E takav je naš život bio. I još ljepši.
Eso je bio moja prva ljubav i jedina.
Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala, znala sam da će biti moj.
Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju, dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu u susjednu bašču da mi pjeva.
Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka iko zapjeva pjesme ljubavne.
Kaže :
-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.
Ja se tada prvi put pobunim:
-Znam babo, ali moje srce samo njega hoće.
Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.
Eto ga.
Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom i njegovom gitarom.
Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:
-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?
Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće.
Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.
Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi ljubavi. Eso gleda u mene , ne popušta.
Ja jadna, šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja pustim glas:
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo
Gledala ga Ajka sa čardaka
Vidi majko, lijepa junaka
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek se često budi,
često budi i često me ljubi.
Babo šuti i duma.
Razabra se i usta.
Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.
Čuli smo riječi :
-Neka vam je sa srećom.
I bilo nam je.
Joj, kako nam je bilo. Plakala bih da mogu.
Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.
Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.
Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.
Žao mi dvije kćeri. I Zumru i Almu.
Tuguju.
Moj Eso bi se ljutio na njih.
Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.
Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.
Sjedim na terasi , zaljubljeno gledam u prilike što kruškino stablo radošću obasjavaju.
Ta kruška nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.
Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi , moje dvije mile djevojčice, naše ljepotice.
Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru. Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.
Bila bih ljubomorna , da ih nisam voljela kao on.
One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih bezbrižnih dana .
Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.
I zeta Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu i janjad okretao s njim, pomalo mi žao.
A ja?
Šta sa mnom!
Misliću na usne njegove.
Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti, sa usana svojih, na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.
Željeću ruke njegove.
Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.
Sanjaću tijelo njegovo.
Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati. Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.
Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka čaršije, će me ljubavlju njegove duše milosne zalijevati i milovati.
Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome , sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu i mir.
Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,
Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.
Ne mogu ja to pustiti.
Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati:
-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.
Znam, biće mi malo hladno, i prazno.
Dok se ne naviknem.
Tako mi kažu.
Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…
Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.
Šta mi više treba!
A Eso moj , će mi ponovo , svaki dan , pjevati o tome.
Zar ne , Mili, ljubavi moja.
****
In memoriam Aiša i Eso Mraković
Danas je tri godine od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više nije neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo
biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,
da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im
je darovala.
A bijaše veoma jaka žena . Lijepa, tamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak
Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk
Esine gitare i zavodljivog poja.
Ove zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Ukopaše je odmah do Ese.
Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode
krenula.
Znamo, da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju pogledima,
držeći se za ruke. Znate ono njihovo , mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj …
I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.
Ove godine će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što
su i uvijek radili.
Neka je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam dragi Allah podari dženet, mili naši , Aiša i Eso.
-Zatim jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja,ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupom stranom zakucavaš, jest, zakucavaš. Kolko ćeš bolan u životu zakucavat, to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može izbrojati. Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati , ako si pametan ti mi reci. Ako ti ne čeprkaš , neki će drugi ćeprekat. Čista logika .
Žao mi onih ljudi, što profuliše bosanski grb pri rođenju. Nem're im otac Bosne, majke ne smiju pisnut. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi. Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest.
Nije bitno , bolan , na šta je nešto nalik, bitno je na šta on ukazuje, šta podrazumjeva,šta je pisac hotio kasti.
A ti se k'o pametan praviš, riječima barataš, pa slušaj i ovu enigmu:
Capin pet slova ima. Dva parna, plus dva i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane.
Ostane ti , bolan, ona hevina: hamamski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.
Ostade ti, jaro , onaj sedefasti , aponekad i bedasti brežuljćić, lugasti bregić, cvijetni đardin, vlažna dolinica, dulbašta srca tvoga, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; tango duše, opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva, anamo ona, bez stida i taštine , ljubav naša.
Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se i anamo ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo, a komo'li u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:
-Joj , mamo,mamice,
a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh, ko hajvan u tjeranju.
Joj , samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.
Vas butum da se urušim u toj ljubavi slatkoj milosnoci.
Slušaj ovo; i dobro pamti ove riječi o ukusima nje blažene:
Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, pihtijasta k'o mozak, a bome i reš brizle (moro Deba malo mezetiti, ogladnio), sočna ko zvrk bureka, drhtava ko sogan dolma , mirisna ko japrak, sarma ili fil paprika, ljutica ko neki pikanto papričice umak, slojevita ko baklavica, slatka ko ružica, ukusna mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, pjenasta i podatna ko tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja), pahuljasta ko krem pita i šampita.Uh ne idem dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli.
Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava,bijeli bubrezi hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba , ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je.Čujemo, crijeva mu tarabukuju.
-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu.
Mojsije se sveti.
-cjepati, cjepkati,nemoj mi upadati:objašnjenje dajem :jel takariti,tandarati,jebati isto što i jebuckati? Garant nije! (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para ) , pa onda čerečiti…
-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu, samo da ti je klat i čerečiti. Kakve veze čerečenjem i deranje imaju?“
Mojsije baksuzira i lecnu se kao pastrmka na suhom, što bi mi na to Oma pritalambačio i učinio. Obojica ko neki proroci bili. Mojsije onaj umjereni i pravdeniji. Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.
-Imaju i te kako imaju, ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo. A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja
-Prvo uhvatiš hajvana , samo pogančerima ide ruka na insana. Dohvatiš recimo kurbana, položiš ga na stranu , zakolješ, pa ga o drvo objesiš, ako nema na pod ga položiš, pa ga onda čerečiš. E tako se žena povali i čereči. Ko bekanku. Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim, ko da je od baršuna.
-Nastavi dalje , mani sad kurbana, ja takr riječi plaćam.
Nadglasava ga Mojsije,osjeća , ako se Deba navadi na onu nježnu tupost , nigdje do zore neće prispjeti.
Debati, derati , dubiti, dumdumirati ,dušečiti, điđi-miđi, hercati, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati, lengerovati, logorovati, logoriti…
-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.
Dobrom nešto šuveli Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji. Kaže Hani; idi vidi treba li šta pomoći . Ona ne bi , zinula u nabrajalicu. Uhvati je za ruku čvrsto, i nježno je diže:
-Idi kad ti lijepo kažem.
Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo, a nikad prema ženskoj sila nije. Ode ona, pa se vrati. Ništa sjede i pričaju.
-Idi na vrata, otvori ih i pripazi, ako nešto ne bude u redu samo migni. Uvrijeđena šiparica ode, brzo se okrenu i isplazi mu jezik, uze malu šćemlijicu, ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova njena, dobi jedan poen. Što ti je dijeta, nasmija se dobri. Jezik plazi , al čestitost ne da.
Deba prokonto osmijeh, pa tiho komnetariše:
-Što ti je dijete… ha,ha,ha… Jes'ti to neka finta, a moro si je natakarit. Nisam brojo , ali bilo hejbet puta.Tri dana pečila noge.
-Marš pogančeru ,ni jene, nijr tvoja briga koga Dobri takari i koliko puta.
Šutka ga novopečeni ćenifar. Ono , ko fol brani Dobrog.
-I nije nauka,mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči.
Logorovati, kampirati u šumi šumici, gaju, đardinu. Pa se čovjek uznese, zanese, kampira danima, iz šimice na proplanak, pa u šunicu, uz brdicu, niz brdicu, gore ,dole. Ha, nešto ti poznato?
-lenjati,magarčiti, meračiti, mesariti, minderlučiti, Mojsijati, nabadati, nabijati, nadoštiklati,
-Kakva štikla te sad spopala,otfikarili ti neku stvar.
-Znaše koji trač žene vole;kolika je muškima anamo onaj.Pa valiki pa mali,pa debeo, pa kratak, pa kvrgav,pa kriv,sa kapuljačom i bez nje.
(ne da Deba da ga tupan smete o tupanu). Kad čo'ek čuje take stvari , svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći, pa opet nadoštiklava,nadoštiklava dok se be obarabati.
-nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigacija (navigavati), pobucati, poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti, rasturiti, rokati, roštiljati.
– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao seksanje.
.Tu se nema šta objašnjavati .Evo ti se roštiljaš kad ne takariš. A kad takariš nju roštiiljaš,jel tako. Eto kad pripremiš janje za klanje, pardon za roštiljanje, jer ga moraš odozdu na mitiku natandariti. Moraš. Jel onda janje vrtiš i vrtiš , a ono crvrči i cvrči. Sve što ga više nabijaš i obrćeš, ono se nadima i nadima. I onda šta biva? Ha , reci mi. Posao završen, sve se svršilo na najbolji mogući način.
-seksati, slitiniti, strugati, stucati ,suknuti, ševiti, šiltetiti, štancati, šteliti, štelovati, štukati, takariti, tamtamovati, tandara mandara, tandarati, tapacirati, tapetirati, taptapirati, taslačiti, tucati, ulogovati,
-Stan’ malo , ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.
-mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersko ili brend logo.
Kakav si ti takarli insan kad ne znaš da je brend glavni u takaru. A opet, ad se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Ljiljanu, Konđičku, Ismetu, Vasiliju, Brenu , Jasminku Mujkanović, i hejbet drugih, ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucati, zabalčakovati, zabiberiti, zabijati, zakantati, zakucavati, zornjačiti.
Deba završio još nije, kaže. Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:
-bolerisati, tangovati, baildisaiti, cjelovati, elegirati, delfinisati, dobrisati, divaniti, finisati, sevdisati, natenanisati, eglembeglerisati, ljubav dijeliti, ljubav sniti, ljubav voditi i slična i druga manir i estetli , ptice umiru pjevajući , poentiranja, iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.
Hana više ne obraća pažnju na kuhinjuu,oči ko krofne, lice ko mak, rukom ispred lica maše ko lepezom. Dobri konta vruće je , blizu je kuhinje, zove je , ona odamahuje, ko stražu čuva. Pogleda prema kuhinji i ddjednom sa šćemlije pade, Hana heknu na dupe. Ništa se otkri ispod minjaka, jer ga je nekako rukama stisnula.
Poleti Dobri, preskoči preko nje, uleće u kuhinju. Ima šta vidjeti.Lenji misionarski pricrvljio Fraku.Vidi se nije savim dobrovoljno, ona plaće, ali čuti.
Tamo Deba nastavlja:
-Ne brojim ni one ružne pederske analiti, analne igre, alkariti, čmariti, govnariti, guziti, naguziti, izguziti, stražnjičiti, svinjariti, zadnjičiti ,homovati, gejovati, lizati, trljati, rukati, nogati, picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo. Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl puštao da leti.
U zanosu trtlja i nabada riječi
Dobri ni sekundu ne razmišlja. Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke. Ovaj pade međ šerpe i lonce, viseći ormarić pade i poklopi Lenjog.
Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.
Frka gleda Dobrog u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije je odbiti, u Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.
Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:
„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , ni da pomisliš, kamo li progovoriš . Ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.“
Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.
Nije on Lenji mogao biti lenj , koliko će ga stid još više ulenjiti.
Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina.Poslije je očvrsnuo; nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.
Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:
– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.
-Znam ništa se nije desila, mila moja.
Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže.
On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.
Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.
Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim uvijenim snom, dan za danom.
Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan. On je svoj bol i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci, što su bila i što će biti ubijana.
Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !
More biti da bi zastidio bol grlice mile i ona bi se prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.
Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.
– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.
Dobri je gleda u oči :
Šta mi to tajiš grlice mila? Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?
Kraj trećeg dijela
Bura u suton
Noć milosti i sna
U snovima snovi
Noćni svod
Bebice
Ah , ta plavet
Sanan te Jube
noćima bez sna te sanam
sanan i dozivan.
More plavo ,more prilipo Jadransko
okupano mirison maslina i smilja
lebdi mi pred očin.
Boledu me blizanci naši Jube
bole i progone u nevinosti ditinjoj.
sićaš li se
trešnju san in rođenjem zasadi
ljulju lepršavu na njoj namistia
da ponosno radosnin licima
lete do neba do zvižđa
jer mati anđelćića si ti
moja jubav jedina
Sićaš li se
Anđelu mili plavetni
smiha tvoga i moga
prigušenih jecaja i krikova
i straja da će nevera silna
zastrašujuća
odnekud nenadan zapuvat
i sve pobišnjilim vitrom u pra satrt
Kunen se arijom
tada virova nisan
da će nam srića pobići
blizančad plavetna nalik tebi odniti
toliko naša jubav jaka neizmjerna bi
Blizanaca više ni
Oronula lujlja
na jednom užetu visi
ponekad o sutonu
se vitrom igra
i klati
tila bi do neba
da poleti
ali
smiha cike jubavi
da joj snage daju
da poleti do miseca i zvižđa
ni
Samo plavkasti borama išarani prazni bazen
podno kavala
ispred oronolog kamenog zdanja
ispranih šarki što škripedu
svjedoka sritnih dana
umoran od praznoće i tuge
napušten danima bez vremena
ogoljen samoćom dvi usnule sjene
skuplja listiće maslina i tuge
nemirnim sutonom kad brnistra zri
sve oživi
i život ponovo zatanca
niotkud se javi ditinja cika i graja
šum konopca na trišnji
zagrljaje svilenih noći zaziva
usne na usnama
duga u grudima
tirkizno more u tvojim očima
i sritni
utonuli jedno u drugo
ti udišeš beskraj
a ja opet živim
dok
oči suze
nježnošću rose
zaustim bol
volim te jube jedina
za vike vikova
Sta god nocas da zapevam
vuci ce na sevdalinku
usnuo sam cobanicu uplakanu u sljiviku
grom udari, planu seno
rasturi se stado njeno
zaplete se dim na uvojku
rece da se zove Bosna
cudno ime za devojku
Nekom Drina tece desno
nekom Drina lijevo tece
ma sve da tece u dubinu
na dve pole svet da sece
znam tajni gaz, moje lane
most se pruzi gde ja stanem
sve da vuku me konji vrani
nema meni jedne strane
dok si ti na drugoj strani
Osta ovaj stari kompas u grudima
a po polju nikli zabrani
crne senke sto se gnezde u ljudima
nadlecu me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu
kroz vilajet pun hajducije
a sada me oci ljudske
plase vise nego vucije
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
da l’ ce mi se radovati
ili glavu okrenuti
sta slagati, sta im kas'ti
svet ne mozes pesmom spas'ti
njine brige me i nocas brinu
dok se spremam na put kuci
na put kuci u tudjinu
Svetom smo se rasipali k'o djerdani
nosili nas nebom cilimi
da li su to stvarno bili bolji dani
ili smo to bolji bili mi
nekad smo se bratimili po pogledu
sluteci da isto sanjamo
i Bogu je prosto bilo
krstimo l’ se ili klanjamo
Kako su teški ovi dani!
Ni vatre da me zagreje
ni sunca da mi se nasmeši,
samo pustoš,
samo hladnoća, bez milosti!
Neutešne gledaju me
čak i jasne zvezde
od kada spoznah
da ljubav umire.
Još samo danas ja te ljubim,
još samo danas ti si moj,
već sutra moram da te gubim
već sutra ljubavi je kraj…
Za neku ljubav treba život,
za neku možda jedan dan,
a nama ostaće u duši
zauvek neostvaren san…
Zbogom dragi, zbogom dragi,
i kao da se nismo sreli
u ovom gradu, u ovom svetu
mi voleti se nismo smeli…
Zbogom dragi, zbogom dragi,
bez tebe tužna noć se sprema,
u ovom gradu, u ovom svetu
za nasu sreću mesta nema…
Još samo danas ja te ljubim,
još samo danas ti si moj,
već sutra moram da te gubim
već sutra ljubavi je kraj…
Za neku ljubav treba život,
za neku možda jedan dan,
u nama ostaže da živi
zauvek neostvaren san…
