Autor
Hajro Šabanadžović
Plavetna snježna noć Jabuka u jesnjem cvatu
Čedni djetinji dani Cvijeće u nizovima
Medena u šumi čudesa Sunce i ljubav
Djelići krhkog cvijetnjaka Prozračni krajolik
Ples zaljubnljenih Svileno ljeto
Krajolik ćežnje Jesenje svjerlucanje
Sneno talasanje Zimski velovi
Iskričava staza Vali se pjene
Mjesec je oblivao bojom cinka splet
tupih uglova
Perjanice dima,kao cifra pet,
vijorile ,crne , sa oštrih krovova.
Nebo bješe sivo.A a plač vjetruštine
ko fagot, u basu.
Jedan premrzli mačor iz daljine
mjaukaše tanko, sa tugom u glasu.
A ja sma išao, misleć o Platonu,
o ljepiti Fidijasa
i o Salamini i o Maratonu
pod treptavim okom jezička gasa.
ne idi Malena
ostani
još samo jednu noć
pokloni mi
molim te
trebaš mi
san da dosnijem
o našim noćima
a zvijezdama milovana
naša tijela su gorjela
poljubi me zadnji put
molim te
još samo jednom
za rastanak
i odlazi
i volim te
kao dijete
voli me
bez suza i straha
i odlazi
iako voliš me
neka su sretna radovanja tvoja
nebu poklonjena
a mi šutiš
Luce mila nebesnice
Oštroumlje i pronicljivost izraženi u jednoj jedva prosto proširenoj rečenici zadivljiju i zaslužuje sve čestitke . ali su nas natjerali da zavirimo u svoje sehare sa zakopanim mahalskeim crticama i ogledtima , a koje skrivaju mnoge neobjavljene tajne (?) , nalik na neobično putovanje kroz prošlost , sadašnjost i ( gluho bilo ) budućnost.
“Sve žene ponekad budu bekanke !” ( Senorita Bandida )
Opis u koji se mogu ogledati i naći skoro sve ovozemaljske žene , od pamtivijeka do današnjih , a vjerujemo i i do konca budućih dana .
Senzibilitet većine žena potiče još od Edenskih vrtova . U njemu je iskonom utkana neraspletiva žudnja za ljubavlju , nježnošću , milovanjem , dobrotom. i iskrenom predavanju koju samo toplina i čarolija ljubavi može pružiti.
Mo'šte misliti koliko je šansi imao naš praotac Adam / Adem ispod stabla sveznanja . Ha se Eve pjavila u svojoj nepatvorenoj , svevremenskoj ljepoti! i dodiru kraljevske kobre , zalego je ko kurban , zakovrno očima i bez riječi ili straha se predao guštu zabranjenih voćki kojim ga Hava neštedimice i sa ljubavlju hranila.
Nažalost , po ateritanju na Zemlju , kombinovani Alter ego rajskih đerdina i pržunskih tegoba , zlohude muškinje su preuzele dešavanja iz ženskih srdaca i skuta u svoje mačom i stegom okrvavljene ruke i ” inkvizicijske ” tokove misli , kojima treniraju strogoću nad mislima i isjetilima nemoćnih i slabijih , napose ženama i djeci..
U tom užurbanom svijetu muške nepameti Ženama sve više nedostaju Edenske radosti , nježniost i bezbrižnost dana koje ta blagodarja nose.
Eva nikad nije zaboravila edenski nauk . Adam , zbog nedostatka rebra ne može punim plućima udahniti zemaljsku ariju i život i opustiti se . Ta falinka nemogućnost dubokog disanja ( a bime i izdisaja ) je kod većine njegovih muštih potomaka izazvala užurbanost i bijeg od svakodnevne potrebe za dodirima i ljubavlju.
U tom užurbanom i posivjelom svijetu mjesta za stvarnu , iskonsku ženu sa sasvim prirodnim potrebama mjesta je sve manje. Užurbanost , prijetvornost , iskorištavanje , ponekad i samoća i beznađe “tjera ” žene da bježe od stvarnosti , stvaraju svijet iluzija u kome vlada mir , ljubav , dobrota i iskrenost.
I onda se neuki čudom čude kad neku ljepot ženu zvanu Hanifa il’ Hnakija , svejedno je ( sve su žene iskonske ljepot žene ) ubere tamo neki naivni mahalaš ili samozatajni i čednii , ali dobri Mali princ .
Eh , tu nema nikakvog čuda . Sve je zapisano u genima . Ni mahalaši , ni Mali prinčevi nisu zaboravili čudoređe i čaroliju branja naše pramajke Eve / Have , i blagodati zabranjenih voćki koje Hankije i Hanife bezuslovne nude .
Zeljno cekam tvoje pismo
i nadam se svake noci
da ces jednom iznenada
u zagrljaj meni doci
Ref. 2x
Ja te pjesmom zovem
zeljna tvoga milovanja
sliku tvoju ljubim
ljubim, ljubim svakog dana
Kao ruza koja vene
kad joj sunce pije rosu
i ja cekam da mi dodjes
i zamrsis dugu kosu
Ref. 2x
Usne zele, ruke traze
a nemirno srce sanja
da cu opet tvoja biti
u svitanje jednog dana
Noć ribizli i rozajklije
Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo i kada nas odčazak ili smrt nečija mori.
Poslije onoga skršenja mi Frku zvali kad Debu, Omu i Lenjog nismo zvali. . Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila mu cvijeće. Treću najveću ljubav.
Srdačno bi se poljubila sa drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke uzele u kuću uvele.
Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki i dvije gute kombinacija i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa kombinacija sa suknjicama i vrućim pantalonicama .Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.
Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .
Maržoretkinu odoru bi joj skinule , anterju obukle. Bijelu , prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.
One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .
Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.
Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa se smirila.
Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i onaj dio čela, pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.
Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.
Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:
-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i da se zaljubljujem u tebe.
Ili samo jedno :
-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.
Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.
Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug, improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.
Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve iščekuje. .
Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.
Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života, nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.
Za večerašnje suze je krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze nr prestaju liti. Nebo, jedno jedino,neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.
Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se pored njih ispklakala Kraljica vrišteće boli.
Vraća se Mito bekrija, kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .
Ona je mudraca naučila; podučila, kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.
Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.
Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje; jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.
Mojsijev Mito je uvijek bio sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.
Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.
Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, da će im svaki damar u bol pretvarati.
Univezumu je to, sve tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.
Troje već nije par, to je nerazum
Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj ljubavi.
Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić. Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka – traži pomoć, maestro ga podržava. Akord dva nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.
Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.
Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:
Neću ti reći ništa što već nisam rekao
ili da to nisi spoznala
Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa
Ne znam reći čarobna a jesi čarobna
Ne znam reći istina a jesi istina
Ne znam reći duboka kao okean
Ne znam reći fascinantna
Mnogo toga ne znam reći
u jednoj riječi
Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca
onih koje treba da nježe
A opet nekima se moraju dva puta uputiti
I pride svaki put kada mi dotaknu dušu
Mila
uvijek nadmašiš samu sebe
u najpoetskijem smislu
bojama svoje duše
bravisimo
Kako to činiš
Ne znam
Ali znam da ti je duša čista i iskrena
a ti
ti si prelijepa
Ti prosti Ja konju
što mi riječi teku same od sebe
odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima
a da ih već nisam pročitao
u slikama koje ja nisam vidio ili narisao
Ja, svojima snima ne dam da potonu
jer čeda su moja
iako snim za neko nježnije veče
radovanja naših susreta
uopšte neće loše zvučati
kao milost
koja rastanak nosi
Godine um pomućuju
i kada počnem zaboravljati
da pišem i slikam
i kao svaki sanjar
postanem
Tišina i sni
ne plaši se
O jedina
tada
zaviri u bjelinu mojih očiju
vidjećeš ljubav , tišinu i sne
i riječi dvije
Hvala ti
Nekad ti se posreći
a ti malo imaš veze s tim
tek zov prirode
rodi ti se dijete
tić slatki
sreći nikad kraja
jer i grlica je tu
zbog tog tića
te grlice
snovi se nižu
zbog te djece bedara tvojih
utkane u pore života
počinješ da shvataš greške
i sve one grlice male
ona ili one
svjejedno je
što ostavljale su ti slatku
punoću tragova
duboko usječenu u grudi
ordenje okačeno u nutrini bola
da samuje i vrišti
što se desi srcu to ostaje srcu
zauvijek ili barem do groba
što se duši desi to ne ostaje u duši
rastače se po Univerzumu
iza poslijednjeg sna
Obožavam te kao nebo noću,
O posudo tuge, tu tvoju mirnoću
Ljubim te sve više što mi bježiš dalje
Čak i kada mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k’o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je mila u očaju slepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lepom.
Od jeseni do jeseni
sve u meni za tobom zazeleni
a, ja lud, pa mislim na tebe
Bol bolujem, pet nedelja
poderao sam evo pet postelja
a, ja lud, pa mislim na tebe
Ref. 2x
Dvadeset i neka ti je godina
isto toliko mi je tamnica
jedna od druge je duso hladnija
jer iz svake mi zima izbija
Gorku sam ja casu popio
u tebi led suzom topio
a ja lud, pa mislim na tebe
