Upravih pogled ka nebeskom svodu
i upitah:
” Bože, hoćeš li mi pomoći
da ne budem samo sjena
u ovo grubo doba? “
Želim da u moj um staviš
djelić svog duha
Ja bi da snevam među tvojim stvarstvom
da osjetim sve što dolazi od tebe
ne bih htjela nešto drugo
Ti si poznavaoc misaonih puteva ljudi
različitih ćudi
učini da moja ćud ne bude
daleko od nebeskih predjela
daleko od tvoga srca polja
ti u srcu mom upali luč
neka duša u poniznosti hoda
da je ne odnesu
na trag nekog stranog roda
“Summertime”
Summertime, time, time,
Child, the living's easy.
Fish are jumping out
And the cotton, Lord,
Cotton's high, Lord, so high.
Your daddy's rich
And your ma is so good-looking, baby.
She's looking good now,
Hush, baby, baby, baby, baby, baby,
No, no, no, no, don't you cry.
Don't you cry!
One of these mornings
You're gonna rise, rise up singing,
You're gonna spread your wings,
Child, and take, take to the sky,
Lord, the sky.
But until that morning
Honey, n-n-nothing's going to harm you now,
No, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no
No, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no
No, no, no, no, no, no, no, no, no,
Don't you cry,
Cry
Lejtni vakat
Ljetni je vakat,stađun
Djete živi laganice
Ribe skaču i pamuk je zreo
A i pamuk je zreo Gospode
Pamuk je je zreo Gospode tako visok
Tvoj otac je bogat
I ma (m) ti dobro izgleda
Izgleda dobro sada
Tiho djete djete djete djete djete
Ne ne ne ne plači
Ne plači
Jednog od ovih jutara
Ti rasteš ti se uzdišeš i pjevaš
Šireći krila
Djete uzećeš, zgrabićeš nebo
Gospode,nebo
Ali do tog jutra
Dušo ništa te neće povrijediti
Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne
Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne
Ne ne ne ne ne ne ne ne ne
Nemoj plakati
plači
Potrefilo se da je april 2023 . mjesec blagdana svih monoteističkih religija. A uskoro će i Đurđev dan .
U Sarajevu gradu čednosti svi praznici su se slavili zajednički , bez obzira ko je ko i šta je šta.
Nekako nam se činilo zgodnim da se u ove blage i milosne dane podsjetimo naših prijatelja , heroja bjelavskih mahala ( dijela ) , šehida , koji život dadoše za svoju zemlju i grad.
Koristimo zapis otrgnut sa stranice Bosna zemlja Božije milosti.
“… Iako je u mahali vrijeme mililo , decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu deceniju došao je rat.
Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.
Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Šerer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni.
Drugovi su ginuli redom kako je zapisano. Kršo,Islamović i Kaliman , najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, luda hrabrost i nedostatak straha i iskustva. Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost….”
Svi ostali su postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili poginuti.
Časara i Ćemalovića pokupila je ista granata iako su bili udaljeni dvije stotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade.
Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, velika lutalica i Časar radnik komiteta bili su tokom olimpijade zajedno na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović. Više se nisu sreli iako su živjeli na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.
Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, Geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.
Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak.
Što ti je čo'ečiji život?
Sad te ima, pa te na mah nema!
Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. I pjesme te junačke slave. Već piklić neki majušni , puf i ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te.
Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju djevojku , ženu , djecu svoju sanjaju . Sve su divni i srčani ljudi. Jer šehidi nikad ne umiru. Svi govore . ničeg se nisu bojali. Kako će se bojati kad znaju da je Milostivi uz njih.
Neki ubračeni i djecu , potomke , buduće mahalaše sa svojim ljubama , Gradu čednosti darivaše. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Bjelavska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke…”
.
Usamljena duša
Snježni most
Ona sanja
Što te nema bar da svratiš,
Malo snage da mi daš,
Da mi noći duge skratiš,
Ko što samo ti to znaš.
Još te prate misli moje,
Još u meni živiš ti,
Još se nadam za nas dvoje,
Da još imam ljubavi.
Što da tražim od života, kada meni ti si sve?
I ne mogu sve da hoću, da ne mislim na tebe.
Što da tražim od života, kad te volim srcem svim,
I ne mogu sve da hoću, da te ikad prežalim.
Grlica kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.
Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu neku koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.
Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.
Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Do onih dana kada ste me ti i luca trebali . A godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće oživjeti. Naši vjetrovi bjehu prohujali.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći još uvijek čuvaš. I naše jecaje i strasti u noćima dugim listaš.
Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.
Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš one Frke Frkice , one malene tvoje djevojčice , kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.
Mili moj
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja jedina Frka Frkica
P.S.
Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.
****
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome usnilo.
Ova naša noć rastanka je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Odleti grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.
Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.
Tajac.Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto? To će poslije doći.
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.
Prelijep i sunčan je dan bio.
****
In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti
Obala je bila pusta
i tako vrela
kao žar davne vatre
kao dodir naših tijela
a sunce je nad nama sjalo
i nije znalo
da smo htjeli tako mnogo
a imali tako malo
ruka ti je bila topla
i tako mala
dodirom me pekla
dodirom me sebi zvala
a sunce je nad nama sjalo
i nije znalo
da pješćane su kule pale
da vrijeme je stalo
Sunce sunce sad nas
O sunce sunce sad zna
da zadnji put i da nas gleda
taj izgubljeni usamljeni par
Sunce sunce sad nas
O sunce sunce sad zna
da zadnji put i da nas gleda
i grije sad
Obala je bila pusta
i tako vrela
kao žar davne vatre
kao dodir naših tijela
a sunce je nad nama sjalo
i nije znalo
da smo htjeli tako mnogo
a imali tako malo
ruka ti je bila topla
i tako mala
dodirom me pekla
dodirom me sebi zvala
a sunce je nad nama sjalo
i nije znalo
da pješćane su kule pale
da vrijeme je stalo
Sunce sunce sad nas
O sunce sunce sad zna
da zadnji put i da nas gleda
taj izgubljeni usamljeni par
Sunce sunce sad nas
O sunce sunce sad zna
da zadnji put i da nas gleda
taj izgubljeni usamljeni par
Sunce o sunce sunce
Kad izgubiš korak
vali se pjene
škuri pjesak se talasa
osloni se na moje rame
kad poželiš letjeti
u hladu maslina dodirni
moje srce mirisom jasmina
l'jubav postaće vječna
Нанэ Цоха
Нанэ цоха, нанэ гад,
Мэ кинэл мангэ ё дад!
– Сыр выджява палором,
Мэ кинэл мангэ ё ром!
Тай-да-да-ра-ра, та-ра-ра-ра-ра,
Та-ра-ра-ра, та-ра-ра-ра-рай,
Сыр выджява палором,
Мэ кинэл мангэ ё ром!
Дадо, кин мангэ ченя,
О ченя сумнакунэ.
На кинэса о ченя,
На бэшава дрэ чяя.
Тай-да-да-ра-ра, та-ра-ра-ра-ра,
Та-ра-ра-ра, та-ра-ра-ра-рай,
На кинэса о ченя,
На бэшава дрэ чяя.
Загэём мэ дрэ ‘да садо,
Зрискирдём мэ цвэто,
Прикэрдём лэс кэ шэро –
Тэ камэс миро ило.
Тай-да-да-ра-ра, та-ра-ра-ра-ра,
Та-ра-ра-ра, та-ра-ра-ра-рай,
Прикэрдём лэс кэ шэро –
Тэ камэс миро ило.
В небе синем птица вьётся,
А вокруг весна смеётся.
Ты сказал, что сильно любишь,
На других смотреть не будешь.
Ты сказал, что сильно любишь,
На других смотреть не будешь.
Захожу я во лесок,
Сорвала я там цветок,
Приколола к голове,
Чтоб понравиться тебе.
Приколола к голове,
Чтоб понравиться тебе.
Ja nemam suknju
Ja nemam suknju,ni bluzu,
Tatica će mi to kupiti!
Ako se poželim udati,
Tada će moj muž njih kupiti za mene!
Tatice,kupi mi minđuše,
Naušnice od zlata.
Ako mi ne kupiš minđuše
Neću zadugo biti djevojka
Otići ću u vrt
Probirati cvijeće
Stavljati ga na glavu
Za tebe da poželiš moje srce
Ja nemam suknju,ni bluzu,
Tatica će mi to kupiti!
Ako se poželim udati,
Tada će moj muž kupiti njih za mene!
U nebo plavo ptica leprša,
I sve se oko izvora smeje.
Rekao si da me silno ljubiš
Neću gledati na druge.
Rekao si da mesilno ljubiš
Neću gledati na druge.
Otići ću u vrt
Probirati cvijeće
Stavljati ga na glavu
Za tebe da poželiš moje srce
Stavljati ga na glavu
Za tebe da poželiš moje srce
Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti baš nije najnovije.
