Autor
Hajro Šabanadžović
Ruže
Ovo nebo nad nama Puno je tu milosti
Đul bašča Ove ruže sa nama
Ljubav Nebeska ruža
Ples ruža Centofilija
Bijela ruža grada čednosti Zelena ruža
Žuta ruža Plamena ruža
Plava ruža Žar udovičke ruže
Ruža svjetlosti Ruža ljubavi
Ruže i suze Portret ubijene ruže
Crno bijeli svijet Ruža ljubavi
Ruža u koroti Udovička ruža
Toliko sam tebe sanjao,
prestala si da budeš stvarna.
Imam li još vremena da stignem to živo tjelo
i poljubim međ’ tim usnama rođenje glasa koji mi je mio?
Toliko sam tebe sanjao
da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenku
stisnutu na mojim grudima, možda se više
ne bi svile oko tjela tvoga.
I možda bih pred stvarnom uskrsnućem one što me progoni
i upravlja mnome danima i godinama
i sam postao sjenkom, zasigurno,
o srce zbunjeno.
Toliko sam tebe sanjao i više nemam vremena da se budim. Spavam stojeći
tjela okrenuta životu i ljubavi, da bih prije dodirnuo
prve usne i prvo čelo na koje naiđem,
nego tvoje usne i tvoje čelo, tebe
koja mi jedina danas nešto značiš.
Toliko sam tebe sanjao
toliko hodao, toliko govorio,
toliko ljubio sjenu tvoju,
da mi ništa ne preosta od tebe.
Mogu da postojim još samo kao sjenka među sjenkama,
da budem sto puta više sjenka od nje same,
da budem sjenka koja će doći i koja će se vratiti
u život tvoj suncem obasjan.
pB
gledam
ne vidim
kroz plavet
ničega
nikoga
ni jedne ruke
u bjelini
nestale labudice
samo mi oči vlaže
umorne
od sna
ona zna
sve moje bajke
oni labudovi
kraj jezera
jedno odleprša
drugo na trnju mre
labuđi krik
ovo vrelo avgustovsko sunce
krivi su za kapi u očima
što ne slaze niz lice
Takni me tilom, ka cistom svilom
kad prodjes ti meni kroz san
ne gledaj desno, ne ajde livo
bojim se da te uzme dan
lipo mi je, ne da mi se budit bez tebe
Ref. 2x
Bila je bila, bila svoja krila u snu
andjeo Gabrijel
spustija na me, a ima je ima tvoj lik
jubim te zauvik
Probudi mene kad parti vrime
i kad me svi zaborave
jer jubit druge, ja nemam cime
sve moje ode za tebe
lipo mi je, ne da mi se budit za tebe
Ref. 2x
Andjeo Gabrijel jubim te zauvik
Interesantno , ovaj dan vam traje do ponoći. Kao i svaki drugi dan. Poslije toga nam prihajal drugi dan, drugi datum.U pučanstvu kažu : novi dan , nova nafaka. Jes kako ne! Kad bi satrapska bagra i fukara dala bilo kome da dođe do nafake. Od njihove pljačke i lopovluka niko ne može poštenu paru zaraditi.
Nije nam nikad bilo jasno kako dan može započinjati u ponoć. Čuj , molim te , dan počinje pet šest sahata prije sabaha. To nikad nije bilo niti će, barem koliko se mi razumijemo u geografiju. A geografija vam je najopširnija nauka. U nju možeš sprcati šta god ti na um padne.
Evo recimo žene.
Znali smo jedan kroz jedan , odnosno sad pa sad , da će se blentovije zapitati :
-Kako će te boni strpati žene u geografiju.
Pa šta ako je insanka , živo biće , čak vrlo živahno biće , odgovaramo mi. Zar ne vidite da je njoj Univezum nanijetio mjesto u geografiji, odnosno prirodi. I svim ostalim naukama i spoznajama i empirijskim i akademskim (Valja ova narode!) .
Ma , višestruko je , ta sušta ljepota , geografična.
Prvo i osnovno , geografije ne bi bilo bez nje. Geografija je stvorena radi nje. Gdje bi ona zbog svog “grijeha” protjerana da nema geografije? Ne mo'š ti protjerati rajsko biće iz geografije gdje rijeke meda i mlijeka taku ( neki se nadaju i rijekama vina od kojih nema mamurluka) , a da mu nisi obezbjedio pristojnu geografiuju.
I ne mo'š je poslati tek tako u nepoznati svijet , neku vuko…derinsku zabit . Moraš je dobro geografski potkuvetiti.
Odakle da počnemo? Odozgo ili odozdo.?
Vi mislite da sve počinje odozdo. Mislite i dalje?
Mi ćemo početi odozgo , ali ukratko. U blic krigu , što bi rekli oni drugi nacisti nalik našoj tronacionalističkoj bagri.
Crne, crvene, ruste , plave ako treba i smeđe i zelene kose do po leđa. A mere i kratke kose , napriliku prema formi mubarek lica. Ni jedno stablo joj nije ravno.
Lice ženino? Čista geografija!
Čelo , obrve ..
Lice meko ko dječija guza , na dodir umilno da se čovjek naježi, pod usnama kao rajski potoci…
Oči da se izgubiš u njima. Šta ima veze ako su crne, smeđe, palve , zelene , sive , žute , šućmuraste , ako se duga prelijeva u njima, koje mozak mute i sihire blentavom muškom insanu za čitav život nose.
Usne, jal ko ruža, jal ko trešnja, jagoda ili bilo kakva voćka i ljepota, a sočna i slatka , slađa od bilo čega. Moraju take biti, kak bom zaludili tu blentoviju od muške avetinje .
Vrat, nek’ labudica ima takav vrat ko žena , ne bi joj ravane među hajvanima bilo. Ma čovjek da ne prestaje milovati i ljubiti to sedafesto čudo.
Ramena, bista , tijelo , udovi. Ehej ljudi, gdje vam je pamet kad ne želite ženu ubrojiti u geografske ljepote i znamenitosti.
Koja brda i doline na tuzemnom svijetu joj mogu biti ravna. Bjelina vas obasja kao mramorna svježina ili bjelokosna nježnost, svilenkastog sjaja.
Drhtite pri pomisli da dotaknete te svilene velove. Bojite se tu ljepotu , tu čednost da ne oskrnavite. A mami vas i doziva. Šapće vaše , da baš vaše ime.
Joj brežuljaka , i dolina , majko mila, boli glava .
Glava boli , nikad da preboli. I svim “normalnim” muškim insanskim hajvanima nikad i neće. A zašto bi. Pa stvorene su te anđele upravo radi toga. Da budu dio geografije i svakodnevne more i glavobolje neukih muških hablečina.
I vi nas pitate kakve veze ima žena sa geografijom.
Što bi poete rekle:
-Ma kakva geografija. Žena vam je sva poznata i neupoznata priroda i društvo .
U prevodu:
-Jedna i jedina , kaže najprvija Teorije o opštem univerzalnom zakonu relativnosti i prolaznosti života utkana u prirodu i društvo i vaskoliki univerzum.
Anterije i nevinost
Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.
Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, mađar dere , ali Frka mnogo toga zaslužila.
Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.
To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.
I mi smo svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.
Sjeli mi u uonu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte u se usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se, hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:
-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednoć nije havljalo.
Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.
Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.
Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.
E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.
Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prolužim.
Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog pisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.
Ne pita za nikoga.
Ja ne pričam o tim nikoga.
Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.
Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
-Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.
I ti me na vakat prije iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, k'o malo djete djetetu.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše sedam šuma, jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.
Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.
Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se namah protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni. Samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.
Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.
Šutim, neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.
Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.
Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .
Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono, sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jako je vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.
Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.
To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali. Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Ne teku rijeke, ptice ne lete
jos nekog čeka nevjesta jedna nevjenčana
nedjelja nedočekana
jedna duša u Boga
Ne šumi vijetar, ne dišu ruže
još nekog traži jedna ruka neprošena
jedna mladost potrošena
jedna duša u Boga
Čekala je jedna žena
jedna žena nevoljena
čekala je, čekala
nebo zemlji šalje dugu
da sakrije njenu tugu
mirise pelin u polju
Kad bi struna bila žena
plakala bi pjesma njena
hej, a noćas napolju
bagremi cvijetaju
I svako vece žena u bijelom
još nekog zove
kosa joj duga necešljana
haljina bijela izgužvana
jedna duša u Boga.
Zaresla je kuća u korov i draču
izlile se bačve, sagnjile su mriže
ostala je tuga s barkom u mandraču
a dani biže, a dani biže
usahlo je lozje, propale su vrše
ostarili ljudi broje žuje friže
nevoje nas prate nikako da svrđe
a dani biže, a dani biže
Ima li koga da upali vatru
da spali život poput karnevala
ima li koga da nam rod ne zatru
da se ona zove kad umire vala
Užegli su vitri bacili fumare
i komin u ladnom više se ne stiže
ostale bez uja kamenice stare
a dani biže, a dani biže
Ima li koga da upali vatru
da spali život poput karnevala
ima li koga da nam rod ne zatru
da se ona zove kad umire vala
Anđeo nebeski
Ruka ljubavi
Molitva za ljubav
Gledam kroz teleskop.
Čaršija mirna. Vratnik čist, Bistrik spava, samo se na Bjelavama nešto komeša.
Znam to jahači jašu , pjesma,čoček , a i bolero sanjaju .Velovi , anterije pršte. Perje leti na sve strane.
Mojsije jal’ baca , jal’ ne baca harmonike. Ako ima, čim je dobije, baci je. Ako je nema , ne baca je. Tako mu to ide.
Zatim ponekad na leđima pomoćni teleskop uprtim , jaka sam ja, mogu puno toga ponijeti i podnijeti.
Neću da remetim pravila; puštam da drugi svoj posao rade. Svakom njegov posao se o vrat i na grbaču kači.
Toga u mahali nema. Tamo su glavne izreke : polahko požuri i pazi se , sredinom džade da te šta ne satare.
I nikome se nigdje ne žuri i nikoga ništa ne satire, osim žena .One za sve ograišu i nagrabuse. Taru ih i satiru , svi i sve . Dan i noć i malo i veliko , i staro i mlado , i dobro i zlo . Satiranju nigdje kraja nema.
Ono neko ljepše satirnje im sasvim paše.
Jedino ih ašik momci i đuvegije tandaraju i takare . Poneki mahalaš i ljubav sa njima vodi.
To satiranje je nešto drugo i željeno . Treba jad i čemer , bol i tugu u ljubav, muziku i velove pretopiti . I sanjati i gubiti se dok ne vrisneš joj , mamo mamice i zaboraviš onaj jad , joj kuku mamo mamice.
Tada sva tegoba umine , i žene žele samo to da im se te nježnosti i osebujnosti rade i i da ta toplina i milina nikad ne prestne.
….
…
..
.