Autor
Hajro Šabanadžović
Ruže
Ovo nebo nad nama Puno je tu milosti
Đul bašča Ove ruže sa nama
Ljubav Nebeska ruža
Ples ruža Centofilija
Bijela ruža grada čednosti Zelena ruža
Žuta ruža Plamena ruža
Plava ruža Žar udovičke ruže
Ruža svjetlosti Ruža ljubavi
Ruže i suze Portret ubijene ruže
Crno bijeli svijet Ruža ljubavi
Ruža u koroti Udovička ruža
Toliko sam tebe sanjao,
prestala si da budeš stvarna.
Imam li još vremena da stignem to živo tjelo
i poljubim međ’ tim usnama rođenje glasa koji mi je mio?
Toliko sam tebe sanjao
da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenku
stisnutu na mojim grudima, možda se više
ne bi svile oko tjela tvoga.
I možda bih pred stvarnom uskrsnućem one što me progoni
i upravlja mnome danima i godinama
i sam postao sjenkom, zasigurno,
o srce zbunjeno.
Toliko sam tebe sanjao i više nemam vremena da se budim. Spavam stojeći
tjela okrenuta životu i ljubavi, da bih prije dodirnuo
prve usne i prvo čelo na koje naiđem,
nego tvoje usne i tvoje čelo, tebe
koja mi jedina danas nešto značiš.
Toliko sam tebe sanjao
toliko hodao, toliko govorio,
toliko ljubio sjenu tvoju,
da mi ništa ne preosta od tebe.
Mogu da postojim još samo kao sjenka među sjenkama,
da budem sto puta više sjenka od nje same,
da budem sjenka koja će doći i koja će se vratiti
u život tvoj suncem obasjan.
pB
gledam
ne vidim
kroz plavet
ničega
nikoga
ni jedne ruke
u bjelini
nestale labudice
samo mi oči vlaže
umorne
od sna
ona zna
sve moje bajke
oni labudovi
kraj jezera
jedno odleprša
drugo na trnju mre
labuđi krik
ovo vrelo avgustovsko sunce
krivi su za kapi u očima
što ne slaze niz lice
Takni me tilom, ka cistom svilom
kad prodjes ti meni kroz san
ne gledaj desno, ne ajde livo
bojim se da te uzme dan
lipo mi je, ne da mi se budit bez tebe
Ref. 2x
Bila je bila, bila svoja krila u snu
andjeo Gabrijel
spustija na me, a ima je ima tvoj lik
jubim te zauvik
Probudi mene kad parti vrime
i kad me svi zaborave
jer jubit druge, ja nemam cime
sve moje ode za tebe
lipo mi je, ne da mi se budit za tebe
Ref. 2x
Andjeo Gabrijel jubim te zauvik
Interesantno , ovaj dan vam traje do ponoći. Kao i svaki drugi dan. Poslije toga nam prihajal drugi dan, drugi datum.U pučanstvu kažu : novi dan , nova nafaka. Jes kako ne! Kad bi satrapska bagra i fukara dala bilo kome da dođe do nafake. Od njihove pljačke i lopovluka niko ne može poštenu paru zaraditi.
Nije nam nikad bilo jasno kako dan može započinjati u ponoć. Čuj , molim te , dan počinje pet šest sahata prije sabaha. To nikad nije bilo niti će, barem koliko se mi razumijemo u geografiju. A geografija vam je najopširnija nauka. U nju možeš sprcati šta god ti na um padne.
Evo recimo žene.
Znali smo jedan kroz jedan , odnosno sad pa sad , da će se blentovije zapitati :
-Kako će te boni strpati žene u geografiju.
Pa šta ako je insanka , živo biće , čak vrlo živahno biće , odgovaramo mi. Zar ne vidite da je njoj Univezum nanijetio mjesto u geografiji, odnosno prirodi. I svim ostalim naukama i spoznajama i empirijskim i akademskim (Valja ova narode!) .
Ma , višestruko je , ta sušta ljepota , geografična.
Prvo i osnovno , geografije ne bi bilo bez nje. Geografija je stvorena radi nje. Gdje bi ona zbog svog “grijeha” protjerana da nema geografije? Ne mo'š ti protjerati rajsko biće iz geografije gdje rijeke meda i mlijeka taku ( neki se nadaju i rijekama vina od kojih nema mamurluka) , a da mu nisi obezbjedio pristojnu geografiuju.
I ne mo'š je poslati tek tako u nepoznati svijet , neku vuko…derinsku zabit . Moraš je dobro geografski potkuvetiti.
Odakle da počnemo? Odozgo ili odozdo.?
Vi mislite da sve počinje odozdo. Mislite i dalje?
Mi ćemo početi odozgo , ali ukratko. U blic krigu , što bi rekli oni drugi nacisti nalik našoj tronacionalističkoj bagri.
Crne, crvene, ruste , plave ako treba i smeđe i zelene kose do po leđa. A mere i kratke kose , napriliku prema formi mubarek lica. Ni jedno stablo joj nije ravno.
Lice ženino? Čista geografija!
Čelo , obrve ..
Lice meko ko dječija guza , na dodir umilno da se čovjek naježi, pod usnama kao rajski potoci…
Oči da se izgubiš u njima. Šta ima veze ako su crne, smeđe, palve , zelene , sive , žute , šućmuraste , ako se duga prelijeva u njima, koje mozak mute i sihire blentavom muškom insanu za čitav život nose.
Usne, jal ko ruža, jal ko trešnja, jagoda ili bilo kakva voćka i ljepota, a sočna i slatka , slađa od bilo čega. Moraju take biti, kak bom zaludili tu blentoviju od muške avetinje .
Vrat, nek’ labudica ima takav vrat ko žena , ne bi joj ravane među hajvanima bilo. Ma čovjek da ne prestaje milovati i ljubiti to sedafesto čudo.
Ramena, bista , tijelo , udovi. Ehej ljudi, gdje vam je pamet kad ne želite ženu ubrojiti u geografske ljepote i znamenitosti.
Koja brda i doline na tuzemnom svijetu joj mogu biti ravna. Bjelina vas obasja kao mramorna svježina ili bjelokosna nježnost, svilenkastog sjaja.
Drhtite pri pomisli da dotaknete te svilene velove. Bojite se tu ljepotu , tu čednost da ne oskrnavite. A mami vas i doziva. Šapće vaše , da baš vaše ime.
Joj brežuljaka , i dolina , majko mila, boli glava .
Glava boli , nikad da preboli. I svim “normalnim” muškim insanskim hajvanima nikad i neće. A zašto bi. Pa stvorene su te anđele upravo radi toga. Da budu dio geografije i svakodnevne more i glavobolje neukih muških hablečina.
I vi nas pitate kakve veze ima žena sa geografijom.
Što bi poete rekle:
-Ma kakva geografija. Žena vam je sva poznata i neupoznata priroda i društvo .
U prevodu:
-Jedna i jedina , kaže najprvija Teorije o opštem univerzalnom zakonu relativnosti i prolaznosti života utkana u prirodu i društvo i vaskoliki univerzum.
Anterije i nevinost
Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.
Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, mađar dere , ali Frka mnogo toga zaslužila.
Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.
To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.
I mi smo svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.
Sjeli mi u uonu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte u se usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se, hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:
-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednoć nije havljalo.
Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.
Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.
Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.
E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.
Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prolužim.
Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog pisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.
Ne pita za nikoga.
Ja ne pričam o tim nikoga.
Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.
Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
-Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.
I ti me na vakat prije iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, k'o malo djete djetetu.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše sedam šuma, jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.
Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.
Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se namah protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni. Samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.
Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.
Šutim, neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.
Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.
Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .
Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono, sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jako je vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.
Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.
To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali. Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Ne teku rijeke, ptice ne lete
jos nekog čeka nevjesta jedna nevjenčana
nedjelja nedočekana
jedna duša u Boga
Ne šumi vijetar, ne dišu ruže
još nekog traži jedna ruka neprošena
jedna mladost potrošena
jedna duša u Boga
Čekala je jedna žena
jedna žena nevoljena
čekala je, čekala
nebo zemlji šalje dugu
da sakrije njenu tugu
mirise pelin u polju
Kad bi struna bila žena
plakala bi pjesma njena
hej, a noćas napolju
bagremi cvijetaju
I svako vece žena u bijelom
još nekog zove
kosa joj duga necešljana
haljina bijela izgužvana
jedna duša u Boga.
Mila Krhka ružo
mnijem gotovo je
a ti bi da ponovo počnemo
Ne ide to tako
Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima
ti uvijek negdje bježiš
pa se vratiš.
ne mogu više dolaziti u njih.
i nikad ne pitaš kako je bez tebe
I znam
opet ćeš otići
kako li sve miriše na tebe
nestanak moj
ili ako ti je lakše odlazak tvoj.
a to boli mila
kao da te neko metalnim kanđama po grudima šara
pa onda žiletom sjecka
turpijom struže
Na sve te krvave rane
još dodaješ vodu iz očiju
i čisti etanol
No to nije ništa
fizički se bol još može podnijeti
sviko sam tome
ali ima ona tupa bol
zasjedne u grkljan
pa ga stišće
mengelama zavrće
pa se poput kame u mozak zabija
i nade burgija
ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.
hoće da vrištim od nedostajanja jube
a ne mogu.
stid me je odrastao sam
učili me samo djeca plaču kad ih boli
a u mene djetinje srce
nevine prozračne duše
i ljubav čista kao bebica
što je tek proplakala prvi put
ne i jok
ne smijem plakati
I sve nešto mislim
ako bih počeo plakati
isplakao bih čitav život
a ne može to tako
ta bol je ništavna.
jes’ da je moja ali zaborav je ne stiže
kako ćeš je zaboraviti
kad te svakog trena pritišće i boluje
i još uvijek imam one svoje poslove
treba pomoći djeci i djevojčicama.
svuda okolo,i bliže i dalje čujem
vrišteće boli kako pomoć traže
sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu
Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog
Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti
usta im začepe
nož pod grlo
u grlo im stavljaju
i šta im još sve rade
mila moja
stidim se ljudskosti svoje
koliko djece ima jedina moja
koja ne upoznaše koricu kruha
ni majčinu ljubav
morao sam bar jedno dijete spasiti ljubavi moja
ispalo je da sam ih spasio više
nisam ponosan na sebe
nimalo.
nisam mogao spasiti sve
nisu mi dali
ovdje na zemlji
meni tjelesnom
prostor i vrijeme su ograničavajući
ispred njih se ispreče ljudi zla
ili imam vremena
a prostora nemam
ili imam prostora
a vrijeme je davno isteklo
mene malo ljubav potkačila
pa otkačila
i ja bih da plačem
kažem boli me
neće moći
svaker duge noći
i potonjih sve kraćih dana
bez sna
ne dam da me boli
ne hvala lijepo
ljubav je radovanje
i kad je tužna i bolna
rastanak muhura
neko je volio i voljen bio.
šta će ti više
voljen bio i snove snio.
milovao i ljubio
igrao se i jurio.
znači sretan
presretan je neko bio
ljudi su sebični i nestrpljivi.
hoće sve
odmah i zauvijek
nisu svikli odricati se
moliti i poklanjati.
kako bih jadan i siromašan bio
da te kojim slučajem nisam sreo
i sve one grlice mile
što su mi se na grudi oslanjale
grlile i ljubile
mene raznježenom blećku ljubav poklanjale
sve sam ja to shvatio i to davno jedina moja.
istog trena kad su tvoje riječi presahle
ali jednom godišnje
na dan našeg poslijednjeg susreta
avgusta mjeseca bol se nenadano vrati
poput bumeranga me posred čelenke strefi
pa se spusti u grkljan
pa burgija do srca.
ja mu ne dam da vrišti
a ti se i ne sjećaš naših susreta
.
Uvijek sa sobom nosim
dvanaest pupoljaka bijele ruže
orošene suncem i titram
ne hodim
ne lebdim
već lagano nabadam
mic po mic
korak po korak
titraj po titraj.
to srce ne želi kraj
usporava
misli
ako sad odem i ne vratim se
ono će morati ostati na splavu
usred uzburkanog mora
bez škripe dušeka
pa se pita kako ću je bez mirisa plahti
koje je bojilo tijelo tvoje
kažem srce će morati ostati na splavi
opkoljenoj modrozelenom tišinom
djevojčurak neki drijema.
liči na tebe
ali srce ne titra i ne pleše
znam nisi ti
malo je pogurena i ramena joj se tresu
kanda plače
šta ima plakati na mom splavu
nemilosrdno srce moje me pita
Ja ga korim i kažem
nisi se samo ti pretplatio na bol
pusti djete da svoju tugu isplače
more veliko a Rijeka Djetinja
a Modra je i velika
zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje
možda stigne do onoga kome je najmjenjena
ne obazirući se na ramena koja se tresu
ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno
dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja
nisam pažljiv zato što ne želim biti
trnje me bode
ruke mi krvare
i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog
na kvasnim daskama javlja se novi cvijet nalik srcu
nisam siguran tvojem ili mojem
no
kad zadnji pupoljak legne
sve zaigra
sve zatitra i …
ja požurio prosijavati bol
kao da mi život zavisi od toga
srkletiti ne valja
već sve po redu mila moja.
ništa mi više ne može pobjeći
ponosan sam je
niko meni nije kriv što te toliko volim
možda mrven ti mila moja.
a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem
ja bih po običaju lupao ko tele u šarena vrate:
-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.
Ti se ljutila:
-Na mrtvo ću te prebiti biti
ako ne zadržiš život zauvijek
trebaš mi da me voliš i juriš
jurio sam te mila moja
čitav život svoj
ali se kompas pokvario
i sada tapkam u mjestu
A i svjetlosti ima toliko mnogo
da ponekad ne znam šta ću sa njom.
opisujem krugove oko sebe
jedan za nas.
drugi za ljeto i proljeće
treći za pijesak i more
četvrti za sunce i mjesec
peti za putanje i grlica let
šesti za zvjezdice i maglice
sedmi za Svjetlost i Milost.
tada bih zastao
Neparan broj???
nešto mi ne štima
očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha
zamislio se
kakav me neparan broj u blentaru potkačio
a opet
sedam je i simboličan i formilističan broj
i zato svakako je paran
uostalom svaki moj krug je dat u parovima
i svaki još po dva osjećanja nosi.
tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene
i dvadeset osam značenja za tebe
mnogo je to parova i ljubavi mila moja
sasvim dostatno za nas
kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja
kamo su nestali naši nesusreti
nikad se to nisam pitao
nisam ni trebao.
imao sam ih u sebi
to mi je bilo dovoljno
tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.
oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole
ovi prvi na crni petak u tržnici nestajanja kupuju pupoljke ruže
bezbroj pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane
za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak
što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu mila
pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja
nije važno jer znam da voljeću te do groba barem
možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći
radili smo sve i svašta
ja napose
i zbog toga ću možda u vreli pržun leći.
tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno
pretoplo
magneti bi tu radili
a to ne želim.
tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje
naizmjenično prošaranih suncem
za svaku godinu ljubavi naše
prvi put neću poklanjati tebi jedina moja
položiću ih na odar ljubavi naše
koji okićen snovima i pjesmama mojim
blješti u duši tvojoj djetinjoj
sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,
što na ležaju decenijama miruje i samuje
čekajući tebe da joj život udahneš
već miriše na tebe
tvoje tijelo bijelo
tvoje tijelo mazno
ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao
da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao
da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja
nije važno jer znam da voljeću te do groba barem
a možda i poslije
to ti ne mogu zasigurno obećati
radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći
a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti
i garant ću zgriješiti
zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži
nikad neće biti na tebi jedina moja
ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim
da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših
praznovanja kada sam htio tvoje cvjeće brati
krasti kupovati otimati da bi ga sebi poklanjao
ne bi to bilo tek tako neko cvijeće
bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane
ruže snene i opojne na grmovima sanjive
na oluje i munje svikle
tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju
koju si upravo primila na dar
igrali bi smo igre mazne igre iskonske
dva bića a jedno tijelo
ponekad dva tijela a jedno biće
ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.
uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja
ti bi mi vjerovala.
govorila bi mi da me voliš
ja bih ti vjerovao
onda bi onaj vječni sumnjivac u meni
dodao jedno blijedo možda
pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja
nije važno
ono ko fol
znam da voljeću te do groba barem
možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći
ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša
djetinjih i srca što volješe se
milovaše i maziše
ljubiše i paziše
diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto priko toga
u travi i cvijeću
u snovima i na javi
u halvatima ,na podovima toplin in hladnin
ležajevima bračnim francuskim mračnim
otomanima starim i novim
ishabanim i polovnim
slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim
svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim
jastucima izgubljenim i željenim
Voleći se mnogo mnogo
preko nekoliko i još više puta
i još više i još jače
i još bliže i još dalje dalje
jako nježno ustreptalo
sneno silovito zaljubljeno
voljeti se htjeli,
i mazno i toplo
dječije i ljudski
bratski svojski ljubavnički
ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe
puštam riječi da mi same klize
a na uskrs kad Hristos se rodi
na dan kada od mene tujini ti hodi
nisi vjerovala da tada izgubi mene,
sa vlakova pare lelujava sjena
bježeći od samoće
ti pobježe od mene
džab džaba si tražila vrištala pomoć
ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene
zvjezdice i maglice glavu okrenuše
izdala si ih mila moja.
meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila
nikad ti nisam pričao za suze mojih jada
onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe
i dvanaest godina poslije tebe
sve je u parovima
sve dvije po dvije letješe
dok ne postaše jedno tijelo
a polovice dvije nevine
Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo
tijelo čedno neveselo,
na podovima nekog halvata što ima snove
da nas njima ubuhvata
Oh Anđelu Mili
koliko sam ti djetinje ljudskosti htio dati
koliko ljubavi i nježnosti
sam ti poklanjao
da bi radosna bila.
A ti to nisi znala
Toliko sam te volio
jedina
tako mi ovih sjedina
i pjesama nježnih ,
okean bi ta ljubav ispunila
i sva mora tvoja
a himelajske gore male bile
a da je ne potopi
da je ne zaguši
Činilo se da nikad neće
ljubav moja izvor da presuši.
Ipak i opet
unatoč svemu i protiv
čak i lav je lakše krotiv
sve se uroti protiv ljubavi
o ljubavi moja jedina.
Čak i ti!
Dok padaju ove tužne riječi
što rastanak boji
pitam se
da li se ja to opraštam od tebe
o jedina moja.
Nije važno ???
Znam da voljeću te groba barem
A možda i poslije
to ti zasigurno ne mogu obećati
imamo svoju malu planetu
spremnu i blagorodnu
čeka na nas dvoje
o jedina.
Jedino se borama pitam
grijesi ljubavni bjehu veliki
da li nas isti puti ka njoj vode
ili će svako na svoju stranu da ode
Kao i uvijek prije
Anđelu moj
Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.
Ipak i opetunatoč svemu i protiv
čak i lav je lakše krotiv
sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.
Čak i ti!
Dok padaju ove tužne riječi
što rastanak boje ledom
pitam se
da li se ja to opraštam od tebe
o jedina moja
Nije važno ???
Znam da voljeću te groba barem
A možda i poslije
to ti zasigurno ne mogu obećati
imamo svoju malu planetu
spremnu i blagorodnu
čeka na nas dvoje
o jedina
sve se nešto pitam
da li nas isti puti ka njoj vode
ili će svako na svoju stranu da ode
Kao i uvijek prije.
Anđelu moj
**
**
Oprosti mi nesuđena nevjesto mja
u oku mi nešto zasuzilo
valjda ovi proljetni cvjetovi
što mirišu na ljubav
moram prekinuti
bojim se da te ljutnja hvata
a ne volim kad se Nježnost lepršava ljuti i tuguje
ako poželiš
završiću priču o našem prvom sastanku
koji znači rastanak
kasno si došla mila
Prekasno.
a ni ime ti više ne znam
ni kakve snove sanjaš
ugodnu i laku noć ti želim
i mnogo lijepih sanja
Proljeće milo
Zaresla je kuća u korov i draču
izlile se bačve, sagnjile su mriže
ostala je tuga s barkom u mandraču
a dani biže, a dani biže
usahlo je lozje, propale su vrše
ostarili ljudi broje žuje friže
nevoje nas prate nikako da svrđe
a dani biže, a dani biže
Ima li koga da upali vatru
da spali život poput karnevala
ima li koga da nam rod ne zatru
da se ona zove kad umire vala
Užegli su vitri bacili fumare
i komin u ladnom više se ne stiže
ostale bez uja kamenice stare
a dani biže, a dani biže
Ima li koga da upali vatru
da spali život poput karnevala
ima li koga da nam rod ne zatru
da se ona zove kad umire vala
Anđeo nebeski
Ruka ljubavi
Molitva za ljubav