Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Ruže

Ovo nebo svjetlosti        Mnogo je tu milosti

Ovo nebo nad nama                                                  Puno je tu milosti

Đul bašča    Ove ruže sa nama

Đul bašča                                                                           Ove ruže sa nama

Ljubav          Bijeli ljuljan među obkacima

Ljubav                                                                                       Nebeska ruža

Ples ruža    Centofilija

Ples ruža                                                                  Centofilija

Bijela ruža grada čednosti     Zelena ruža

Bijela ruža grada čednosti                                                           Zelena ruža

Žuta ruža   Ljubomnora

Žuta ruža                                                         Plamena ruža

Plava ruža    Žar udovičke ruže

Plava ruža                                                                                     Žar udovičke  ruže

Svjetlost      Ruža ljubavi

Ruža svjetlosti                                                               Ruža ljubavi

ruže i suze             Portret ubijene ruže

Ruže i suze                                                                                                    Portret ubijene ruže

Crno bijeli svijet     Ruža ljubavi

Crno bijeli svijet                                                           Ruža ljubavi

Ruža u koroti              Udovička ruža

Ruža u koroti                                                                      Udovička ruža

Robert Desnos – Toliko sam o tebi sanjao

 

 

Toliko sam  tebe sanjao,

prestala si da budeš stvarna.

Imam li još vremena da stignem to živo tjelo

i poljubim međ’ tim usnama rođenje glasa koji mi je mio?

 

Toliko sam  tebe sanjao

da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenku

stisnutu na mojim grudima, možda se više

ne bi svile oko  tjela tvoga.

 

I možda bih pred stvarnom uskrsnućem one što me progoni

i upravlja mnome   danima i godinama

i sam postao sjenkom, zasigurno,

o srce zbunjeno.

 

Toliko sam  tebe sanjao i više nemam vremena da se budim. Spavam stojeći

tjela okrenuta životu i ljubavi, da bih prije dodirnuo

prve usne i prvo čelo na koje naiđem,

nego tvoje usne i tvoje čelo, tebe

koja mi jedina danas nešto značiš.

 

Toliko sam tebe sanjao

toliko hodao, toliko govorio,

toliko ljubio  sjenu tvoju,

da mi ništa ne preosta od tebe.

 

Mogu da postojim još samo kao sjenka među sjenkama,

da budem sto puta više sjenka od nje same,

da budem sjenka koja će doći i koja će se vratiti

u  život  tvoj  suncem obasjan.

 

pB






												

Doris Dragović – Gabriel / Song – Lyrics

Takni me tilom, ka cistom svilom

kad prodjes ti meni kroz san

ne gledaj desno, ne ajde livo

bojim se da te uzme dan

lipo mi je, ne da mi se budit bez tebe

Ref. 2x

Bila je bila, bila svoja krila u snu

andjeo Gabrijel

spustija na me, a ima je ima tvoj lik

jubim te zauvik

Probudi mene kad parti vrime

i kad me svi zaborave

jer jubit druge, ja nemam cime

sve moje ode za tebe

lipo mi je, ne da mi se budit za tebe

Ref. 2x

Andjeo Gabrijel jubim te zauvik










												

Žena i geografija









Interesantno , ovaj dan vam traje do ponoći. Kao i svaki drugi dan. Poslije toga nam prihajal drugi dan, drugi datum.U pučanstvu kažu : novi dan , nova nafaka. Jes kako ne! Kad bi satrapska bagra i fukara dala bilo kome da dođe do nafake. Od njihove pljačke i lopovluka niko ne može poštenu paru zaraditi.

Nije nam nikad bilo jasno kako dan može započinjati u ponoć. Čuj , molim te , dan počinje pet šest sahata  prije sabaha. To nikad nije bilo niti će, barem koliko se mi razumijemo u geografiju. A geografija vam je najopširnija nauka. U nju možeš sprcati šta god ti na um padne.

Evo recimo žene.

Znali smo jedan kroz jedan , odnosno sad pa sad , da će se blentovije zapitati :

-Kako će te boni strpati žene u geografiju.

Pa šta ako je insanka , živo biće , čak vrlo živahno biće , odgovaramo mi. Zar ne vidite da je njoj   Univezum nanijetio mjesto  u geografiji, odnosno prirodi. I svim ostalim naukama i spoznajama i empirijskim i akademskim (Valja ova narode!) .

Ma , višestruko je , ta sušta ljepota , geografična.

Prvo i osnovno , geografije ne bi bilo bez nje. Geografija je stvorena radi nje.  Gdje bi ona zbog svog “grijeha” protjerana da nema geografije? Ne mo'š ti protjerati rajsko biće iz geografije gdje rijeke meda  i mlijeka taku ( neki se nadaju i rijekama vina od kojih nema mamurluka) , a da mu nisi obezbjedio pristojnu geografiuju.

I ne mo'š je poslati tek tako u nepoznati svijet , neku vuko…derinsku zabit . Moraš je  dobro geografski potkuvetiti.

Odakle da počnemo? Odozgo ili odozdo.?

Vi mislite da sve počinje odozdo. Mislite i dalje?

Mi ćemo početi odozgo , ali ukratko. U blic krigu , što bi rekli oni drugi nacisti nalik našoj tronacionalističkoj bagri.

Crne, crvene, ruste , plave ako treba i  smeđe i zelene kose do po leđa. A mere i kratke kose , napriliku prema formi mubarek lica. Ni jedno stablo joj nije ravno.

Lice ženino? Čista geografija!

Čelo , obrve  ..

Lice meko ko dječija guza , na dodir umilno da se čovjek naježi, pod usnama kao rajski potoci…

Oči da se izgubiš u njima. Šta ima veze ako su crne, smeđe, palve , zelene , sive , žute , šućmuraste , ako se duga prelijeva u njima, koje mozak mute  i sihire blentavom muškom insanu za čitav život nose.

Usne, jal ko ruža, jal ko trešnja, jagoda ili bilo kakva voćka i ljepota, a sočna i slatka , slađa od bilo čega. Moraju take biti, kak bom zaludili tu blentoviju od muške avetinje .

Vrat, nek’ labudica ima takav vrat ko žena , ne bi joj ravane među hajvanima bilo. Ma čovjek da ne prestaje milovati i ljubiti to sedafesto čudo.

Ramena, bista , tijelo , udovi. Ehej ljudi, gdje vam je pamet kad ne želite ženu ubrojiti u geografske ljepote i znamenitosti.

Koja brda i doline na tuzemnom svijetu joj mogu biti ravna. Bjelina vas obasja kao mramorna svježina ili bjelokosna nježnost, svilenkastog sjaja.

Drhtite pri pomisli da dotaknete te svilene velove. Bojite se tu ljepotu , tu čednost da ne oskrnavite. A mami vas i doziva. Šapće vaše , da baš vaše ime.

Joj brežuljaka , i dolina , majko mila, boli glava .

Glava boli   , nikad da preboli. I svim “normalnim” muškim insanskim hajvanima nikad i neće. A zašto bi. Pa stvorene su te anđele upravo radi toga. Da budu dio geografije i svakodnevne more i glavobolje neukih muških hablečina.

I vi nas pitate kakve veze ima žena sa geografijom.

Što bi poete rekle:

-Ma kakva geografija. Žena vam je sva poznata i neupoznata  priroda i društvo .

U prevodu:

-Jedna i jedina  , kaže najprvija Teorije o opštem univerzalnom zakonu relativnosti i prolaznosti života utkana  u prirodu i društvo  i vaskoliki univerzum.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda IV

Anterije  i nevinost

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.

Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, mađar dere , ali Frka mnogo toga zaslužila.

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

I mi smo  svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u uonu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  u se usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se,  hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednoć nije havljalo.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.

Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.

Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prolužim.

Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj  koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.

Ja ne pričam o tim nikoga.

Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me na  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se namah  protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim, neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  2.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono,  sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jako je  vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.

Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Magazin /Ljiljana Nikolovska – Čekala je jedna žena / Lyrics – Song

Pregledaj članak

Snovi moji    Vijenac žalosti  Srce umorno

Ne teku rijeke, ptice ne lete

jos nekog čeka nevjesta jedna nevjenčana

nedjelja nedočekana

jedna duša u Boga

Ne šumi vijetar, ne dišu ruže

još nekog traži jedna ruka neprošena

jedna mladost potrošena

jedna duša u Boga

Čekala je jedna žena

jedna žena nevoljena

čekala je, čekala

nebo zemlji šalje dugu

da sakrije njenu tugu

mirise pelin u polju

Kad bi struna bila žena

plakala bi pjesma njena

hej, a noćas napolju

bagremi cvijetaju

I svako vece žena u bijelom

još nekog zove

kosa joj duga necešljana

haljina bijela izgužvana

jedna duša u Boga.


												

Bleki – Kamo su nestala naša ljetna proljeća

 

Mila Krhka ružo

mnijem gotovo je

a ti bi da ponovo  počnemo

 

Ne ide to tako

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima

ti uvijek negdje bježiš

pa se vratiš.

ne mogu više dolaziti u njih.

i nikad ne pitaš kako je bez tebe

 

I znam

opet ćeš otići

kako li  sve miriše na tebe

nestanak moj

ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

a to boli mila

kao da te neko metalnim kanđama po grudima  šara

pa onda žiletom sjecka

turpijom struže

 

Na sve te krvave rane

još dodaješ   vodu iz očiju

i čisti etanol

 

No to nije ništa

fizički se bol još može podnijeti

sviko sam tome

 

ali ima ona tupa bol

zasjedne u grkljan

pa ga stišće

mengelama zavrće

pa se poput kame u mozak zabija

i nade burgija

ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.

hoće   da vrištim od nedostajanja jube

a ne mogu.

stid me je odrastao sam

učili me samo djeca plaču kad ih boli

a u mene djetinje srce

nevine prozračne  duše

i ljubav čista kao bebica

što je tek proplakala prvi put

ne i jok

ne smijem plakati

I sve nešto mislim

ako bih počeo plakati

isplakao bih čitav život

 

a ne može to tako

ta bol je ništavna.

jes’ da je moja  ali zaborav je ne stiže

kako ćeš je zaboraviti

kad te svakog trena pritišće i boluje

i još uvijek imam one svoje poslove

 

treba pomoći djeci i djevojčicama.

svuda  okolo,i bliže i dalje čujem

vrišteće boli kako pomoć traže

sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu

 

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti

 

usta im začepe

nož pod grlo

u grlo im stavljaju

i šta im još sve rade

mila moja

stidim se ljudskosti svoje

 

koliko djece ima jedina moja

koja ne upoznaše koricu kruha

ni majčinu ljubav

morao sam bar jedno dijete spasiti  ljubavi moja

ispalo je da sam ih spasio više

nisam ponosan na sebe

nimalo.

nisam mogao spasiti sve

nisu mi dali

ovdje na zemlji

meni tjelesnom

prostor i vrijeme su ograničavajući

ispred njih se ispreče ljudi zla

ili imam vremena

a prostora nemam

ili imam prostora

a vrijeme je davno isteklo

 

mene malo ljubav potkačila

pa otkačila

i ja bih da plačem

kažem boli me

neće moći

svaker duge noći

i potonjih sve kraćih dana

bez sna

ne dam da me boli

ne hvala lijepo

 

ljubav je radovanje

i kad je tužna i bolna

rastanak muhura

neko je volio i voljen bio.

šta će ti više

voljen bio i snove snio.

milovao i ljubio

igrao se i jurio.

znači sretan

presretan je neko bio

 

ljudi su sebični i nestrpljivi.

hoće sve

odmah i zauvijek

nisu svikli odricati se

moliti i poklanjati.

 

kako bih jadan i siromašan bio

da te kojim slučajem nisam sreo

i sve one grlice mile

što su mi se na grudi oslanjale

grlile i ljubile

mene raznježenom blećku ljubav poklanjale

 

sve sam ja to shvatio i to davno  jedina moja.

istog trena kad su tvoje riječi presahle

 

ali jednom godišnje

na dan našeg poslijednjeg susreta

avgusta mjeseca  bol se nenadano vrati

poput bumeranga me posred čelenke strefi

pa se spusti u grkljan

pa burgija do srca.

ja mu ne dam da vrišti

a ti se i ne sjećaš naših susreta

 

.

Uvijek sa sobom nosim

dvanaest pupoljaka bijele ruže

orošene suncem i titram

ne hodim

ne lebdim

već lagano nabadam

mic po mic

korak po korak

titraj po titraj.

to srce ne želi kraj

usporava

misli

ako sad odem i ne vratim se

ono će morati ostati na splavu

usred uzburkanog mora

bez škripe dušeka

pa se pita kako ću je bez mirisa plahti

koje je bojilo tijelo tvoje

 

kažem srce će morati ostati na splavi

opkoljenoj modrozelenom tišinom

djevojčurak neki drijema.

liči na tebe

ali srce ne titra i ne pleše

znam nisi ti

 

malo je pogurena i ramena joj se tresu

kanda plače

šta ima plakati na mom splavu

nemilosrdno srce moje me pita

Ja ga korim i kažem

nisi se samo ti pretplatio na bol

pusti djete da svoju tugu isplače

more veliko  a Rijeka Djetinja

a Modra je i  velika

zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje

možda stigne do onoga kome je najmjenjena

 

ne obazirući se na ramena koja se tresu

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno

dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja

nisam pažljiv zato što ne želim biti

trnje me bode

ruke mi krvare

i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog

 

na kvasnim daskama  javlja  se novi cvijet nalik srcu

nisam siguran   tvojem ili mojem

no

kad zadnji pupoljak legne

sve zaigra

sve zatitra i …

 

ja požurio prosijavati bol

kao da mi život zavisi od toga

 

srkletiti ne valja

već sve po redu mila moja.

ništa mi više ne može pobjeći

 

ponosan sam je

niko meni nije kriv što te toliko volim

možda mrven  ti  mila moja.

a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem

ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te prebiti biti

ako ne zadržiš život zauvijek

trebaš mi da me voliš i juriš

 

jurio sam te mila moja

čitav život svoj

ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu

A i svjetlosti  ima toliko mnogo

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

opisujem krugove oko sebe

 

jedan za nas.

drugi  za ljeto i proljeće

treći za pijesak i more

četvrti za sunce i mjesec

peti za putanje i grlica let

šesti za zvjezdice i maglice

sedmi za Svjetlost i Milost.

 

tada bih zastao

Neparan broj???

nešto mi ne štima

očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha

zamislio se

kakav me neparan broj u blentaru potkačio

a opet

sedam je i simboličan i formilističan broj

i zato svakako je paran

 

uostalom svaki moj krug je dat u parovima

i svaki još po dva osjećanja nosi.

tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene

i dvadeset osam značenja za tebe

mnogo  je to parova i ljubavi mila moja

sasvim dostatno za nas

 

kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja

kamo su nestali naši nesusreti

 

nikad se to nisam pitao

nisam ni trebao.

imao sam ih u sebi

to mi je bilo dovoljno

 

tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole

ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestajanja   kupuju  pupoljke ruže

 

bezbroj  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane

za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak

što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila

 

pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

radili smo sve i svašta

ja napose

i zbog toga ću možda u vreli  pržun leći.

tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno

pretoplo

magneti bi tu radili

a to ne želim.

tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje

naizmjenično prošaranih suncem

za svaku godinu ljubavi naše

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja

 

položiću  ih na odar ljubavi naše

koji okićen snovima i pjesmama mojim

blješti u duši tvojoj djetinjoj

 

sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje

čekajući  tebe da joj život udahneš

već miriše na tebe

tvoje tijelo bijelo

tvoje tijelo mazno

 

ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao

 

da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

a možda i poslije

to ti ne mogu zasigurno obećati

radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći

a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti

i garant ću zgriješiti

zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži

nikad neće biti na tebi jedina moja

ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim

da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših

praznovanja  kada sam htio tvoje  cvjeće brati

krasti kupovati otimati  da bi ga sebi poklanjao

 

ne bi to bilo tek tako neko cvijeće

bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane

ruže snene i opojne na grmovima sanjive

na oluje i munje svikle

 

tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju

koju si upravo primila na dar

igrali bi smo igre mazne igre iskonske

dva bića a jedno tijelo

ponekad dva tijela a jedno biće

ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja

ti bi mi vjerovala.

govorila bi mi da me voliš

ja bih ti vjerovao

onda bi onaj vječni sumnjivac u meni

dodao jedno blijedo možda

 

pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja

nije važno

ono ko fol

znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša

djetinjih i srca što volješe se

milovaše i maziše

ljubiše i paziše

diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto  priko toga

u travi i cvijeću

u snovima  i na javi

u halvatima ,na podovima toplin in hladnin

ležajevima bračnim francuskim  mračnim

otomanima starim i novim

ishabanim i polovnim

slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim

svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim

jastucima izgubljenim i željenim

Voleći se mnogo mnogo

preko nekoliko i još više puta

i još više i još jače

i još bliže i još dalje dalje

jako nježno ustreptalo

sneno  silovito zaljubljeno

voljeti se htjeli,

i mazno  i toplo

dječije i ljudski

bratski svojski ljubavnički

 

ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe

puštam riječi da mi same klize

a na uskrs kad Hristos se rodi

na dan kada od mene tujini ti hodi

 

nisi vjerovala da tada izgubi mene,

sa vlakova pare lelujava sjena

bježeći od samoće

ti pobježe od mene

džab džaba si tražila  vrištala pomoć

ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene

zvjezdice i maglice glavu okrenuše

izdala si ih mila moja.

meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila

 

nikad ti nisam pričao za suze mojih jada

onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe

i dvanaest godina poslije tebe

 

sve je u parovima

sve dvije po dvije letješe

dok ne postaše jedno tijelo

a polovice dvije nevine

Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo

tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove

da nas njima ubuhvata

 

Oh Anđelu Mili

koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati

koliko ljubavi i nježnosti

sam  ti poklanjao

da bi radosna bila.

A ti to nisi znala

 

Toliko sam te volio

jedina

tako mi ovih sjedina

i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila

i sva mora tvoja

a himelajske gore male bile

a da je ne potopi

da je ne zaguši

 

Činilo se da nikad neće

ljubav moja izvor  da presuši.

Ipak i opet

unatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv ljubavi

o ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boji

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja.

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina.

 

Jedino se borama  pitam

grijesi ljubavni bjehu veliki

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije

Anđelu moj

 

Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.

Ipak i opetunatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boje ledom

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina

sve se nešto pitam

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije.

Anđelu moj

 

**

**

 

Oprosti mi nesuđena nevjesto mja

u oku mi nešto zasuzilo

valjda ovi  proljetni cvjetovi

što mirišu na ljubav

moram prekinuti

bojim se da te ljutnja hvata

a ne volim kad se  Nježnost  lepršava  ljuti i tuguje

ako poželiš

završiću priču o našem prvom sastanku

koji znači rastanak

kasno si došla mila

 

Prekasno.

 

a ni ime ti više ne znam

ni kakve snove sanjaš

 

ugodnu i laku noć  ti želim

i mnogo lijepih sanja

Proljeće milo

 










												

Zrinka – A dani biže / Song – Lyrics

 

Zaresla je kuća u korov i draču

izlile se bačve, sagnjile su mriže

ostala je tuga s barkom u mandraču

a dani biže, a dani biže

 

usahlo je lozje, propale su vrše

ostarili ljudi broje žuje friže

nevoje nas prate nikako da svrđe

a dani biže, a dani biže

 

Ima li koga da upali vatru

da spali život poput karnevala

ima li koga da nam rod ne zatru

da se ona zove kad umire vala

 

Užegli su vitri bacili fumare

i komin u ladnom više se ne stiže

ostale bez uja kamenice stare

a dani biže, a dani biže

 

Ima li koga da upali vatru

da spali život poput karnevala

ima li koga da nam rod ne zatru

da se ona zove kad umire vala






												

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Uskrs

  Život je lijep

 

 

 

 

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi UskrsI

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će .

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica i ljudi.

 

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I samo se sa takvim bićima druži.

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

 

Sretan je Ivica čovjek.

A nije   dobro krenuo njegov život.

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio  jer je radio  u tujini.

Morala je otići  i njegova majka , kad je ostala samohrana.

Trbuhom za kruhom.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili.

Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

 

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema. Zna da se neće vratiti.

Majku ima, ali je daleko.

Još ne zna dijete da se ona nikad neće vratiti.

Navratiće  jednom ,  ajd’ recimo dvaputa godišnje.

 

O , da.

Dobro se ona brine o njemu.

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu , pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

 

Ne , ne plače on.

Nikada.

Samo suze same krenu. Čiste i čestite kao kap rose.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

 

O blagdanima dođe novčana uputnica.

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac umjesto nježnosti i ljubavi..

 

Ima i mnogo lijepih i iskrenih želja i pozdrava.

Bude na kraju i ono:

Budi dobar.

Dijete slegne ramenima i pomisli:

“-Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i dobroti i milosti  me uči .

Onako nježno.

Roditeljski. “

 

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i ljubavlju.

Odrasli ih stegama kvare.

 

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

Ne sjeća se dobro dodira , milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao , pa nije bilo zgodno.

 

Snova se sjeća.

Svih.

Svi su vezani za majku , dodire, milovanja i poljubce.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek , jer su neispunjueni.

 

I tamo u tujini je sestru dobio.

Nikad upoznao do kraja . Onako bratski , po naški , Bosanski .

Da je povuče za kiku ili je malo gurne.

Ali i zagrli od srca , djetinje.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže.

Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

 

Poslaše ga u naš Grad čednosti.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Dobro je ispalo za Ivicu.

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

 

A Ivica  je postao  čovjek

i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

 

Usamljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su uticali jedan na drgugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

 

Nedostajali  su mu oni nedosanjani valeri i nježnosti

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira

i ko koga nije ni za tren puštao.

 

Šalimo se.

Za sve treba dvoje.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo to i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

 

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

Prošle   godine malo poslije Uskrsa ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

Malo ga zaboljelo , mislio ništa važno , pa usnio.

Tako odlaze Dobri.

 

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I sa nama. Bilo je nekih dogovora, ali…

Ivica i porodica su   tužni.

Ovaj Uskrs neće biti isti bez Ese.

Ali mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

Obradovao je  Ivičinu porodicu za djevojčicu i  dječaka .

Unučad. Nora i Vedran. Prije roga Vanja.

Tri prekrasna Cvijeta.

Rastu mašala.

Vidi se biće oni i lijepi i dobri.

Kao i svi u Ivičinom okruženju.

 

Čestiti i Blagoslovljen Uskrs  Ivice ,

tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo zdravlje i sreće.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost 

i s ljubavlju ljube ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano Aprila 2018.

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

biće sa vama , vaš  i naš , Eso Mraković.

Mora .

Ljudina je to.

I uvijek je znao gdje mu je mjesto.

Kome pripada.

Uz  Aišu , svoje djevojčice  i Porodicu.

I sve vas voli.

 

Ako osjetite lagano ježenje , mirisan dah ,

znajte da je  to od miline i dobrote kojom vas Eso grli i voli .

 

Dopisano Aprila 2019,

Danas je tri godine  od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.

Aiša bijaše, ali  više nije neutješna.

Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje  će ponovo biti  zajedno .

Skoro tri godine je bila tiho   sa blagim osmjehom ,  koji joj je vječno titrao na licu.

Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjena tuge bi joj preletjela nježnim licem.

Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.

Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.

Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.

Povukla se u svoju tišinu i mir uspomena. Skoro da i nije pričala.

Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu, da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im je darovala.

 

A bijaše veoma  jaka žena . Lijepa, stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.

Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.

Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.

A ona čestita, tiha bosanska žena i  majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.

Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu, samovati ,  gore u obiteljskoj kući nadomak Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk Esine gitare i zavodljivog  poja.

I pozove je.

Ove zime kćeri i zet  je prevariše  i zadržaše kod sebe u gradu.

Ali Aišino  srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.

Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.

Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.

Položiše je odmah do Ese.

 

Proljetni dan bješe sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.

Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.

Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha, to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode krenula.

Znamo,  da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju  pogledima, držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj  …

A u Ivicinom domu nisu tužni ni zabrinuti . Kuća je puna unučadi ; sada ih je petoro  . Alek i Mila upotpuniše Svijet Ivice M. Prelijepi život odi dalje  i tko zna …

*

Mir s vama  vjernici i dobri ljudi , sretan uskrs  i blagoslovljeni bili.