Anterije i nevinost
Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.
Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, mađar dere , ali Frka mnogo toga zaslužila.
Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.
To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.
I mi smo svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.
Sjeli mi u uonu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte u se usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se, hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:
-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednoć nije havljalo.
Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.
Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.
Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.
E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.
Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prolužim.
Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog pisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.
Ne pita za nikoga.
Ja ne pričam o tim nikoga.
Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.
Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
-Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.
I ti me na vakat prije iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, k'o malo djete djetetu.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše sedam šuma, jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.
Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.
Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se namah protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni. Samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.
Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.
Šutim, neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.
Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.
Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .
Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono, sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jako je vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.
Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.
To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali. Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.