Yossamin – Jednom ćeš poželjet vidit taj kamen

 
 

 gori visoko, a
 u padinama brežuljka
 ima ledina, zaresla u šikaru,
 maslina, dvi.....
 jedna trišnja, sedan grmova
 rascvalog ružmarina...
  
  
 naokolo živi kamen,
 od sunca,
 šta žeže cili dan,
 vril...
  
  
 jesen je još, blaga, topla,
 umiljata,
 razbacana  bojama
  
  
 krenuše noge same,
 u mislima... ti,
 tisuću i jedna proživljena,
 nepostojeća slika...
  
  
 penjući se strmim poljskim putem
 niti ne primjetih, u prvi tren,
 da je
 ledina nasuprut mene
 ...zvala me...
  
  
 sjedam na kamen,
 skinem ruksak,
 pogled puca prema moru
 ....mirno je,
 nježno plavo,
 ljeska se na suncu...
 smiruje...
 osjetim potrebu zaplivat
 " na  daleko"
  
  
 ruka, sama, automatski
 iz navike, pali cigaretu
 (još bijah pušač)
  
  
 mir, tišina, nikog
 more vuče pogled
 oči sa sjetom, gledaju u
 lelujanje ribarskih čamaca
  
  
 mislima zapiva, ona klapska
 ...ima jedan brodić,
 na srid je kanala,
 u njem je moj dragi.....
  
  
 nasmijem se vlastitoj gluposti
 a ne, dosta je...snova
  
  
 redaju se uspomene,
 grizu po duši...
 cipa se, raspada...
 u sljepočnice buba tupi,
 ludujući ritam ....
  
  
 al to i oću
 vjerovatno...
  
  
 oću, ponovo, tu, na  kamenu,
 na baštini didova,
 na izvoru postojanja
 vlastitog ja
 proživit bol otrgnutog sna,
 istirat  je iz nutrine,
 ostavit  ...
  
  
 ne plačem,
 ne volim plakat
 samo suze idu
 duša se bori, "čisti",
 krvavo sastavlja komadiće
 polomljene izdajom,
 paše ih i lipi
 (pomislih, ispovrat ću se)
  
  
 a ono,
 glupo srce,
 luduje,
 dosadno ponavlja sa otkucajima,
 nadajući se čudu
 kladilo bi se na nas...
 kladilo bi se na nas...
  
  
 razum skriči nijemo:
 -digni glavu idi-
 i krenem.....
  
  
 ne plačem
 suze,
 same padaju na kamen
 razlivaju se i od vreline
 osuše u trenu...
  
  
 negdi u podsvjesti
 ispliva
 rado bi ti jednom pokazala
 "razlivenu bol"  na kamenu
  
  
 da,
 jednom ćeš poželit,
 vidit taj kamen ...... 





											
Bookmark the permalink.

Komentariši