gori visoko, a u padinama brežuljka ima ledina, zaresla u šikaru, maslina, dvi..... jedna trišnja, sedan grmova rascvalog ružmarina... naokolo živi kamen, od sunca, šta žeže cili dan, vril... jesen je još, blaga, topla, umiljata, razbacana bojama krenuše noge same, u mislima... ti, tisuću i jedna proživljena, nepostojeća slika... penjući se strmim poljskim putem niti ne primjetih, u prvi tren, da je ledina nasuprut mene ...zvala me... sjedam na kamen, skinem ruksak, pogled puca prema moru ....mirno je, nježno plavo, ljeska se na suncu... smiruje... osjetim potrebu zaplivat " na daleko" ruka, sama, automatski iz navike, pali cigaretu (još bijah pušač) mir, tišina, nikog more vuče pogled oči sa sjetom, gledaju u lelujanje ribarskih čamaca mislima zapiva, ona klapska ...ima jedan brodić, na srid je kanala, u njem je moj dragi..... nasmijem se vlastitoj gluposti a ne, dosta je...snova redaju se uspomene, grizu po duši... cipa se, raspada... u sljepočnice buba tupi, ludujući ritam .... al to i oću vjerovatno... oću, ponovo, tu, na kamenu, na baštini didova, na izvoru postojanja vlastitog ja proživit bol otrgnutog sna, istirat je iz nutrine, ostavit ... ne plačem, ne volim plakat samo suze idu duša se bori, "čisti", krvavo sastavlja komadiće polomljene izdajom, paše ih i lipi (pomislih, ispovrat ću se) a ono, glupo srce, luduje, dosadno ponavlja sa otkucajima, nadajući se čudu kladilo bi se na nas... kladilo bi se na nas... razum skriči nijemo: -digni glavu idi- i krenem..... ne plačem suze, same padaju na kamen razlivaju se i od vreline osuše u trenu... negdi u podsvjesti ispliva rado bi ti jednom pokazala "razlivenu bol" na kamenu da, jednom ćeš poželit, vidit taj kamen ......
Yossamin – Jednom ćeš poželjet vidit taj kamen
Bookmark the permalink.