Autor
Hajro Šabanadžović
Palvetni san Ugodan pogled
Zvezdana raskoš Predanost i molitva
Nožkda se ljubav vodila Noć polako pada
Dan umiven suncem Sunčeva livada
Violeni izvor u plavom Obasjnao gorje
Quis lis locus, quae regio, quae mundi plaga?
Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva
Kakva to voda pljuska pramac
I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli
Kakve se to slike vraćaju
O kćeri moja.
Oni koji oštre zub psa koja znači
Smrt
Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači
Smrt
Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači
Smrt
Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,
Dah borovine i magla šumske pjesme
Milošću ovom raspršeni u prostoru
Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,
Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –
Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže
Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove
Ispod sna, gde sve se sastaju vode.
Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.
Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio
I sjećam se.
Slaba snast a jedra trula
Između jednog juna i drugog spetembra.
Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.
Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.
Taj oblik, to lice, taj život
Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti
Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to
neizrečeno,
Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.
Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema
mojim rebrima drvenim
I šumski drozd što zove kroz maglu
Kćeri moja.
Dva labuda bijela na jezeru
ljubav vode
tren
djelić sekunde prije nego se prosu
prosu se
krik agonije koji vrhunac
nosi
namah
niotkud ih poklopi strašni oblak mračni
nestadoše u njemu
Iz tame se vrati Bijeli labud
oblaci se raziđoše
na obali ležaše Bijela labudica
slomljeno srce nju je izdalo
Labud tužno pogleda
družicu
mrtvu ljubavnicu
zatrepta krilima
pomiluje je kljunom
pa krilom
nježno
milosno
kao da ljubav vode
ništa ne pomaže
ona ga ne osjeća
njeni su snovi završeni
on mora nastavit dalje
sam
ili ne
jedini Život je to
Sarajevo Grad čednosti u plamenu
Na plavom štitu s ljiljanima zlatnim
donose još cvijeća pale buket svijeća
ulica ćutanja prkosna od tuge
suze sa svijećama liju polje duge
Ulicom prkosa krvlju posvjećenom
čuti se o danu plavim osvećenom
pamtit će do vijeka ulica inata
ulica gdje cvatu ljiljani od zlata
Ulica ćutanja prkosna od tuge
suze sa svijećama liju polje duge
ulicom prkosa krvlju posvjećenom
pamti se o danu plavim osvećenom
Pamtit će do vijeka ulica inata
ulica gdje cvatu ljiljani od zlata
Svako malo sa Zapada nas stišće nebuloza:
“Europa kolijevka civilizacije.”
Kako ne ,malo pošljen.Oni nama uvijek nešto lažu.Nekada to traje vijekovima. Pa milenij,pa drugi.
Hoće , valjda, sebe, pa onda i vaskoliki dunjaluk da ubjede u nešto što im ne pripada.
A oni su prvestveno kolijeka sifilisa i side.o drugim stvarima ćemo po redu.
Ma haj'te molim vas lijepo!
Je’ da smo u neku ruku Evropljani, svaka nam čast.U smislu zbogom Bosno odoh u Sarajevu ili zbogom mračna Evropo odoh u Bosnu.
Ipak ne bismo se, ni u snu složili sa nebulozom da je Evropa kolijevka civilizacije.
Niti bilo ko normalan.
Novinar je jednom upitao Nehrua:
-Šta mislite o zapadnoj civilizaciji?
Nehru je lakonski odgovorio:
– Zapadna civilizacija je dobra ideja.
Afrika je bešika i pupak civilacije u smislu postanka života.
Bliski istok je kolijevka civilizacije u religijskom smislu. Azija , Sjever Afrike i Južna Amerika su kolijevke civilizacije u filozofsko, arhitektonskom i civilizacijaskom smislu.
Dakle, istok je kolijevka civilizacija u filozofsko – religijskom smislu. To je neprikosnoveni zaključak objektivne historijske znanosti.
Nećemo upoređivati Evropu i Istok u pogledu historije civilizacije. To je gubljenje vremena. Srednje, sjevero zapadne i otočne dijelove evrope je krasilo žrtvovanje ljudi i kanibalizam.
Evropa je iz mraka inkvizicije splivala tek u devetnaestom vijeku. Donekle! Ili uglavnom nije.Nikad se nije ostavila žrtvovanja ljudi i kanibalizma drugih civilizacija.
Prije dva milenija ona skoro da nije ni postojala, neandertalci su još uvijek lutali kaljugama i močvarama.
I sad pazite: ” humanista, čovjekoljubac” i komunista Karl Marx u XIII brimeru Luja Boneparte za ” siroti istok ” kaže:
“Oni sebe ne mogu zastupati, njih mora neko zastupati. ”
Molimo vas nemojte vi nikoga zastupati.
Kada vi nekoga zastupate to znači istrebljenje zastupanih.
Vatikan, zapad sa dodatkom tandarača krava , nikad nisu prestali da se “brinu” za ostatak svijeta.
Čovijek bi reko da su “komunisti, humanisti i čovjekoljubci”.
Historija pokazuje ,da ljubomorni su na sve što je ljudsko i na prošlost i civilizaciju ” urođenika”. To je tako očito, da je postalo preočito.
-Mi vas molimo nemojte nas zastupati, jer ako nas vi budete zastupali proći ćemo kao Indijanci i svi ” urođenici “. U naboljem slučaju kao BiH ratu 1992. – 1996.g.
Vic kada je Mujo branio Sulju: Mujo molim te nemoj mme više braniti ,ne ide u ovaj zapis.
Zadnja dva milenijuma Evropa je bila kolijevka: mračnjaštva, barbarizma, kanibalizma, lomača, progona,genocida. Tokom poslijednjih nekoliko vijekova im se pridružio njihov abortus SAD. I sada prednjači u zlu.
Time je kompletirano genocidno udruženje zvjerinje horde ” novog svjetskog poretka “, koje djeluje na Vatikansko nkvizicijsko – Hitlerovskim demokratskim smjernicama. Ideologija i upute su praćeni ” demokratskom propagandom ” inkvizicijsko-gebelsovog kova.
I pazite sad!
Taj ” novi svjetski poredak “, ta “kolijevka civilizacije” taj zapad, SAD i Vatikan propagiraju i “zabranjuje širenje netolerancije, netrepeljivosti, mržnje i nedemokratije “. Svim silama pokušavaju uništiti ” to zlo ” koje se drznulo da remeti njihove nazore i ciljeve.
Nezavisni i nepristrasni sudovi (ono ko fol) “mudraca” nas upozoravaju :
” Novi svjetski poredak ” je samo nastavak kolonijalnih i osvajačkih ratova zapada ” kolijevke civilizacije ” .
Njihov konačni cilj porobljavanje ostatka svijeta.
Dakako:
Kolijevke civilizacije su manje ili više južnije ili jugoistočnije od Evrope; njoj ostaje samo kolijevka mračnjaštva, zla,kanibalizma,silovanja,pederluka i smrti.
O duhovnim, arhitektonskim,umjetničkih i svim ostalim civilizacijskim pomacima i dometima i razlikama Evrope i ostalog “urođeničkog svijeta ” je bespredmetno raspravljati.
Komparacije radi idemo sagledati neke osnove onoga što između ostalog karakteriše civilizacijski pomak:
Početkom sedamnaestog vijeku u Sarajevu je bilo sto osnovnih škola.
U cujeloj Francuskoj ili Engleskoj ih nije bilo toliko.
U Sarajevo je bilo sedam hastahana, po potrebi više. Svaki bosanski grad je imao te bolnice za zdravlje namijenjene siromašnim. Svaka kuća je imala svoga doktora. U čitavoj zapadnojevropi nije bilo bolnica za siromašne koliko ih je bilo u Bosni.
Sva evropska elita i aristokracija),počev od kraljeva je srala i pišala po prostorijama velepnih dvorova. Nisu imali toalete do unazad vijek dva.
O hamamima, javnim kupatilima i banjama u kućama da ne govorimo.
Nekoliko vijekova prije nego što se na zapadu to nešto, njima ibretli i strano, počelo graditi; u Sarajevu je svaka imalo pristojnija kuća imala toalet i kupatilo. U svakoj kući obaveznost klozeta je bio higijenski minimum.
Za to vrijeme se evropom širio smrad fekalija i kuge, koju su njihovi krstaši, nažalost, Bosni od srca darovali.
Mora se odati priznanje evropskoj aristrokatiji. Bili odjeveni u prekrasne toalete i optočeni blistavim nakitom, draguljima i miomirisima. Nebitno je što kolonjskim vodama i prafemima ,nikako nisu mogli ublažiti smrad vlastitih izlučevina.
Mi njima: Dok se Sarajevom i Bosnom širio miomiris đardina, bagrema, jorgovana, lipa, ljubičica, ruža, žutih dunja i ezana, evropom su harale kuge inkvizicije.
Sarajevo i Bosna se kupali u vodi. Bezbrojne javne česme, šadrvana, džamija, abdesthana, gasulhana, hastahane su rajskom vodom prelivali sveto tlo Zemlje Božje mislosti – Bosne jedine.
Historičari bilježe da se Vatikanom, Londonom, Parizom širio kužni bazd ljudskog mesa, prženog na lomačama. Smrad reš pečenog, pa ugljenisanog ljudskog mesa i fekalija, koji se nikad ničim ne može isprati, asepsolizirati i aerolizirati.
I oni imaju obraza govoriti o kolijvki civilizacije.
Izvinite na lapsusu.
Smetnuli smo s uma da je obraz na Zapadu mislena imenica.Zato se nemojte čuditi kad zapadnjaka zasvrbi obraz a on se češe po sjedalici.Stvar navike.
Ovaj zapis je samo blijeda slika jada i smrada zapadne civilizacije. Načetu temu ćemo pokušati da elaboriramo, segment po segment.
Stade se cvijece rosom kititi
stade se biser zlatom nizati
stade se srna srnom srniti
stadose momce cure ljubiti
Samo ja nemam nigdje nikoga
samo ja nemam azgin-dilbera
samo ja tuzna tugu tugujem
samo ja nicem se ne radujem
Gledam ja goluba, golubicu
gledam ja lastu i lastavicu
gledam ja jedno drugo cjeluju
gledam ja, zivotu se raduju
Nikad me nije niko volio
nikad me nije niko ljubio
nikada nisam zorom zorila
nikada nisam sevdah vodila
Dadose mene mladu za stara
dadose mene starcu zbog para
da mu ja mlada kucu redujem
da mu ja sijedu bradu milujem
Star meni vise mladoj ne treba
star mene samo mladu zamara
ja hocu ljubav, zivot i radost
ja hocu sevdah, pjesmu i radost
Teorije zavjere? Tko da zna !
Čuli ste za poslovicu:
-Gdje ima vatre , tu ima dima.
Pogotovo ako dolazi iz Vatikana, SAD i EU, tog ujedinjenog svjetskog Koncerna za terorizam, genocid i neljudskost.
Osvjedočeni predvodnici za put u pakao.
Pogledajte šta se sve radi, zataškava i krije .
Ali to je samo prvih top deset ( doduše ne po našem izbopru).
A nisu ni top. Sitnice u odnosu na ono što se stvarno čini.
Obećavamo biće još topova.
Zora rudi, dan se bijeli
a ja moram odlazit’
(2x)
Sve uz pjesmu i veselje
mojoj miloj dragoj na žalost
(2x)
Nije meni sto ja moram
na daleko odlazit’
vec je meni sto ja moram
svoju milu dragu ostavit’
vec je meni sto ja moram
svoju milu dragu ostavit’
Jednog dana iz daleka
jaću joj se vratiti
donijeću joj srce svoje
i od sreće ljubiti
donijeću joj srce svoje
i od sreće ljubiti
u noćima dugim
danima teškim
mislima tražim
dane kratim
vrlo često
jedno mjesto
vrijeme jedno
malo dijete
ljeto sanjam
vrijedno nespokojno
prelijepo vrijeme
mirisavo dijete
prelijepo mjesto
ljubav kao stanje duše
zaboravljeno od ljudi
okupano
morima
obasjano
zvjezdama
tiho
osunčano
velikodušno
sjajno
blago i blago
pitomo
drago
nježno
čisto
milo
bistro
ljubavlju ozračeno
davanjem nesebično
dobrotom umilno
od cvijeća mirisno
sneno od nevinosti
blaženo od radosti
pomalo umorno
od čekanja mene
poput sjene
nalik Princu Malom
hodim duhova tragom
ja koji ću plakati za dvoje
vrijedno je toga milo moje
tih godina ruke pružao
drugim nježnijim se nadao
te godine sretoh tebe
skoro napriliku mene
u prvi tren tada nisam znao
ljubav svoju tebi sam dao
jer plakat ću za oboje
a si ruke mi pružila
prigrlih dušom
tvoje srce iskreno
utopih se u tvom zagrljaju
svježem od mladosti
leprašavom ko zvijezde
tihom blagom
nježnom pitomom
rosnom
jer plakat ću za tebe
ljubavi moja
velikodušan u sebičnosti
izgubih se u izvoru
ljubavi tvoje
u tvom pogledu
bistrom umilnom
snenom radosnom
čistom i suznom
jer plakat ću za sebe
radosti moja
dobrotom sapleten
milošću sakriven
ko nježno janje
ko malo kuče
izgubih se
u tvojoj duši
iskrenoj snenoj
blaženoj od nevinosti
cvijetnoj od radosti
orošenoj od snenosti
jer ću plakat za oboje
milosti moja
više ne tražim ništa
svaka misao na tebe
vraća me u vremena
ona neka tamo davna
divne puteve
cvijeća djece
i tebe mila moja
i zato ljubavi
ja plakat ću za oboje
živote života mog
Mozda smo ja i ti
divlji i niciji,
mozda nas je tuga
zauvek vezala
Kazu nam da smo svi
rodjeni jednaki,
jednaki pred Bogom
i pod zvezdama
Cujem marsiraju zastave,
zvone koraci u ovoj noci,
nebo nocas ratuje
a ti me ne pitaj
nikada o samoci
Ref.
Sanjam, sanjam da si tu
ko da letim na zlatnom cilimu
sanjam Bog nas prokleo
sve nam dao
a srecu nam je uzeo
Zaboravljen sam ja,
zaboravljena ti
negde u tisini nase ulice
ponoc je kucnula
ti si se prekrstila,
obrisala sve
jednim potezom gumice