Zlata, potomak španskih Sefarda, lukavica je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći. Velovi lete, lepršaju, zmijolike bijele ruke, ruse kose primiču se harmonici, daire iznad harmonikaša trepere i zastanu.
Odjednom tajac! Harmonika muči, samo daire treperu i dišu.
Mojsije ublijedio oči u bijele grudi, što se ko dva jedra bibaju, bleno, stid ga u nju misli u nju valjat ; zna drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se predomišlja. Uvijek je, nekako obrazli bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo ne može; zna se zašto i ustaje na koljena kleči i kao samo Zlati muziku šalje. To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć.
Mojsije Zlati šalje čežnju bolera, što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što joj se iznenada kalemi , to više nije ona, to je ciganka, vatra živa, ali čedna. Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvdeset vijekova dug.
Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples ,to je povjetarac što se preliva , bježi i vraća . Ježi! Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.
One više nisu žene, ni djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda su to Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe. Nećemo pominjati Salomu. Jazuk je, a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.
Ples djevojke nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani , lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.
O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?
Odakle im toliki velovi Mili Bože!
Plesom bijele labudice glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast, pretvara se u krik, u bol Bosne mile, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova…
Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.
Mojsiju jest’ i nije pravo ples taj.
Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu.
Nije, nema mu Zlate pred očima.A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da zna koji, ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi ne bi mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.
Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijana i Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…
Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovu lijepu noć , na počinak vječni slat.
Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu još uvijek tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi rosnoj i cvijeću. Miris, dah zemlje im njihove snene i prkosne, upijaju.
Mojsije ustaje, ruke , noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, I ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.
Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj. Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod, hrabri, Bosne duha, heroji i mučenici ; za zemlju svoju život dali.
Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, nenaštiman i opor , preplivava akorde. Mojsije prebira sedef. Pjevanjem i pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se. Na dnu scene kao da kuca srce Dvora , obasjano svjetlima hiljadu džamija.
Pjesma kao da počinje od početka.
Svjetla se penju pod Kovače, uz Kovače, nad Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, nad Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele ,a crne da ne mere crnje tabije biti. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled ,a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća.
Tragedija oživljava.
Jauci, vriska, jecaji, majka, izbezumljeno lete niz Sarače uz Sarače, mole, ciče, srca lede. Kolćehaja je ganut. Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije.
Nudi se nagrada, sto dukata brato moj – velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak , ljubomorna Jovanka Palikuća. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.
Tu negdje, maloprije, je Zlata uzela daire u ruke i velovima počela ples. Sada je red da ostavi velove i pusti Baladu da neumitnom toku krene.
Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odamah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelena Grbić, moje mezimče.
Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubaciti jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab). Jelena je bila njegova tiha patnja za koju ona nikad saznati neće.
Donedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, na dnu Bjelava. O Jelo, Jelka, Jelena,gdje si sad. Da li nekog iz mladih dana sanjaš i za njim uzdišeš ti ?
U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!
Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade, tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.
Ali, ej dragane su to, jake su one, puno, jako mnogo im je dato, preboljet će bol!
Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi,Morići su smireni su i predani Bogu.
Nit gajtan kara svile, tanje od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke majačine damare i ona tiho mre.
Smrt često sasvim mirno i tiho pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.
Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada…
Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.
Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijelim svilenim košuljiamo spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, skoro nasmješena, bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije drugo mlađe. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela , široka , damstna udovička haljiina, pokrivena anterijom od zelene atlas, tanke svile , lelujaku na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje štiti djecu.
Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci shvate su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m'reš gledat u njega.
Najdebljeg, tišina budi iz dubokog sna. Proteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko tabut tahte. Blentoviju kakva je bio, taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Još pijan, a nerasanjen, češka se po mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mramornim glasom zabrunda:
– A, jel’ onaj Feđa bio živ kad je hitna došla?
Mojsije polako zaklopi harmoniku , stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.
Sjena još tamnijom posta, kada do ivice vidikovca dođe. Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega, trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu u jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.
Mojsije ni mukajet, nimalo zadihan, vrati se na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Najdebljeg i blago, pokroviteljski mu reče:
– Fićfirić, stvarno mi je žao što ti rametli mater za života , nisam još koji put bolje ‘pozno.
