A bilo je to odmah
par trenutaka iza ponoći
na Badnju veče
olimpijske 1984.
Daleka prošlost?
Smiješno.
Slika je tako svijetla i prozirna ,
a prizori kristalno čisti ,
kao da su tek nekoliko trenutaka
prije bila u počasnom mimohodu
pretakanja nestvarnog sna.
Dakle ,
bilo je praznično veče,
noć prije nego što Malena odlučila
da ode na bolje mjesto .
Ona je bila ,
malo a nepovratno ,
nebeski neraskidivo umorna,
ležeći na bijelom ležaju dosanjanih snova
na dušecima mekšim od svile i treptaja
okružena mekim jastucima
mirisima i dodirima
presvučenih bojama istinske ljubavi
Bože mili
kako je samo lijepa
misli on
za sebe nemam želja
sve su uslišene
Molim te samo još ovaj
jedan jedini put te molim
Oče moj podari joj mirnu smrt
Malena je zaspala…
Dvadeset četiri sata je spavala….
Toliko je bila umorna…
Više se nije probudila…
više se nije probudila…
više se…
Ali slutim
Ona je još tu
ljubim je
ona zatrepće očima
u zakutcima njihovim slutim riječi:
-Ljubavi moja, oprosti mi.
Nije ih uspjela otvoriti
samo mi je ruku blago stisnula
ni uzdah nije pustila…
Nikada nisam zaplakao
Nisam se usudio
Suze sam zaledio u Mjesečevoj bajci