XIV dio
Trinaesti dan
Srijeda 25. avgust 1971.
Pustila sam ga da ode
*
Doručkovali smo. Ja u krevetu. on se na tabreu posluživao sa njegovog “batlerskog” stolića. Ugodna tišina je prijala utoljavanju gladi , poslije ” udarničke” noći. Završivši sa doručkom , tacnu sa praznim tanjirićima sam gurnula na donju policu pokretnog bifea. On takođe. Dok sam to pospremala , ćebe se odvojilo od mene. Ukazala se bjelina uzbibanog tijela koje se još talasalo od obljubljivanja.
Ustaje,, mazno prilazi , ovllaš pomiluje Lucice , poljubi oba koljena , nedodirom pređe preko skuta i navuče ćebe koje je spalo .Od tih lahorac dodira , meni toplo u grudima , vali ljubavi se prosuše tijelom . Ja ga sa čežnjom gledam , on lagano priljubljuje svoje usne na moje . Znam šta bi juče mislio – nigdje nam se ne žuri .
A sada ?
Svukao se do gačica i legao: Prvi put nije bio potpuno nag. Časnost, poštovanje? Ponos i kapric? Odlučujem se za prvu varijantu. Ne mogu zamisliti da njegov um može situaciju vidjeti drugaćije. Sigurna sma u to, Isuvi'e me volio.
Bože mili , kako sam sretna s njim . Tada nisam znala će me ta ljubav boljeti i čistiti slijedećih trianest godina. I dvati snagu. Svukao se i legao. Zatim se nešto zamislio , prebacio desnu ruku preko glave i počeo češkati lijevo uho.
Reče :
-Izvini Malena , sa'ću ja.
Ustao se i ne stideći se nimalo ,gologuzavosti samo u gačama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, prihavtio je i pogurao bife preko sobe i nestao u hodniku. Neko kratko vrijeme tišina , a zatim se ćulo lupkanje vratašca, zveckanje stakla i posuđa u kuhinji. Vratio se gurajući krcati bife. Nije se odmah vratio u krevet. Kako bi to ona rekao – imao je preča posla.
Prišao mi je. Podigao me uz uzglavnu stranicu bračnog kreveta. kleknuo je na koljena , razdvojivši ih , da moje noge stanu između negovih . Dugo , jako dugo me gledao. Bez rijeći pokreta i dodira. Blago i zaljubljeno. U očima sam mu vidjela svjetlost i ljubav. I nježnost, mnogo plemenite nježnost. Nigdje ni sjenke tuge. Samo beskrajni odsjaj nevinog neba milovao me svojom toplinom
Primio me je za lijevu ruku , okrenuo dlan i poljubio ga. Dlan je prinio čelu , pa ga vratio usnama. Ponovo ga poljubio prinio čelu i vratio usnama. Na vlas isto je učinio sa desnom rukom. Zatim je obje ruke primio svojim rukama. Lijeva ruka u desnoj , desne u lijevoj I pogled, oči u oči . Nježno , usporeno i bez daha smo se čitavo vrijeme gledali u zjenice , ne skrećući ni za tren pogled.
Da li je to on upijao moj lik za čitav život ili sam ja upijala njegov? Nevažno. Vrijeme nije postojalo. Samo četiri , blago, a nekako očajnički stisnute ruke i oči koje postaju jedan dah univezuma , jedna svjetlost koja se spaja i ljubi. I ljubi. I ne prestaje da se ljubi. Polako , nježno skoro netjelesno, jer ni prostor više ne postoji. Naši dodiri su puni neke sjetne konačnosti , osjećajući da se dvije putanje razilaze.
Čujem :
-Volim te Malena , jedina ljubavi moja. I oprosti mi što ne mogu da te zadržim. Molim te , daj mi blagoslov i pusti me da idem dok još mogu.
Ni ja nisam tužna. Lagana sam i puna ljubavi. Prema Bogu Milostivom i ovom djetetu. I odjednom misao se vraća na našo prvo veče.
On me gleda , ljubi i miluje . Odjednom sam uzbuđena, a da toga nisam ni svjesna . I onda mu je bilo lako da me ubere .
Tako je bilo i ovo jutro . Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav . Zavjet mi priječio. A evo ja je vodim , i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije šest dana. Valovi ljubavi iz mene biju , on ih prima i jača ih. Šta ću nego se predati i vrisnuti :
-Joj , Dobri Dobrice.
A i onu prvu noć je krenulo veoma nježno . Bio je malo blijed , izmoren događajima prethodna dva dana . Kada se probudio nikad više nije progovorio o danu i noći velikih kiša . Njemu su kiše uvijek mirisale na smrt . Uvijek bi ga smorile do smrti , a onda bi ga anđeli nosali.. I meni prepuštali . Da se sramim , svlačim i sebe i njega , i da bih ga u nevinosti i golotinji tijela vraćala životu , sebe radi. Ne nisam bila sebična. Uvijek sam nudila sebe za to maksumče.
Nije pominjao ni da sam kraj njega ležala puna srama , moleći milostivog da mi oprosti grijeh. Naga žena leži pored bolesnog djeteta koje možda mre . Morala sam to učiniti . Bilo mu je toliko hladno , mrznuo je , a i gubio mi se . Da , meni se gubio . Tog trena spoznah da ga volim . Iz dubine duše . To milo dijete nikad ništa nije tražilo od mene . Samo mi želje iz očiju krao i ko malo kuče oko mene skakutao . Nije me dodirivao niti pokazivao želju za mnom. Uvijek bio učtiv, fin i pristojan. Pun blagosti i smjernosti. Znala sam da je to ljubav . Ona prava , neiskvarena ljubav , koja nema usluova. Samo se daje.
On me ljubi i ljubi , nježno miluje i uranja se, malo dublje , i malo jače i još samo jedan dodir i tren . Mene preplavi drhtaj. Jedan pa drugi… Javi se zahvalnost i prigrušeni krik i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi . I dok se grčevi polako smiruju , otvaram oči i vidim on je vesao , smješi mi se i kaže:
-Volim te ljubavi moja jedina.
Dok vodimo ljubav , čarobno je i bolno . Duše plešu poslijednji ples. Nema zemaljske muzike , samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šume blagost zvježđa . Da, to je to. To je ljubav , to se ljubav vodi. Nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa ljubav uznese do neba.
Kroz misao mi sjevnu – već viđeno i pitam ga :
-Da li je to oproštaj?
Poljupcem mi upija usne , hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:
-Ne mila to je samo početak novog puta.
Ja vrištim kao nikad, Tijela plešu prvi zajednički ples. polako , naizgled bojažljivo . Duše su uvijek čedne i plahe. Srca plamte i polako ih guraju preko ruba. Nema zemaljske muzike, samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa.
-Da ,to je to. Mila moja – tužno joj šapće bolno srce njegovo – nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa duša uznese.
Ponovo ga pitam :
-Da li je to oproštaj ?
Poljupcem mi upija usne, hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:
-Ne mila to je samo početak novog puta.
Ja vrištim kao nikad, iz mene se otkidaju komadi leda. Tope se, postaju kipuća voda koja mi pali utrobu. Nije ni bolno, ni neugodno, samo neizdrživo ekstatično. Polako mi se iz rodnice vrisak vraća na mjesta koje on upravo ophodi usnama i rukama, i miluje svojim tijelom. Grudi, dojke, vrat, usne… sve je uzburkao vrelinom koja mi zaustavlja dah.
A nedugo prije toga…skoro na isti način je počela noć ljubavi i sna.
On me zamolio da se strpim samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao kolica. Na njemu je bila flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez filtera , zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.
Prestala sam da se pitam odakle mu sve to. Odavno sam shvatila da ima jako snove i neizmjerno mnogo ljubavi, tako da je mogao sve.
Nasmiješila, sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gledam kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i trinaest njihovih Božića ona se divila njegovom autizmu. Nikad nije zaboravljao ništa, ni slijed ni raspored. Ni jedan detalj. Ljubav ponajmanje.
On je tako ljubazan ,uviđavan i uslužan uvijek bio. Sada ni da mrdne. Kao da mi se sveti za sva izvlačenja i osornosti moje. Pušta me da se nelagodno osjećam i crvenim. To me ljuti i ja hoću što prije da haljinu skinem. Ali ona se ne da , moli me:
-Polako milo moje! Kako ti nije žao ovu ljepotu tek tako zguliti sa sebe. I molim, te nemoj mi svoje darove na mah iznijeti. Zamisli da sam poeta , a tvoje tijelo moja buduća pjesma, čiju ljepotu treba slovo po slovo, slog po slog, prvo u riječ, pa u stih da pretočim. I nemoj se stidjeti. Hoću da te riječima slikama , da bih dok ti sniš, mazna , otošena i naga, , slikom iskazao tiječi i ono što osjećam. U ljubavi nema srama ni grijeha. Samo srce i duša. Srce za ljubav Duša za molitvu. Oboje za milost, darove i radovanje.
Takve prizore samo rijetki sretnici imaju da vide.
To veče , nedugo poslije poslijednjeg branja zabranjene voćke šalim se:
-Ti si onu veče posred đade išao , samo da ne bi sa mnom ljubav vodio.
-Nisam mila. Znao sam da ću sa tobom ljubav voditi, još ono jutro kad sam na ljuljašći drijemao.
-Vidio si me znači. Ko bi rekao. Blefer se pravio da spava.
-Kakav blefer mila. Mene miris uzvišenost svanuća, miris ljubičica i svjetlost ruža tog jutra probudio. Mislio da sanjam vilu , pa nastavio spavati, ali mi se san prekidao i srcem je upijao miris vile. Poslije su mi rekli da vila nije vila, već strašna Luca iz supa, koja je ko upis vila. Meni odmah bilo lakše. Dakle ipak sam sanjao anađela i vilu koju od Medijeve smrti svako malo srećem. I to uvijek kada mi je najteže. I tada sam prvi put osjetio da nam je suđeno nešto više od neodređenih i nejasnih susretanja , svakih nekoliko godina. Znao sam da si mi suđena i da ćemo voditi ljubav.
Čitav dan i noć smo vodili ljubav , držali se za ruke i gledali. I vrlo malo smo pričali. Nije se imalo o čemu pričati. Kad odbacuješ ljubav , budućnost se zatvori i šuti. Umoreni zaspali smo. Poslijednje što sam čula je bila moja misao:
-Nemoj ići maleni , molim te. Ne ostavljaj me samu. Volim te.
Ne znam da li je čuo , ali kad sam se probudila njega nije bilo. I ne samo to . nestao je , Niko nije znao gdje je. Ni njegovi. Ni mahalaši. Ni Frka Frkica. Jedino ona je bila tužna. Nedostajao joj je. Niko se nije brinuo šta je s njim. Znali su da će biti dobro. Uvijek je lutao. I uvijek se vraćao. Malo ugruvaniji. Nijansu tužniji i mnogo bogatiji ljubavlju. Svašta se pričalo. Jedina pouzdana činjenica je bila da ga nema . I da mi nedostaje toliko da su mnoge kišne noći bile od mojih suza tkane.
Vratio se dvije godine poslije.
13. avgusta 1973. u akšam. Sjećam se Ezan je pozivao na molitvu , crkveni tornjevi su otkucavali dvadeset časova. Kiša je već treći dan sipila , onim dosadnim listopadnim ritmom. Djelovala je sablasno i proročki. Kao da je nagovještavala slijed koji je suđen. Bilo je prohladno. Ja sam upravo sjela kraj prozora ogrnuta ćebetom.To je bilo jedino moje mjesto , svakog dana , svakog svitanja , svakog sutona , s vakog dana tokom ove dvije godine.
Nisam ništa mislila. Um je bio umoran i prazan. Iscrpila ga samoća i nedostajanje. Tada sam , instiktivno pogledala prema šadervanu , koji nestašnim žuborom dvije godine nije slavio rađanje i smiraj dana. Nadala sam se da će jednom proraditi. Pomislih – hude žene. Pričinjava mi se da radi. Pomilsih to je od kiše.
Dvije godine ih nisam čula, iako sam ih vrlo često trebale. nedostaje su mi. Bez njih vrijeme je bilo jako tmurno i užasno bolno je prolazilo. Odjednom javiše se.
Zlobnica:
-Joj zaćorane ludače. Đe će ba kiša uvis padati. A baš ti je oni blećak smutio razum.
Dobrica:
-NIje te bilo dvije godine i namah je mučiš. Pusti je na miru. Da sam u njenoj koži meni bi se priviđalo da ljubav sa neba pada.
-Ma ja to samo onako . Da joj zadeveram mozak glupostima.
-Uh, jesi plaho dobronamjerna. Što joj ne kažeš – doći će ti mila djevojjčice.
-Ih! Šipak će joj doći. Ko joj kriv što ga je šutnula.
-Pazi kako govoriš poganuljo jedna. Nije ga šutnula, nego ga fino zamolila da ode , jer je dala zavjet nebu.
-Ma , šutnula ga , dala mu nogu nego šta. Bez pardona.
-Ma vidiš bona da se dvije godine sa dušom dijeli i moli Boga da joj ga vrati.
-Aha vratiće se , malo poslije. Nije frajer. Pun dunjaluk mlađahnih ljepotica željnih ljubavi i krcatih zahvalnošću, a on da se vraća naivki koju je tako lako zvekno. Isćeifio se i jedva dočeko nogu.
-Šut bezobraznice. Nije mlatno , nego ubro ko mirisni cvijetak.
-E , sada mi je jasno što naš mirisni cvijetak vene evo dvije godinice ravne.
-Pazi bogati. I ti neku pametnu znaš nabosti. Zaista je danas dvije pune godine otkako ga je onomad privela.
-Ma, zato ti je ova stuha danas toliko tužna. Samo što nije česme odvrnula. Joj blentovuše ljudi mila. On će se vejati , a ona će pizditi.
-Ne laj lajavice. Nije veljača pa da se velja. Kolovoz je.
-I prije dvije godine su se kola vozala , ali njima to nije smetalo da se na sav mah vejaju i ubacuju gas do daske. I to preko nekoliko puta.
Luce ih nije pomno slušala. Pitala se gdje li je Dobri, njen Maleni. Šta radi? Da li je dobro?
Uto čuje Lajavicu:
-Da sam na njenom mjestu ja bi sad otišla do šadrvana da ga provjerim. Možda je zaista proradio. Onoj malenoj stuhi se nikad ne zna.
Prvi put okako su s njom Dobrica nije imala odgovora. Nije mprotuslovila zlobnici. Luca je osjeltla da je to znak koji je trebala. On je tu negdje. Zbacila je ćebe sa sebe i istčala u suton koji se naglo spustio. Nije se obazirala na druge koje nisu voljele kišu i nisu joj se htjele izlagati i bez veze kisnuti, samo zato što se njoj pričinjava. Više su voljele ostati kraj prozora i uživati u njenim mukama.
Kiša je lila potocima. Jedva su je raspoznavale. Haljina joj se pripila uz tijelo , otkrivajući raskošne obline.
– Joj , jes dobra , za apsolvirat za desetku, podrigno bi se sada Deba, na sav gla, samo da je vidi. Šteta što ona baksuzni Dobri nije tu da je vidi i ubere – misle Lucine jaranice iste misli.
Tada vide Lucu da se saginje , zahvalno diže ruke prema nebu, smije se . Ne, ona vrišti smijeh i skakuće ukrug kao indijanac koji plesom priziva kišu. Još joj samo tomagavk u ruci nedostaje pa da scena bude potpuna. A onda se smiri ne gubeći pobjednićki osmjeh sa lica. Ove dvije blesače se smiriše. Znaju da joj više nisu potrebne. Oni mili dječak se vratio njihovoj maloj djevojčici. Odoše.
Da li će joj više biti potrebne. Tko da zna.
–