Autor
Hajro Šabanadžović
Val Violetni vodopad
Prelamanje jednog ljubavnog sna Ples violetnih sjenki
Plišana magla nad Modrom rijekom Purpurna šuma
Crveni dan Čudesni svijet modre rijeke
Proljetni oblaci Zimske čarolije modre rijeke
Plavetni jesenji potpuri Plava staza
Lica u tirkiznom okruženju Nebeska čarolija
Ah ti prelijepi velovi Tufnice
Oh! želim da plačem! plačem ispod iva!
Dalek ljudskom smehu, dalek pesmi ptica!
Da plačem … zbog koga? svih čija kob, siva,
kao cvet na vetru, krenu do grobnica? …
Ne: zbog sebe. Jer ja smrt sam, moja zlatna,
moje ledno srce svijeno je plaštem!
Ja .. što sanjam plavet, s dve stope sred blata,
sve izgubih, jadnice .. Oh! želim da plačem!
Po svu noć ja tako
uz dragu počivam
uz nevjestu svoju
života darove snivam
noć je tako zvjezdana
draga nije tu suzama je lice zasula
udovica je moja malena
crne velove po polju ljubičica prosula
po svu noć ja tako
uz dragu se milu odmaram
uz nevjestu neudatu
ljubavlju je smaram
Noć je tako magličasta
draga se moja umorila zaspala
mila ljubav je moja
na odar ljubavi mrtva klonula
po svu noć ja tako
život dozivam
po svu noć ja tako
ljubav jedinu cjelivam
Po svu noć ja je tako volim
Po svu noć ona me jako voli
Po svu noć se volimo mi
Ni briga nas što mrtvi smo
Klod Mone (fr. Claude Monet)
Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.
Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.
A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:
Camille Pissarro , Alfred Sisley , Pierre-Auguste Renoir , Claude Monet , Frédéric Bazille ,
Armand Guillaumin , Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas , Mary Cassatt ,
Paul Cézanne , James McNeil Whistler .
Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.
Danas je dan da damo neke osnovne naznake o impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.
Nećemo se šaliti kada kažemo, da ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.
Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.
Kako li samo griješe!
Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje. Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.
I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?
Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve upije.
Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.
Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.
Duša se ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,
Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.
Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.
Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.
Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.
Jer njen Tvorac je takav .
Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.
Rusmirove mame let
Od kada Medija nema ,po vazdan ćurim na drvenom mostu. Sve se nešto nadam pojaviće se onaj prelijepi , plavi Anđeo. Nije se pojavljivala. Nije mi bilo svejedno , ali nisam ništa osjećao. Tek malo prevaren.Kao ono kada ti stariji brat ukrade lizalo i tvrdi da nije on, a ti to ne možeš dokazati.Dijete si ,nemaš dovoljno riječi, ni lukavosti ,a i svjedno ti. Lizalo ko lizalo, a već pojedeno.A i nije nešto.
A pogled onih plavetnih očiju je značio sve.A njih nema, pa nema.Išao sam na most jer sam znao da će se pojaviti.Ali dijete nema pojma o vremenu. Pojaviće se u neko nerazumno vrijeme o kojem mu niko ništa nije pričao.A on je mali i sleđen i ne zna kako dozvati to nedokazano i nerazumno žuljevito :
-Pojaviće se!
Tada nisam znao da se želje ispune samo ako se moliš Milostivom. Vrlo malo sam znao o njemu. Bila su to teška vremena.Majka je govorila da'će Bog , svako ima svoju nafaku, djeca i žene pogotovo..
Otac je sumnjičavo vrtio glavom. Nije baš bio , recimo, u korektnim odnosom sa Stvoriteljem , iako nikad nije prestajao vjerovati u njega.Ostao je siroče sa dvije godine. Otac mu umro relativno mlad; iznenada . U narodu kažu – na bigajri hak.Osam godina prije moga rođenja ustaše mu, kod Domanovića zaklaše mnogo starijeg brata , drugog oca. Znači posrijedi je bila neopravdana podsvjesna (?) ljutnja.
I po sreći,jal baksuzluku meni zapade njegovo ime.Taka vremena bila. Imena mrtvih prišivali jako rođenoj djeci . tek izmiljelim bebama bez ikakvog grijeha.Nikad nisam zažalio. Kažu bio je hairli insan ,koji je lakoćom znao uduplati penezi , iz ničega stvoriti nafaku. I volio dijeliti potrebitim.Ne znam jel’ pokušao sa ribama i dokle bi to došlo. Uglavnom , ustaše kamom otkloniše sve dileme, a nikoga , pa ni mrava neupoznati adžo nije zgazio.
Dakle,Bog je bio nešto nepoznato , neodređeno , bez lika i prisustva , a opet sa nama, u nama i brine o nama. Prihvatio sam to kao nešto normalno.Ta spoznaja je oslobodila neke magle, ali me nije odledila.
Potrefilo se da te godine, prije vakta krenuh u školu. Jedna briga manje u kući. – kaže mama.Ne mora misliti jel se taj dan snašo ili negdje ograjisao. Ne sjećam se ja tih snalaženja , ni mnogo toga tih godina. Tek Medija , anđela i mosta.I mame kad je sretnem i kada se pojavi u vidokrugu Ponekad se neke iskrice probiju iz tame. Ni danas ne znam da li su to moja ili tuđa sjećanja.Zato o njima ne mislim, i ne slažem ih u seharu uspomena..
Pojma nemam koji i kakav je bio dan. Znam nije ljeto jer sam išao prema školi.Bližio se kraj druge školske godine. Tako rekoše.I još rekoše , kasnio sam jednu minutu na sastanak sa smrću, iako sam joj u susret krenuo na vrijeme.
Sada mi je lako rekonstruisati događaj , ali ne i emocije.
Stanovali smo niže starog Hotel Bristola.Stara željeznička stanica je bila u funkciji.Rusmir drug iz razreda iz kuće skoro pokraj Bristola i normalno , preko puta stanice.Ja bih krenuo par minuta ranije , a on bi me čekao na uglu.
Taj dan , rekoh , rekoše mi da sam iz neutvrđenih razloga kasnio minutu ,dvije.Niko ne zna zašto.Opet, neki kažu da je dobri Rusmir taj dan bio nervozan i da mu se iz nekih razloga žurilo pretrčati ulicu i na vrijeme stići u školu.
Sada ide magloviti slijed koje moj um nikad nije uspio da samelje u pitke slike.
Idem prema uglu . Iz Crkve svetog Preobraženja se javlja zvuk. Otkucava neki čas. Ni dan danas nemam pojma koji je vakat bio.Mislim da je do omanje zgrade Bristola na samom uglu bio neki bircuz, pa Rusmirova kuća Na uglu smo se sastajali. Neobilježeni pješaćki prelaz , preko dvije trake do Stare stanice i onda lijevo do današnjeg socijalnog , potom do Crkve presvetlog trojstva i onda do osnovne četvorogodišnje skole Vladimir Nazor.
To je bila rutina.Ali ne i taj dan.
-Šta se poremetilo taj dan?- prosudite sami.
Idem prema uglu. Ispred mene jako usporeni stariji bračni par. U susret žene sa cekerima.Mnogo žena . Sada , sve nešto misli mislim , možda je bio pijačni dan.Ja ne mogu da se probijem.Vidim Rusmir gleda u mom pravcu , ali me ne vidi.Masa me zaklanja.A možda je previše nestrpljiv i žuri mu se. Tada se previde mnogi detalji.
Da upravo tako. Ja sam bio samo detalj u vrevi tog dana.
U tom momentu strahovita , nezemaljska buka. Zvonjava tramvaja , pištanje lokomotiva, crkvenih zvona , graktanje uznemirenih vrana i švraka, slili se u jedan strahoviti huk koji ludi moj um. Stavljam ruke na uši da zaustavim bol koji mi razara um.Zato skoro i ne čujem zvuk sirene kamiona.
Odjednom savršena tišina. Mir i jasnoća. Sve je stalo. Ljudi se ne miču , zaleđni su , samo ja trčim , čini mi se prolazim kroz njihove sjene. Jurim kao da mi život zavisi od toga.Ali to je onaj usporeni trk iz sna , kada znate da nećete stići- bar ne na vrijeme.Dolazim do ugla.
Vidim, Rusmir je skoro prešao ulicu. Okreće se , kuku li mu majci i gleda ka prozoru , na drugom spratu , sa kojeg ga ona gleda. Maše joj rukom i poljubac šalje. Ne stignem dići pogled da vidim da li mu je uzvraćen. Iz pravca Malte silnom brzinom , bez kočenja , veliki kamion hladnjače, krcat svježim mesom ,kao da prolazi kroz Rusmira.
U nekom drugom filmu, bio je to kamion DI Jahorina prenatovaren balvanima. A možda su kamioni bili jedan za drugim u preplitanju dva univerzuma, dvije kapije paralelnih svijetova , koji nemonivno nesreću prizivaju…
Hladnjača se zanese , prevrnu na bok pa na krov, pa ponovo na bok i klizi dalje. Trupla poklanih hajvana svih fela ispadaju iz nje bojeći sivi asvalt krvlju tek zaklanih ljepota.Djetetu su sve životinje prelijepe.
Kamion sa balvanima se zanosi lijevo , pa desno.Bočne prečke popuštaju, lanci vrište i pucaju i oslobođeni teret preplavi ulicu ,kao niz riječnih talasa kad probiju nasip.
Jedan očajnički vrisak što um ledi vrati mi sluh . Gledam teta Merjemu kako leti. Nije mu jasno zašto pikira. Nije kobac , ni vrana. Ona je samo žena , majka ,anđeo koja ima vječni osmjeh na licu, crne tople oči , svilenu maramu na glavi , uvijek miriše na ružu, istinski vjeruje u Boga milostivog i neizmjerno voli sina. Rusmirova mama sleti na krvavu masu što tren prije bješe njen sin. I tu se smiri.
Vidim , nekim čudom iz te krvave mase ustaje Rusmir .Majka ga uze u krilo , miluje ga i ljubi . Više ne vrišti . Tek koja suza . U naramak , ko bebicu sina prima , preleti hajvane il balvane , sad ništa više nije bitno i uleće u njihov haustor. kroz zatvorena vrata.Par časaka kasnije , njih dvoje su na prozoru sa kojeg puca pogled na ceste, kamione , životinjska il biljna trupla. Radosni su i smješkaju se.
Raduju se što su zajedno , a onda shvatim i šta im je smiješno. Baš su ovi ljudi čudni.Niko ne obraća pažnju na Rusmirovo pobucano tijelo. Insani , pojedinačno i grupno grabe trupla , jal hajvanske , jal drvenaste i raznose ih na sve strane. U momentu sve posta čisto i prazno , a na cesti osta samo krvava mrlja nesretnog djeteta i kamion , jal hladnjača , jal šumarski. Tek tada , kao da je neko dao znak da je prolaz raskrčen, se začu zvuk milicijskih sirena i huk hitne pomoći.
Shvatih da se oni pridružuju majčinom kriku koji se ponovo javi i pridružuje se zvonjavi bogomolja, tramvaja i vozova koji nikako da utihnu.Tada tihi poj ezana džamije u Hrasnom oplemeni vrištanja.Znači podne je.Rusmir je usnio u podne.
Meni nisu dali da idem na dženazu.Kažu – nije to za djecu , potresno je i ima puno svijeta.Pitao sam – koliko će biti onih koji se nisu obazirali na Rusmirovu krvavu mrlju već na kurbane i trupce. Drekoše mi :
-Šut ćafire, to gladni od države otimaju ono što im je pokradeno.
Nisam shvatio zašto je par kilograma trupla , jal mesa i jal cjepanica preče od mrtvog djeteta.I naučio sam da je truplo zapravo ljuštura što ostane od Živih bića – ubijenog psa / hajvana,djeteta/insana ili drveta /biljke.A ljudi , ne obazirući se na krv , otimaju od država ono što im ona ukrade.
Nema veze , otići ću na mezar kad ne bude nikoga.
Sedam dana i sedam noći meni se u ušima stapaju majčin krik i buka crkvenih zvona .Tramvaji i vozovi su nastavili da pište i rade, a ezan više nije dopirao do mene.Daleko je Hrasno. Isto toliko dana i noći u bunili sanjam svjetlost i prelijepe boje Božijeg stvaranja.I nikad neću prestati da ih sanjam.Usud.
Kad se iscrpih od snova rekoh ocu da je Rusmirova majka letjela sa prozora i povela Rusmira sa sobom nazad do prozora njihovog stana i da još uvijek vrišti.
-Rusmirova mama nije mogla letjeti. Živa je. Nije dobro , i mnogo plače , ali živa je. Šta ću ja s tobom?Što nisi kao ova moja druga djeca?Što je bilo bilo je!Ne možeš ti , niti bilo ko ništa promjeniti.Idi bolan pa se igraj. Napravi neku ludoriju da ti se smijemo. Dijete si.
Vidim suze mu oči.Htjede da me zagrli.Nije me uspio dohvatiti. Izašao sam van domašaja.Postao sam pametan . Odmicao sam se od roditelja da me ne primaju u krilo, ne miluju po kosi i ne ljube. Iako sam dijete , vrlo sam čist. A ljudi bez obzira koliko su čisti svojim dodirom i mislima prljaju djecu.I ne vjeruju dječijim očima i znanju. I ne volim strance. Ne vjerujem im. Omčom , kamionom, kamom , granatom ili rukama nestanu nejake i voljene.
Kažu – u znanju je spas. Odrasli misle da sve znaju.Ma jok , pojma oni nemaju.Samo se zbijaju u gomile i prepisuju jedni od drugih i niko ne sluša djecu.Bez veze!
Što si srcem bliži letu i nebu, , to ćeš jasnije doseći Božiju ljubav i milost – svjetlost i boje. Zato djeca vole nebo ,cvrkut ptica , žene ,hajvane , šarene livade kroz koje Modre teku rijeke, miris cvijeća… i zov Božije riječi.
Milostivi bdije nad nama
Zvijezde sjaje
boje plešu
riječi plove
ljubav iskri
zapisana
tvojom nježnom dušom
kleknem
zahvaljujem
bojažljivo
Hvala Gospode
život je prelijep
Mak , mak , makovi
sjajni crveni makovi
u polju zelenom
dozivaju didan dan i budućnost
Jedan Mak nad makovima
osmjehom nalik na snove
osvanuo u domu mom
donio miris proljeća u srca naša
Plavet neba iskre u očima
dubljim od mora jadranskog
talasajući ljubav neizmjernu
u srcima roda svog
kao strašni poglavica
Tigar koji…
Blagost djetinjeg srca
korača stazom razigranih makova
nalik čaroliji zvježđa nebeskog
što obasjava pute zaljubljenih
Ponekad ostajem bez daha
zagrljen djetinjom ljepotom
nijemim pogledom uprtim u nebo
Hvala na milosti Gospode Ljubavi i Dobrote.
Sretan rođendan djedina ljepoto
Danas je Petak 5. Decembar / Prosinac, 339. dan bespogovorno odlazeće 2025. godine. Do kraja godine još samo dvadeset šest dana.
Dan je lijep i vedar.
Prethodnih dana nas je nedostatak najave zime uplašio. Pomišljamo da se nezdravo vrijeme vraća hoće da iskiše svoje . Igleda da se zima pritajila. Možda je svoje odgodila za neki drugi put , kad budemo nespremni. Provešće ona svoje. Kad tad! Na koji način i kada ? Mi to ne znamo. Nismo gatare.
Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo. Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše dozivaju. Ako se neko drzne da mimo njih misli , žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.
No, o tom potom. Ako nam Jedini Bog udjeli Milosti svoje, moraćemo te samozvance i licemjere jopet protabiriti i muhure natakariti na djela bricinog praunuka, njegovog poslužitelja i njihove slugane . Muhur ,sad pa sad. Pa opet muhur .sad pa sad. Svako malo muhur, sad pa sad dok se pljačkaška bagra ne skloni sa grbače.
Ne bojte se , neće nam nestati muhura. Naši su jal od bukovine , jal od tuča. A ti su pojaki i poteški , ne mereš im pera odbiti.
Kažemo dan je lijep. Nećemo žuriti pa reći krasan, jer sve je relativno. Nekome svane, nekom se smrkne.
Eto recimo na priliku , oni zlotvor , ona vukojebinjaška prokletinja, oni počkovički kasapin, oni zlotvrski jado radovan Karadžić se jutros probudio i namjerno ustao na desnu nogu. Džab – džabe mu. Na stolu stoji ferman i tablete za smirivanje. Nisu se od juče makli. I ostaće mu pred nosom dok je vika i pučanstva. A onda će ići dalje . Bolje vam je da ne znate kakvo je to dalje.
Čuli ste za Etnu i Vezuv? Ma sigurno jeste. To su vam europski Popokatapetli. Niste vi tako neuki kako vlast hoće da budete. E , središta tih talijanskih mora su male umiljate mace, naspram onoga što ono đubrište , onu pogan od nečoeka čeka.
Ferman mu kaže kako neljudi i zločinci završavaju.
Ferman mu kaže : vidi ; kako si radio i sijo , tako će ti biti na ovom svijetu. Samovanje u pržunu dok ne dok ne rikneš. Pogrešno smo se izrazili. To je mahalska poetika za čestite insane. Trebali smo reći dok ne crkneš. Tako završavaju sve niškoristi i ljudska bagra.
A na onom svijetu te čeka vječni pržun. Ponesi puno losiona i leda,mada ti neće ni zere pomoći, čak da sve ledenjake dunjaluka uprtiš na kukavička kasapinska leđa.
Tablete su za stišavanje tonusa i za eventualne odluke tipa tvoga bracike Slobodana Miloševića. Pregršt u ruku i prije odeš u pakao. Ljekari ti spase čast i kažu zločinačko srce prepuklo, da nije bilo samoubistvo.
Kad nekom smrkne, nekom svane. Eto gospođa Ljiljanka Zelena dušom dahnula. Molitve su joj uslišene. Više je nikad onaj počković neće pomokriti. Dosta je njegovog bilo.Trideset godina je svakog jutra ustajala počkana, do zavrata.
U stvari nas pogan Radovan Karađić ne insteresuje. I nikad nije. Mi samo sekund lake dišemo. Jedno zlo je je maknuto sa dunjaluka. Jeste da njegova genocidna tvorevina još postoji, ali neka. Neka je. Opomena svijetu na šta je zlo spremno.
Tu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku i zlotvorku joj majku Srbiju , svaka haška osuda žigoše. Toliko je zvaničnih osuda , da cifra dostiže haman šestinu njenog pučanstva. Kada bi se sve osudili broj bi se približio polovini po glavi genocidnog stanovnika .
Rakcije na katilov pržun , kao i sve reakcije na osude ostalih zločinaca genocidne tvorevine i šire.
Ne znamo zašto ljudi uopšte dižu džefu i reaguju.
Presuda je presuda i samo je druga sudska presuda može promjeniti , dok ona ne postane konačna.
A normalno da postane konačna.
Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje. I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.
Ne, oni samo pokazuju da su glupi nacionalisti. I ovi i oni. Zamazuju oči i kupuju poene kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.
Pučke krvopije.
A obično pučanstvo, obično onaj dio od papanluka , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :
– Tako je.
Vjerujte nam , dan je i dalje lijep i vedar .
U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo:
-Oh, kakav krasan dan.
Što bi poete rekle :
A život teče dalje.
U prevodu:
Eh, kad bi život bio tako sunčan.
Dosadno nam bilo. Uzeli Blekijev pojmovnik u ruku da se malo zabavimo. Kad ono hop, sam se riječnik otvori, zalista i zaustavi na pojmu:
mesija
pomazanik, onaj koji će doći, pomazanik koji će na kraju historije doći da uspostavi kraljevstvo nebesko, spasitelj koji treba da stvori savršen poredak na zemlji, pomazanik koji treba da stvori kraljevstvo nebesko na zemlji.
Tako u Blekijevom pojmovniku riječi natandareno..
Listamo i druge dostupne riječnike i enciklopedije , vidimo u njima isto piše. Nemamo pojma zbog čega smo uopšte bilo šta tabirili. Jedna riječnik svi rječnici. Jedna enciklopedija, sve enciklopedije. Sveske ko sveske, riječi ko rijeći, neke deblje, neke tanje, sadržaj isti, osim u Vesele sveske. U njima najviše pameti ima, jer su djeci namjenjene.
Pojmovnik ko pojmovnik riječi sipa i ne razmišlja o njima. Samo zapiše i muhura.
Tvorci riječnika, enciklopedija i pojmovnika su uvijek neki Buvar i Pekiše. Oni su knjigovođe.
knjigovođa
book keeper, držači knjiga , čuvari knjiga, oni koji vode knjige, prepisivači.
Dakle posao knjigovođa je da prepisuju stavke, stavku po stavku, red po red, temeljito i precizno bez razmišljanja. Oni ne smiju razmišljati, tako im naređeno i plaćeno.Rade ono što im se naredi. Zato se jadni listač rječnika često nađe u nedoumici.
Nešto kaže da nešto jeste, a to što jeste neke druge knjige kažu da nije. Pa se sve sukobi i pomiješa i u glavi čitača zbrka i nedoumica.
Svete knjige za pomazanika kažu skoro isto što i riječnici, pojmovnici i enciklopedije.
Međutim , imaju tri svete knjige, koje opet nose tri različita pojmovnika, rječnika ili enciklopedije. To znači svetitelji , čitaj sveštena lica , sve sami demijurzi zla , svoje istine imaju i kriju. Opljačkanim urođeničkim i narodskim blagom, nakinđureni, stanuju u rajskim dvorima i ne žele zajedničko pomazanje ,kako to svete knjige nalažu.
Beštija, krvopija pučka, svaka za sebe svoju priču priča. ne obazirući se svete knjige ili one druge insane,inovjerce.jedni su drugima inovjerci. Zbog toga riječnike i ostale pojmovnike niko nije usaglasio.
Nije im u interesu , svaka stranka na svoj mlin vodu tegari. Kad im prahne ili dosadno bude,ovi užegli i glavati pučanstvu oružje u ruku pa nek se ono kolje, da dokažu ko je u pravu.
Zbog sveštenstva, ostadoše knjigovođe bez dobre love i vrlo su kivni na njih. Samo da se knjigovođa pobuni ima sveštenstvo glava da boli. Knjigovođa ima ko sveštenstva i oni su krvopije.U sprezi sa sveštenstvom i vlastima narodu dronjke mjere.
Tri kitaba tri različita tumačenja.
Judaizam i njihovi sveštenici, sve sam saducej i farizej, kaže da mesije mogu samo izrailjci biti i samo jevreje spašavati i za njih stvarati kraljevstvo nebesko na zemlji. Poglavito zločinačke cionisti čiji bi pomazanik trebao istrijebiti sedam milijardi nevjerničkih šiksi.
Hrišćanstvo i njihove pape i sveštenici, mračnjaci savleta i pija IX , kažu da će Krist „svetog pavla“ mesije kraljevstvo nebesko na zemlji samo za hrišćane pripremiti. Sve druge nekih pet , šest milijardi insana – antihrista pobiti i poklati . Aferim ti Hriste pomazaniče papinski, ivančice, papise, i savletov.
Islam i njihovi „ učeni „ ljudi (ilmije) i hodže tvrde da će povratak mesiha Ise sina Merjeminog označiti sudnji dan i svršetak Univerzuma i uništenje, objene, svih insana i hajvana.
Sve što nam sveštena lica o tome pišu i pričaju nema veze sa nebom i nebeskim knjigama.Oni to smišljaju radi bogaćenja.
To mi iz pojmovnika čitamo ili ne čitamo, zavisno u kakvom i kojem su nas toru „ sveto knjižni „ vlasnici i tumači, zvijeri krvopijske , lancima i i belenzucima za lomače privezali.
Mi kakvi jesmo blesavi i nerazumni uvijek neka svoja razmišljanja na papir bacamo.
Ako postoje raj i pakao, a definitivno postoje, oni su Božanskog porijekla i stvoreni su po mjeri ljudi.
Zašto bi Stvoritelj stvarao neka nova , a različita kraljestva nebeska na zamlji, kad sve svete knjige pišu i neštedimice prijete i upozoravaju da je samo jedno Kraljestvo nebesko , ono Jedinstvenog Silnog.
Naš Bog Jedini je pun blagosti i milosti . Svoju ljubav i milosrđe poklanja svakom čovjeku, posebice onom dobrom bez obzira na na bilo kakva razmeđa među ljudima.
Bog Jedini jasno određuje kome će svoje nebeske darove poklanjati pa kroz proroka nauk svoj saopćava:
4.Blaženi oni koji žaluju;oni će biti utješeni!
5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju!
6.Blaženi gladni i žedni pravednosti;oni će biti nasićeni!
7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti!
8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati!
9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim!
1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!
(Mat.5.):
Da li u ovim riječima Boga Mudroga vidite i jednog tumača zla i pokolja, i jedno jedino svešteno lice ili vlastodršca?
