Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?
Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.
Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il’ ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja