…

Polazeći od aksioma da je Uzvišeni Bog , u svojoj savršenoj plemenitosti ljudskim bićima podario milost, ljubav i razum – sve potonje je kristalno jasno. Krajnja granica ljudskih mogućnosti je ona tanka linija koja razdvaja plavet neba i modrinu mora. Kako smo tvorci vlastitih granica i iako nam možnosti kažu da je to apsurd , ništa nas ne sprečava da pokušamo dostići tu liniju. Možda u tom letu dosegnemo neke druge naizgled nedostižne ljepote i čarolije i bar na kratko pobjegnemo od nametnutih ljudskih granica, koje su uglavnom nametnute , vještačke, neubjedljive i promjenljive.

Međutim čovjekovom bitku je prikalemljeno ono čuveno – a l i … :

Učmali okovi malograđanštine u sudrugarstvu sa osobnim kompleksima , zapisani u genomu ,dominiraju skoro vaskolikim pučanstvom. Percepcije svakog pojedinačnog subjektiviteta su kao nakaradno uljepšani odraz u iskrivljenom ogledalu realiteta. Svaka individualnost sebe vidi pametnijom, ljepšom, zanimljivijom, važnijom , posebnijom … , u svakom pogledu respektabilnijim od onoga što je karakteristika date pojavnosti. Uslovno poremećeni modus vivendi dovodi do anoreksičnih i sociopatkih devijacija ličnosti koje često za posljedicu imaju bipolarni poremećaj, čija je psiho patologija mnogo šireg spektra od podnošljivog.

Etablirano psiho-fizičko i materijalno-statusno nasljeđe predaka je duboko urešeno u ljudskom umu . Iz labaratorija odgoja, kovanih teškom roditeljskom paskom , ali i nebrigom za osnovnim potrebama nasljeđa, u sprezi sa kontradiktornim uticajima rigorozno klasno-sociološkog ozraćja , finalizuju datu malenkost, uvodeći je u nepodnošljivo mukotrpnu tlapnju bivstvovanja.

Sve pređašnje postavke su date bez upliva Nebeskog nauma, jer ga većina zaboravlja ili iskrivljuje uzvišenu datost Božije ljubavi, milosti i dobrote. U vlastitoj , ničim utemeljenom nadobudnošću ljudi su jednostavno pobjegli od bezuslovnosti Dobroćiniteljstva. Ili su jednostavno sve Njegovo bacili iza leđa, nemajući vremena i namjeru da se osvrću na predodređenost iskona.

Bježeći od zapisanog , istrajavajući na evidentnom siromaštvu duha , na teži naćin se dolazi do spoznaje da se od usuda ne može pobjeći . Kakav si – takav si ! Neprikosnoveni status quo. Ali tada biva kasno, jer ljudsko vrijeme je neumitno i ograničeno, a leti brzinom svjetlosti. U tom lutanju kroz vjetrometine malograđanštine i udovoljavanju uskotračno egoističnih praznina, insan jednostavno izgubi sebe. Više ne shvata vlastite granice , visine i nizine i postaje nemarno klepetalo opterećeno svojom nesvrsishodnošću , izgubljenošću, jalovošću … i napose ispraznom stvarnošću i neverom prema samom sebi…

( Insert iz nedovršenog romana – “Razgovori sa nerođenom kćerkom” )