Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Oprostite zato slovu
koje će se skameniti:
Ljuto hrastu zgromovljenog
uzeše mu zelen grane
Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo
Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim
Kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio
Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije
Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj
Sve mrtvace sahraniše
A on osta tavnu vranu
Šta će majka samohrana
Na svijetu bešćutnome?
(—————)
Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Neka barem ovo slovo
hudu povijest okameni
