Autor
Hajro Šabanadžović
Sunčeva putanja Plavo stablo i suton nad Modrom rijekom
Svetište Noćni svod
Golo tkanje života Plavi dan
Miris proljeća Vodopad strasti
Naši snovi Draži
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Kada čujem gitare zvuk
i krletke grdelina poj
sjetno pogledam u nebo
osunčano osmjehom djetinjim
osluškujujući tvojih krila lepet
u meni zima je
pomalo snježi
a ti u satenskoj haljini
sa čipkanim bretelama lebdiš
nije te strah visina
hladnoće još manje
svikla si
raskošnom ljepotom nimfe
u krpicama novim
zavoditi
opijenog vojnika strasti
Sanjajući Kaliforniju
Svo lišće je potamnjelo
Nebo je posivjelo
Šetajući
Nekog zimskog dana
Bio bih na sigurnom i toplom
Da sam u Los Anđelesu.
Sanjam o Kaliforniji
Svakog zimskog dana
Svratih u crkvu
kraj koje sam prolazio
Spustih se na koljena
Pretvarajući da se molim
Znaš propovednik voli tu hladnoću
Zna da ću ostati
Svo lišće je potamnjelo
Nebo je posivjelo
Šetajući
Nekog zimskog dana
Da joj nisam rekao
Mogao bih danas otići
California dreaming
All the leaves are brown
And the sky is gray
I’ve been for a walk
On a winter’s day
I’d be safe and warm
If I was in L.A.
California dreaming
On such a winter’s day
Stopped into a church
I passed along the way
Well, I got down on my knees
And I pretend to pray
You know the preacher likes the cold
He knows I’m gonna stay
All the leaves are brown
And the sky is grey
I’ve been for a walk
On a winter’s day
If I didn’t tell her
I could leave today
Možda smo vam poričali kako smo počeli sa ovim belajom a možda i nismo.
Neko bi rekao da je to nevažno ,jer smo se do guše uvalili ,a ne mremo izići.
A nije nevažno!
Otkad su to Bosna zemlja Božije milosti, Sarajevo Grad čednosti i Modra rijeka nevažni?
Radeći njima i ženama u čast , navukli se na nježne , milostive i lijepe riječi, muziku i boje, ne mremo disati. Morali dežure prikantat. Svi načisto pošandrcali
Naročito kad su žemski praznici u pitanju.
Zaskočimo mi iz svih uglova ,na sve pozicije , frtutma sijeva na sve strane,a žene klimaju glavama,ne ono gore dole,već ono lijevo desno,ko vele blesani bili i ostali.
Zadeverali se mi ko mahnitovi oko ove igračke što naka stranica po stranjskome zove. Čuj molim te lijepo lovo V (v) udvostričili i utrostručili ko da su pijani ili nacisti.Nacisti udvostzručili slovo Z ,pa pokolj napravili.
Ovi Srbalji slovo c učetvorostručili i klanje takođe. Nije ce nego es boni,ne bili. Da se zna ,po naški S . Dva S gore, dva eS dolje. To mu dođe 2 SS i 2 SS . Dakle, oni su dvostruki esesovci. Ništa ne imputiramo. Sami sebi na zastavu natandarili i obilježili za sva vremena. Što ti je um!
A ovim našim blentovijama bi bolje bilo…
A i ne bi.! Ko bi trpio taj takarli dever po vaskoliki dan i noć. Što je bilo bilo je, boni i previše za jedno žensko čeljade. Ili nije? Možda još ponekad ,kad žešće zasvrbi. I ponekad kad se prisni. A pođeđe i kad nam se ćefne.A bome ,mere bit i kad ne boli glava. I preventive radi, da ne zaboli glava. I pođahkad kad unuče spava. Može i kad mačka drijema, jer oluja se sprema. Ma, mere boni,ženski insan uvijek.
Kakvi vas đački dani spopali.To neki, anamo onaj ili hadum izmislio. Od kolijevke pa do groba najljepši su takar(li) dani. Boja u đardinu i mogućnosti preko nekoliko . Ako tome kakvu muziku , cvijetni krajolik ili nje-nost prihevtaš, šta će ti više. Joj koliko je tu perja iskrilo i očerupano bilo . Moralo se ! ERadi dušeka , šilteta i jastuka . Kako ćeš ba dušečiti , jastučiti il šiltetatoi bez dušeka i perja mehka .
Svi mi imamo pune sobe naših,pernatih jastuka, dušeka , šilteta ,pa samo samo prilegneš na njih i sve se samo doziva. Pametan neko izmislio jastuke. I dušeke . Lakše se na njima jastučiti i dušečiti . Da,nema jestuka i dušeka možda ne bi bilo jastučenja. ma štaju neuki . Izmislio bi naš čojk već neku drugu fintu . Pametan je on na praoca i pramajku. Oni brali zabranje voćke iako nisu imali ni dušeka ni jastuka.
Ali ženski svijet je pametan.Šiju one šilte, minderluke, dušeke. I sve začine sitnim vezom .Tako da se insan može rahat šiltetiti, dušečiti i minderlučiti. Ako treba i vunu i slamu će uvalit u svaki kut i u tkaninu. To sa slamom baš i nije previše praktično , jer se onda čojk mora slamati .
I tako je nasto divan. Pretpostavljate da je od njega nastala riječ divaniti.No riječ ko riječ, mere se višestruko tumačiti.Mi smo uskotračni i znamo samo jedno tumačenje. Stihovno i u ostalim segmetnima se podudara sa jastučuti, šiltetiti , dušečiti …
Frajeru,dobro smo prošli.Ova naša Vebka,mi joj počeli tepati, aman ko Ljuca Behki ,nam prava izvlakuša kod onih naših ženskih. One u svakoj riječi ili pomisli namah o takarli stvarima. Ne može ćo'ek ni rahat u penziju otići, jer kažu i takar peznija se mora zaslužiti.
Mi pitamo :
-A zakon , a četeres godina staža . nećemo se vadit na prijevremenu ili invalidsku . Pu , pu nalet ih bilo .
I zamalo po glavi ne fasujemo:
-Zakon je za normalne. Za blesave mahnitove nema penzije dok đardin ne uvene. A uvenut ne može, ako se lijepo i pažljivo svaki dan okopava, zalijeva ukopava i radno sposobnim održava . Jedino ,kad viša sila ili neumitnost kaže: nema više .Fajront. Putnici neka se pripreme za viši nivo. Kontaju oni dohakaće nam višom razinom.
Malo poslije.
Ženski um može smisliti ,što niko ne može.Posebice ako je jastuk ili dušek pri ruci. A kažu ,jastuka i dušeka na višem nivou će svako imati koliko želi. I šilteta, minderluka, slame , divana ,trave , cvijeća i livada. I nebrojenih i neprekidivih izvora vode i vina koje ne opija . Pa hajd ti ne skontaj neku minderli fintu.
I oni našim grlicama sretan vam osmi mart. Kakav vas osmi mart spopao.To je jedini dan kad nam otmete garant takar. Naše se blente nađu u slavlju i uvijek prekrdaše. A od toga nikakve fajde.
Vidimo mi ove se naše raspričale ko koka zrake ,pa na brzinu dokinusmo započeto pismenije
Na našoj stranici Bosna zemlja Božje milosti , boje i riječi zaplesale nebeske slike i domaće radinosti. Vakat im bio.
Mojsije se razletio skoro pa k'o oko harmonike ili Zlate. Sve nešto psuje ,ko takarim grafiku, gdje mi pamet bi ,nuto boje ko velovi , bolero tancaju. I uvijek sam volio ekspresije i blesavog Dalija.
Omi se popravio vid,ali samo crno bijelo ganja.Ostalo mu sve sivo izgleda.Kaže i bijele bubrege slabije jede,sve mu ko ćumur krekin izgledaju.A pola uživancije je u boji,pola u ukusu;ako to ne štima stomak ne mre svariti.
Lenji uzeo kist u ruke,pa sve neke leptire šara pa u velove pretvra. Pravda se , ukočila mu se ruka. Težak ovaj kist haman ko kašika. Zbog kašike je počeo ko dijete blato , rukom jesti .
Herci cjevčice i mace idu od ruke.Jes da poneka ispadne nalik kuci ili ženi, ali u nadrealizmu sve sve prolazi. Kaže pitajte Remboa i Bretona.Oni se busali u prsa a pokojna nam nona Berkica bolji ljubavni stih od njih radila.
Evo samo jedan njen nadrirealistički biser :
Surim morem vitar piri
iz kešine dragog moga
prolitna mu kaka viri
ćeška insan onog svoga.
Deba donio neke žice mislio da se roštilja. Čuti ništa ne kaže. Znamo da razmišlja: takarli stađun doša, u ruku moran kefu jemit ka bi malo gušta i kaku novu žensku potkačia. Ćemo vidit ča mu pri gre. Jal crna karoca, jel bili sanduk. Trićeg ni.
Dobri obje desne ili lijeve ruke ima. Kako se uzme.Ono desne za ljubav mrakuša.Ono lijeve,krampa za moleraj i ragbi.A i žali se na kičmu.Neka mu, hoće se on tarzanati sa šeset kuka i pride.
Muzika i slike su naše molitve i zahvalnost gospodaru Gospodaru svijetova.
Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag.
Želje i htjenja tvoja čudna tad su bila.
Sunca sjaj u noći htjela si uvijek ti.
Znala si nama novu igru nać i sretna biti.
Meni si uvijek mogla prići kao nekom ko te zna i voli.
Znao sam šta želiš tad.
čuj me ti, nađi snage mijenjaj svijet.
Budi ista kao more sto valovima mijenja svih obala hir.
Ti ćeš nać pravi put jer ja to znam.
Kao što si nekad mogla sa osmijehom mi reći da ostanem sam.
Kažu 9.Maj/Svibanj je Dan pobjede nad fašizmom.
Ne bi se složili!
9. Maj / Svibanj kao Dan pobjede, praznik je koji obilježava pobjedu Sovjetskog saveza nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu već može proći. ali eto i njhihovi nasljednici postadoše fašisti. Što ti je karma?
Fašizmi i nacizmi nikada nisu pobijeđeni.Primire se , pa se povampire.
Slučaj Bosna. Udruženi fašističko-nacistički zločinački dogovor, dvije nacionalističko-fašistićke tvorevine Srbije i Hrvatske, sa trabantima iz Bosne napraviše najkrvaviji i najmonstruozniji,genocidni krvavi pir u srcu Evrope poslije Drugog svjetskog rata.
I to na očigled i dostatno svake razume sumnje uz svesrdnu pomoć i amin tih “demokrata”,samoproglašenih i slavo dobitnih ” pobjednika ” nad fašizmom.
Uz Božju pomoć, činilo nam se da je fašizam i nacionalizam opet poražen.Nažalost nije.Primirio se, ne dugo i opet ,kao i prethodni put ,uz patronat mentora Vatikana, SAD i EU se javlja sve jači i jači. Zvijer ne miruje.
Nećemo ići daleko u povijest/istoriju i pagledati nemoguće je posložiti i nabrojati genocidna činjenja najvećih svjetskih terorista i fašista.
Obratićemo jednorečeničnu pažnju šta monstruozni fašisti i nacisti, arijevske povinijencije uradiše na Bliskom istoku.
Palestina,Liban ,Avganistan,Iran , Irak,Libija,Sirija,Mijanmar, Jemen, … plamte,krvare najbezumnijim fašističkim genocidom bijelih, arijevskih i cionističkih hordi zla.
Više i ne kriju svoje nakane.Sve što nije hrišćansko i arijevsko treba tamaniti ili porobljavati.
Kao, može im se!
Tako oni misle.
A mi kažemo sve do jednom.Svako zlo se na kraju samo o sebi zabavi i uruši se .
I ne vide sukob sa Rusijom je početak kraja i jednih i drugih.
Ne bi im bili u koži. Nikako im ne bi bili u koži.
La riva bianca, la riva nera
Signor capitano, si fermi qui…
– Sono tanto stanco, mi fermo si,
Attento sparano, si butti giù…
– Sto attento, ma riparati anche tu.
– Dimmi un pò soldato, di dove sei ?
Sono di un paese vicino a lei…
però sul fiume passa la frontiera,
la riva bianca, la riva nera,
e sopra il ponte vedo una bandiera,
ma non è quella che c'è dentro il mio cuor.
– Tu soldato, allora, non sei dei miei…
Ho un'altra divisa, lo sa anche lei…
– Non lo so perché non vedo più,
mi han colpito e forse sei stato tu…
Signor capitano, che ci vuol far…
questa qui è la guerra, non può cambiar.
Sulla collina canta la mitraglia…
e l'erba verde diventa paglia…
e lungo il fiume continua la battaglia,
ma per noi due è già finita ormai.
Signor capitano, io devo andar…
– Vengo anch'io con te, non mi puoi lasciar…
No, non ti lascerò, io lo so già,
starò vicino a te per l'eternità.
Tutto è finito, tace la frontiera,
la riva bianca, la riva nera,
mentre una donna piange nella sera
e chiama un nome che mai risponderà.
Signor capitano, si fermi qui…
– Sono tanto stanco, mi fermo… si…
Obala bijela obala crna
Gospodin kapetan priđite mi
Tako sam umoran i ovdje ja ću stati
Pazite, pucaju, sagnite se dole
Ja sam oprezan ti se oporavljaš
Reci mi nešto vojniče odakle si
Ja sam iz zemlje blizu tebe
Ali rijeka je granica
Obala bijela obala crna
Iznad mosta ja vidim zastavu
Ali ona nije u mome srcu
Vojniče ti nisi moj
ja imam drugu uniformu, i ti to znaš
Ne ne znam zato što ne vidim više
neko me pogodio možda čak i vi
Gospodine kapetane tu se ne može ništa učiniti.
Rat je ovdje ne može se mjenjati
Na brežuljku pjevaju mitraljezi
Trava zelena je pokošena
Duž rijeke bitke se vode
ali za nas dvojicu sve je sada završeno
Gospodine kapetane ja moram ići
Ja idem sa tobom takođe ne ostavljaj me
Ne ne napuštam vas,ja znam svakako
sve je zauvijek završeno za nas.
Sve je završeno i granica se utišala
Obala bijela obala crna
dok žena plače u noći
Dozivajući ime koje se nikad neće odazvati
Gospodin kapetan priđite mi
tako sam umoran ovdje ja ću stati…
.
sjećam se bijaše lijep dan
negdje duboko srcem zakopane
violine su svirale tango
vazduh je treperio milošću
ti se pojavila sa svjetlošću
što naglo obasja kalendare umorne
reče
ja došla
sakrih pogled
da ne vidiš suzu krvavu
u oku lijevom
onom na strani srca
što uvijek o ljubavi iskri
i kad boli
a ime ti ne smijem izgovoriti
grijeh je
i nebu kriknuti
ostani
zbunih se
rekoh ili ti reče tiho
d'bro
smijeh djetinjeg lica
ili mekih bora
u uglovima očiju
ne sjećam se više
uzvratiš još tiše
dobro d'bro
kao da pitaš
koje ćemo sada slike bojiti
tvoje moje
ili naše
pa možemo i koju slomiti
šta fali
naslikaćemo ljepše
barem onu rubinovu
trnovitu
na kojoj zapisaćemo
neuzvraćena ljubav
a sjećanja ne blijede
i kad boli
a ime ti ne smijem izgovoriti
grijeh je
nebu kriknuti
ostani
sjećaš li se bijaše lijep dan…
a ime ti ne smijem izgovoriti
grijeh je
nebu kriknuti
ostani
Sred pusaka bajoneta,
straze oko nas,
tiho krece nasa ceta
kroz bilecki kras.
Cuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!
Daleko si zavicaju,
mi prognani smo,
prognase nas zbog zlocina
sto te ljubimo.
Cuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!
Osta majka bez svog sina
zena bez druga
Pusta osta kuca njina
Gorka sudbina
Cuje se odjek koraka
po kamenju Hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!
Kroz progonstvo i trpljenje,
kroz tamnice mrak
Dolazi nam novi život,
čujte mu korak.
Čuje se odjek koraka
po kamenu hercegovskom
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!